1                             Poslovni broj: 22 Gž R-249/19-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-249/19-2

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B., OIB: ..., Z., protiv tuženika Č. t. d.o.o. za posredovanje u prometu roba, putnička agencija, OIB: ..., R., zastupanog po Odvjetničkom društvu M. i M., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 4 Pr-1903/2017-45 od 17. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 6. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbijaju se kao neosnovane tužiteljice i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 4 Pr-1903/2017-45 od 17. prosinca 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom utvrđeno je da je između tužiteljice i tuženika dana 31. srpnja 2017. sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova prometnik (točka I. izreke); nadalje, da nije dopušten otkaz tuženika, da je nezakonita odjava tužiteljice s tijela mirovinskog i zdravstvenog osiguranja pa stoga radni odnos na neodređeno vrijeme tužiteljice kod tuženika nije niti prestao (točka II. izreke).

 

Raskinut je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova prometnik od dana 31. srpnja 2017. sklopljen između tužiteljice i tuženika, s danom 2. travanj 2018. (točka III. izreke); te je obvezan tuženik na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplatiti tužiteljici iznos od 9.828,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2018. do isplate (točka IV. izreke); dok je odbijen zahtjev na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza za iznos od 22.500,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2018. do isplate (točka V. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 6.750,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2018. do isplate (točka VI. izreke); dok je za iznos od 1.250,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama njen zahtjev odbijen (točka VI. izreke) kao i zahtjev tuženika u cijelosti (točka VII. izreke).

 

Protiv točke V. i VI. izreke presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odrfedaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava; dakle, žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

Tuženik protiv dosuđujućeg dijela podnosi žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno, ukine.

 

Na žalbe nije odgovoreno

 

Žalbe su neosnovane.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je između stranaka dana 31. srpnja 2017. sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i nezakonitosti odjave s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja kao i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog istog.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev izuzev dijelom u odnosu na zahtjev za naknadu štete sve pozivom na odredbe članka 12., članka 120. i članka 125. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, dalje u tekstu: ZR).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su stranke imale sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme od 5. listopada 2016., od 31. prosinca 2016., potom radi povećanja obujma posla od 31. ožujka 2017., od 5. lipnja 2017. i od 31. srpnja 2017., sve za obavljanje poslova prometnika;

 

- da je tuženik poslovnicu na A. k. u Z. za potrebe posla i probijanja na tržištu otvorio 2013. godine, a u veljači 2017. godine radi proširenja posla zakupio da je i veći prostor;

 

- da je u trenutku zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme 6. listopada 2016. tužiteljica bila jedini prometnik u Z., a da su te poslove po potrebi obavljali i vozači; da su nakon siječnja 2017. godine poslove prometnika na A. k. u Z. uz tužiteljicu obavljali još i radnici D. M. J., N. Š. i D. A. i da su Š. i A. kao prometnici nastavili raditi i nakon 31. kolovoza 2017.; da trenutno kod tuženika u Z. rade tri prometnika;

 

- da je prema rezultatima nadzora Inspekcije rada od 28. rujna 2017. utvrđeno da se plaća radnicima na tekući račun isplaćuje sukladno ugovorima o radu, da će se podići optužni prijedlog protiv poslodavca i odgovorne osobe zbog okolnosti da su sa radnicom S. B. sklopili više ugovora o radu iako za to nije postojao opravdan razlog;

 

- da je tuženik odjavio tužiteljicu sa HZMO i HZZO sa danom 31. kolovoza 2017.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice smatrajući da u trenutku sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme od 31. srpnja 2017. nije postojao objektivan razlog za zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme, već da su postojali razlozi za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, pa da se kako je Ugovor o radu na određeno vrijeme od 31. srpnja 2017. sklopljen protivno članku 12. stavak 2. ZR, u skladu s odredbom članka 12. stavak 7. ZR ima smatrati da je dana 31. srpnja 2017. između tužiteljice i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Člankom 12. stavak 1., 2. i 7. ZR propisano je da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja; da poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru mora navesti te da, ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama Zakona o radu ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na određeno vrijeme.

 

Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da tuženik u ugovoru o radu na određeno vrijeme od 5. listopada 2016. nije bio dužan navesti razlog zbog kojeg se isti sklapa, ali već sljedeći ugovor od 31. prosinca 2016. kao drugi uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme trebao da je sadržavati objektivan razlog sklapanja takvog ugovora, a što tuženik nije učinio pa bi se imalo smatrati da je već taj ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme; međutim, kako je sud dužan postupati u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva, to je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da se i kasniji ugovor o radu od 31. srpnja 2017. ima smatrati sklopljenim na neodređeno vrijeme.

 

U situaciji kada se sklapa više ugovora o radu na određeno vrijeme, kod svakoga od njih poslodavac je dužan voditi brigu o svim odredbom članka 12. ZR propisanim uvjetima za sklapanje takvog ugovora, pa je tako tuženik već kod sljedećeg uzastopnog ugovora o radu bio dužan osim trajanja ugovora bio dužan navesti i objektivni razlog za njegovo sklapanje a što je propustio učiniti pa je pravna posljedica takvog postupanja da se smatra da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Nadalje, prema odredbi članka 120. ZR otkaz mora biti u pisanom obliku, obrazložen i mora se dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

 

Kako tuženik nedvojbeno tužiteljici nije dostavio odluku o otkazu ugovora o radu niti ju je donio, niti izradio, niti obrazložio, već ju je samo obavijestio o isteku ugovora o radu na određeno vrijeme, to je pravilno sud prvog stupnja smatrao da je otkaz nedopušten.

 

Konačno, prema odredbi članka 125. stavak 1. ZR, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Tužiteljica navodi da je dana 3. travnja 2018. zasnovala radni odnos kod A. d.o.o., pa je pravilno prihvaćen i njen zahtjev za sudski raskid ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova prometnika od 31. srpnja 2017., s danom 2. travanj 2018.

 

U odnosu pak, na zahtjev za naknadu štete i tužiteljica i sud prvog stupnja smatraju da tužiteljici pripada bruto iznos tri plaće. Međutim, iako sud prihvaća podredni tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica potraživala naknadu štete u visini tri ugovorene plaće, obrazloženje suda je suprotno iz razloga jer da, iako sud utvrđuje da je iz iskaza tužiteljice i svjedoka razvidno da bi bila ugovorena neto plaća u iznosu od 7.500,00 kn da tužiteljica nije dokazala kolika bi u tom slučaju bila bruto plaća pa dosuđuje iznos ugovorene plaće.

 

Takvo obrazloženje ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti pa će u tom dijelu odlučivati primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. točka 2. i stavak 3. ZPP. Ovo stoga jer je i u takvoj situaciji sud tužiteljici mogao priznati iznos plaće od 7.500,00 kn kao bruto iznos jer bi to u toj situaciji bilo manje od onoga što joj pripada.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda nije utvrđeno da bi plaća tužiteljice iznosila upravo neto iznos od 7.500,00 kn. Takvo što nije utvrdila niti Inspekcija rada, niti to proizlazi iz ugovora o radu niti iskaza svjedoka (jer se nitko od njih nije izjasnio kolika bi navodno bila usmeno dogovorena plaća tužiteljice) već samo iz iskaza tužiteljice a što je nedovoljno za donošenje meritorne odluke prihvaćanjem takvog njenog zahtjeva. Naprotiv, pravilno je sud dosudio iznos od 9.828,00 kn te u situaciji kada nije navedeno je li se radi o bruto ili neto iznosu prema odredbi članka 433.a ZPP ima se smatrati da je utužen bruto iznos.

 

Sud je prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

Pravilna je i odluka o troškovima prvostupanjskog postupka utemeljena na odredbi članka 154. i 155. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi pobijanu odluku temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373.a ZPP.

 

U Splitu, 6. svibnja 2020.