1                             Poslovni broj: 22 Gž R-907/19-2

 

Poslovni broj: 22 Gž R-907/19-2

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. N., iz P., OIB: ..., zastupane po Odvjetničkom društvu B. i p. iz S., protiv tuženika H. T. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i p. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-431/16 od 18. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2020.,             

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog u Splitu broj Pr-431/16 od 18. listopada 2019. u točki I. i III. izreke i predmet se u tom pobijanom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom izjava tužiteljice od "Datum: 31.3.2016." u stavku 3 u kojoj piše: "Ovim se odričem prava ulaganja zahtjeva za zaštitu prava protiv navedene Odluke o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-139-2016 od 31. ožujka 2016. kao i podnošenja svih sudskih i drugih postupaka pred državnim tijelima Republike Hrvatske po osnovi mog radnog odnosa sa H. T. d.d.“ te je nadalje, utvrđeno da nije dopušten otkaz Ugovora o radu broj: H3-2362429-574-2015 od 1.7.2015. prema Odluci o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-139-2016 donesenoj dana 31. ožujka 2016., kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: H3-2362429-574-2015 na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova na radnom mjestu Viši agent - Odsjek za tehničku podršku privatnim korisnicima 3 - Odjel za podršku privatnim korisnicima - Područje za korisničko iskustvo (CCO), te da radni odnos tužiteljice po tom Ugovoru nije prestao, pa je obvezan tuženik da tužiteljicu vrati na radno mjesto na kojem je radila prije takvog nezakonitog prestanka radnog odnosa (točka I. izreke).

 

Odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica tražila da se poništi izjava tužiteljice od "Datum: 31. ožujka 2016." u stavku 3 u kojem piše: "Ovim se odričem prava ulaganja zahtjeva za zaštitu prava protiv navedene Odluke o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-139-2016 od 31. ožujka 2016. kao i podnošenja svih sudskih i drugih postupaka pred državnim tijelima Republike Hrvatske po osnovi mog radnog odnosa sa H. T. d.d.“ (točka II. izreke).

Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak od 2.500,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv točke I. i III. izreke presude žali se tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači.

 

U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila navode u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Izjave od 31. ožujka 2016. kao i zahtjev za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 31. ožujka 2016., da njen radni odnos nije prestao te vraćanje na rad.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev glede ništetnosti izjave nakon što je smatrao da se tužiteljica nije mogla odreći prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke o otkazu ugovora o radu uz obrazloženje da je takvo odricanje protivno prisilnom propisu iz odredbe članka 133. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava; ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a pozivom na odredbu članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 79/15, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud prihvatio i tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu smatrajući utvrđenim da nije valjano proveden postupak savjetovanja sa Radničkim vijećem, a pozivom na odredbu članka 150. stavak 1. ZR kojom je propisano da prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika; i odredbu članka 79. Kolektivnog ugovora tuženika iz koje proizlazi da je poslodavac obvezan radniku ponuditi drugi posao u skladu s njegovim poslovnim potrebama.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika osnovom Ugovora o radu broj: H3-2362429-574-2015 od 1. srpnja 2015. na radnom mjestu Viši agent, Odsjek za tehničku podršku privatnim korisnicima 3, Odjel za podršku privatnim korisnicima - Područje za korisničko iskustvo (CCO) - dalje: Ugovor;

 

- da je tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu broj: H3-311254-139-2016 od 31. ožujka 2016. zbog poslovno uvjetovanih razloga, uz obrazloženje da je tužiteljica utvrđena viškom na poslovima Agent jer da je zbog drukčijeg načina organizacije procesa rada prestala potreba za radom radnice, da je smanjen broj poziva prema pozivnom centru zbog utjecaja projekata, automatizirano poslovanje i da su produženi parametri prosječnog vremena odaziva na poziv u pozivnom centru, a što da je rezultiralo smanjenom potrebom za izvršiteljima na radnom mjestu Agent (dalje: Odluka);

- da je tuženik dana 12. veljače 2016. donio Odluku o rješavanju kolektivnog viška radnika, istu dostavio Radničkom vijeću radi savjetovanja i koje se na sjednici održanoj 19. veljače 2016. usprotivilo utvrđivanju kolektivnog viška smatrajući da mu poslodavac nije dostavio sve podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika jer nije dostavio podatke o broju izvršitelja na radnom mjestu radnika, o tome tko su usporedni radnici tužiteljici i koji su kriteriji izbora radnika, nije dostavio socijalne kriterije, ni podatke o učinku za 2015. godinu kao ni obrazloženje koji kriterij je imao težinsku prevagu, a u odnosu na tužiteljicu da nije prestala potreba za poslovima koje obavlja tužiteljica niti je novom organizacijom predviđeno smanjenje broja izvršitelja ni ukidanje radnog mjesta tužiteljice, pa da smatra da savjetovanje nije ni započelo;

- da je Hrvatski zavod za zapošljavanje u dopisu od 15. ožujka 2016. naveo da nije utvrđeno postojanje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja ugovora o radu radnicima uvrštenima u kolektivni višak na temelju odredbe članka 128. stavak 2. ZR;

- da tuženik nije ponudio tužiteljici drugi posao u skladu s njegovim poslovnim potrebama, kako je to predviđeno člankom 79. stavak 1. Kolektivnog ugovora HT d.d.;

- da je tužiteljici dana 31. ožujka 2016. zajedno s Odlukom dana na potpis i Izjava od 31. ožujka 2016. koju je ona isti dan potpisala u kojoj izjavi se u stavku 3. navodi da se tužiteljica odriče prava ulaganja zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke o otkazu od 31. ožujka 2016. kao i prava pokretanja svih sudskih i drugih postupaka pred državnim tijelima Republike Hrvatske po osnovi njenog radnog odnosa kod tuženika (dalje: Izjava);

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu;

- da iz iskaza svjedoka M. G. tada voditelja Odsjeka za tehničku podršku privatnim korisnicima i nadređenog tužiteljici, proizlazi da je on tužiteljici uručio Odluku, da joj je ukazao na njena prava, da je dobila stimulativnu otpremninu, da je potpisala Izjavu koju da je prethodno dobila na uvid; prije otkazivanja da je došlo do promjena u procesu rada i uvođenja novih informatičkih rješenja, tuženik da je i nadalje primao na rad radnike iz agencije za zapošljavanje i student servisa za iste poslove koje je obavljala tužiteljica;

- da iz iskaza svjedokinje I. O., voditeljice grupe u ljudskim resursima proizlazi da je sudjelovala u postupku savjetovanja poslodavca sa Radničkim vijećem koje se protivilo provođenju rješavanja kolektivnog viška radnika iz više razloga, među ostalim, i jer da poslodavac nije dostavio dovoljno obrazložene razloge i određene podatke; da radno mjesto tužiteljice nije ukinuto već se radilo o smanjenju broja izvršitelja;

- da iz iskaza svjedokinje B. L., voditeljice grupe proizlazi da je višak radnika bio u svim organizacijskim jedinicama stoga da tužiteljici nije ponuđeno drugo radno mjesto;

- da iz iskaza svjedokinje V. M., predsjednice radničkog vijeća tuženika, te iz odluke radničkog vijeća od 21. ožujka 2016. proizlazi da se radničko vijeće protivilo namjeravanoj Odluci o otkazu ugovora o radu tužiteljici jer poslodavac radničkom vijeću nije dostavio zatražene podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje položaja radnika;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da ju je M. G. izvijestio da je na listi kao kolektivni višak, da bi povremeno dobivala bonuse, u to vrijeme da je bila udana, bez djece i imala je stambeni kredit zbog čega je potpisala Izjavu i jer da nije znala što napraviti, a da to nije znala ni pravna služba sindikata, da joj tuženik nije ponudio drugo radno mjesto, obujam posla da je stalno rastao, a tuženik da je zapošljavao radnike iz student servisa i agencijske radnike, s njom da nitko nije razgovarao u vezi socijalnog kriterija, kao ni u vezi Izjave.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja donio odluku kao u izreci pobijane odluke pozivajući se na odredbu članka 322. ZOO te članka 150. stavak 1. ZR.

 

Glede Izjave, sud smatra da odricanje od prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava nije moguće jer je to protivno prisilnoj normi iz odredbe članka 133. ZR.

 

Odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – MU, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

 

Procesna pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite u ovom sporu je prethodno zatražena zaštita prava radnika kod poslodavca (podnošenje zahtjeva za zaštitu prava). Za ocjenu pravne valjanosti odricanja od prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, od odlučne je važnosti razjasniti radi li se o pravu o kojem stranke mogu slobodno raspolagati.

 

Pitanje otkaza ugovora o radu uređeno je strogim propisima (članak 114. do 123. ZR) pa „pravom na otkaz“ stranke ne mogu slobodno raspolagati u smislu forme otkaza, razloga otkaza, rokova i sl., ali po mnijenju ovog suda radnik može slobodno odlučiti želi li koristiti dopuštena pravna sredstva ili ne. Odredba članka 133. ZR propisuje način i sredstva za ostvarenje zaštite ali odricanje od prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava samo po sebi nije i ne može biti ništetno.

 

Pravo na žalbu je jedno od ustavnih i konvencijskih prava pa je dopušteno odreći se prava na žalbu. Stoga, argumentum a contrario dopušteno je i odreći se od prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava, koji je i procesna pretpostavka za pokretanje parnice ali po svojoj naravi i pravni lijek jer odlučujući o istom poslodavac može izmijeniti pobijanu odluku.

 

Uostalom odricanje od prava na podnošenje zahtjeva za zaštitu prava može biti i povoljno za radnika jer time npr. ranije dospijeva otpremnina (u ovom slučaju stimulativna otpremnina) i dr., pa ne stoje razlozi suda prvog stupnja a priori o „nepovoljnijem“ pravu. Jedino relevantno je da se odricanje od prava nije dogodilo prije stjecanja tog prava a kako je ovdje tužiteljica Izjavu dala nakon primitka otkaza ugovora o radu, to je taj uvjet zadovoljen.

 

Obzirom da sud prvog stupnja nije ispitivao druge okolnosti koje je tužiteljica isticala kao razlog ništetnosti Izjave, kao što u tom kontekstu nije imao u vidu i Sporazum stranaka o trajanju otkaznog roka i dr. od 31. ožujka 2016. (list 19 spisa) što također treba cijeniti glede okolnosti u kojima je došlo do potpisivanja Izjave, to je u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Nadalje je sud prvog stupnja smatrao da se iz pregledane dokumentacije ne može zaključiti jesu li i na koji način primijenjeni socijalni i drugi kriteriji prilikom odlučivanja o otkazu ugovora o radu tužiteljici pa zaključuje da tuženik radničkom vijeću nije dostavio potrebne podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj tužiteljice pa da je radničko vijeće bilo onemogućeno u davanju prijedloga i primjedaba, a radi čega se radničko vijeće, bez upuštanja u ocjenu (ne)osnovanosti namjeravanih odluka, a priori usprotivilo namjeravanim odlukama o otkazu.

 

Slijedom navedenoga, da je Odluka o otkazu ugovora o radu tužiteljici donesena protivno odredbi članka 150. ZR o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem pa je nedopuštena te stoga sud prvog stupnja nije ulazio u ocjenu osnovanosti razloga otkaza.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Revr 901/2017-2 od 20. veljače 2018. u postupku glede nedopuštenosti otkaza donesenog nakon savjetovanja istog kao u ovom postupku, navodi: „Polazeći od utvrđene činjenice da je tuženik proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem o kolektivnom višku radnika sukladno odredbi članka 127. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, dalje u tekstu: ZR), baš kao i proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem glede donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju sukladno odredbi članka 150. ZR, a nakon što je primjenom kriterija propisanih odredbom članka 115. stavka 2. ZR-a, te onih dodatnih kriterija propisanih odredbom članka 79. Kolektivnog ugovora, tužitelj je utvrđen radnikom za čijim je radom prestala potreba kod tuženika, onda je ocijeniti da je tuženik dokazao da su se ostvarile pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a, te da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju dopuštena, jer je donesena u zakonito provedenom postupku.“

 

U odluci broj Revr 973/16-2 od 12. rujna 2017. predmet spora je otkaz ugovora o radu proveden temeljem savjetovanja iz 2014. godine; dakle, ne radi se o istoj pravnoj stvari niti istom postupku savjetovanja kao što je to slučaj u naprijed citiranoj odluci.

 

Slijedom navedenog, kako je i ovaj sud obvezan primjenjivati stajališta izražena u odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to sud prvog stupnja treba kvalitativno cijeniti sadržaj dopisa Radničkog vijeća od 21. ožujka 2016. (list 8 spisa te posebice u odnosu na tužiteljicu list 46 spisa), zapisnika sa sjednice od 19. veljače 2016. (list 35-40 spisa) i drugu relevantnu dokumentaciju.

 

Kako prvostupanjski sud nije imao u vidu druge okolnosti u svezi davanja Izjave, kako nije imao u vidu stajalište VSRH u odluci broj Revr 901/2017-2 u svezi postupka savjetovanja, kako isti nije imao u vidu sadržaj dokumentacije dok iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da ista nije imala obvezu uzdržavanja, kako isti nije ocijenio valjanost razloga otkaza (je li zbog tehnoloških unaprjeđenja došlo do racionalizacije procesa rada i potrebe manjeg broja izvršitelja na radnom mjestu tužiteljice, je li bilo drugog slobodnog radnog mjesta radi ispunjenja obveze iz članka 79. KU i dr.), to je valjalo ukinuti odluku u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka sud će razjasniti naprijed iznijete pravno relevantne činjenice te će potom pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu tužiteljice a time i o svim troškovima postupka.

 

U Splitu 6. svibnja 2020.