1                             Poslovni broj: 22 Gž-1252/19-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1252/19-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Č., iz Z., OIB: ..., protiv tuženika: 1. A. Š. M., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., i 2. J. G. (ranije M.), iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici L. K., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 149 Pn-3009/13-77 od 8. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 6. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća žalba tužiteljice i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 149 Pn-3009/13-77 od 8. ožujka 2019.:

 

a) potvrđuje u točki I. i III. izreke u cijelosti te u točki II. izreke u dijelu kojim je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku pod 1. na ime parničnog troška iznos od 17.500,00 kn;

 

b) preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku pod 1. na ime parničnog troška preko iznosa od 17.500,00 kn do iznosa od 18.750,00 kn (za iznos od 1.250,00 kn) i zahtjev tuženika pod 1. se u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice pod 2. za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da joj tuženici solidarno isplate iznos od 106.804,82 kn sa pripadajućom kamatom i to s naslova imovinske štete na iznos od 6.804,82 kn od 24. kolovoza 2011., a s naslova neimovinske štete na iznos od 100.000,00 kn od donošenja presude, a sve do isplate (točka I. izreke).

 

Ujedno je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku pod 1. na ime parničnog troška iznos od 18.750,00 kn (točka II. izreke) a tuženici pod 2. iznos od 17.500,00 kn (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

 

U odgovoru na žalbu tuženica pod 2. osporava navode iste i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete s naslova plaćenih troškova zastupanja tužiteljice u predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-939/07 i Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-72/02, i s naslova neimovinske štete zbog povrede duševnog zdravlja te povrede prava osobnosti na ugled, čast, dostojanstvo i ime a sve zbog, po mišljenju tužiteljice neurednog zastupanja tužiteljice od strane tuženika u tim parničnim postupcima.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala štetne radnje odnosno neurednost zastupanja tužiteljice od strane tuženika, niti povredu prava osobnosti.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužiteljica angažirala tuženika pod 1. kao punomoćnika za zastupanje u predmetima Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-939/07 i Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-72/02 time da je tuženica pod 2. u istima postupala kao njegova zamjenica što je tužiteljici bilo poznato;

 

- da je predmetu broj P-72/02 tužiteljica podnijela tužbu protiv G. V. G. radi poništenja; da je dana 16. rujna 2010. uložen podnesak tuženika pod 1. s punomoći tužiteljice od 15. rujna 2010.; da je na ročištu od 14. listopada 2010. tuženica pod 2. u nazočnosti i tužiteljice osobno zamolila kraći rok radi objedinjavanja svih po tužiteljici osobno i po njenim ranijim punomoćnicima podnesenih prijedloga za ponavljanje postupka; da je požurnicom od 29. listopada 2010. tražen uvid u spis broj KDO-9687/06; da je objedinjeni prijedlog za ponavljanje postupka dostavljen dana 12. studenog 2010.;

 

- da je predmetu broj Pr-13143/13 tužiteljica podnijela tužbu protiv Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske dana 23. siječnja 1998. radi naknade štete; da je dana 2. srpnja 2010. uložen podnesak tuženika pod 1. s punomoći tužiteljice od 1. srpnja 2010.; da je uložen podnesak od 16. srpnja 2010. kojim se očitovalo na podnesak tuženika od 1. lipnja 2010.; da je na ročištu od 28. rujna 2010. na kojoj su bile tužiteljica i tuženica pod 2. kao zamjena tuženika pod 1., saslušan svjedok te je rasprava odgođena i dodijeljen je rok od 15 dana radi dostave potrebne dokumentacije; da je uložen podnesak tužiteljice od 16. studenog 2010. s očitovanjem na tijek postupka i dostavljenu dokumentaciju; da je tuženik pod 1. podneskom od 21. travnja 2011. obavijestio sud da otkazuje punomoć tužiteljici; da je na ročište od 3. svibnja 2011. pristupila tuženica pod 2. jer je smatrala da je dužna zastupati stranku u roku od 30 dana od otkaza punomoći, ali obzirom da je tužiteljica bila suglasna da je ista više ne treba zastupati to da je tuženica pod 2. napustila sudnicu;

 

- da je račun broj 12/11 od 21. travnja 2011. s dospijećem 29. travnja 2011. izdan za izvršene odvjetničke usluge u iznosu od 5.250,00 kn uz PDV u visini 23% od 1.207,50 kn, te poštarinu od 64,80 kn i materijalni trošak od 182,52 kn tj. iznos od 6.704,82 kn;

 

- da iz specifikacije proizlazi da se radi o troškovima zastupanja u predmetu pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici broj 72/02 u iznosu od 2.000,00 kn i to za sastav podneska od 15. rujna 2010. i od 28. listopada 2010. po 250,00 kn, zastupanje na ročištu 14. listopada 2010. od 250,00 kn, za sastav podneska od 12. studenog 2010. od 1.250,00 kn, materijalnih troškova 214,92 kn ili ukupno 2.214,92 kn; te s osnova zastupanja u predmetu pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu broj 13143/13 u iznosu od 3.250,00 kn i to za sastav podneska 2. srpnja 2010. od 250,00 kn, sastav podneska od 16. srpnja i 16. studenog 2010. po 1.000,00 kn, zastupanje na ročištu od 28. rujna 2010. od 1.000,00 kn, te materijalnih troškova 32,40 kn tj. ukupno 3.282,40 kn;

 

- da je tužiteljica iznos od 6.872,87 kn platila tuženiku pod 1. dana 24. kolovoza 2011.;

 

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da su tuženici angažirani u predmetu broj P-72/02, 2010. godine u fazi kada je tužiteljica već podnijela više prijedloga za ponavljanje postupka, da je prvi sastanak imala sa tuženicom pod 2. kojom prigodom je ista pripremila podnesak kojim je tužiteljica bila zadovoljna; da na ročištu od 28. rujna 2010. ista nije prigovorila iskazu svjedoka da lažno svjedoči već da su izašle iz sudnice i da joj je tuženica pod 2. očitala bukvicu da ona u sudnici ne smije raditi njezin posao, da tuženica pod 2. nije predložila svjedoke koji su već ranije predloženi u postupku tijekom 12 godina već tek podneskom, da ista nije htjela istaći kao novu činjenicu saznanje tužiteljice da je u tom predmetu sindikat odgovor na tužbu dao faksom zaprimljenim 14 minuta nakon održanog ročišta (što međutim, nije nova činjenica);

 

- nadalje, da ih je angažirala i u postupku broj P-72/02 pa da je na ročištu od 14. listopada 2010. s njom došla i tuženica pod 2. i da je nakon što je sutkinja tražila da se odredi pravni osnov prijedloga za ponavljanje ista tražila rok za objedinjavanje svih do tada po tužiteljici podnesenih prijedloga za ponavljanje ali da nije predložila odmah na ročištu pribavu spisa ODO već naknadno podneskom, da je podneskom od 12. studenog 2010. postupljeno po nalogu suda a što da je ona morala ispraviti svojim podneskom od 13. listopada 2010.;

 

- nadalje, da sve do 30. ožujka 2011. među njima nije bilo nikakvog spomena o novčanoj naknadi da bi joj je tuženica pod 2. na sastanku uručila račun na iznos od 10.000,00 kn uz obrazloženje da su joj nižu cijenu zaračunali jer je nezaposlena, da je prigovorila tom računu jer da je mislila da oni nju zastupaju bez naknade do okončanja postupka, da se potom sastala sa tuženikom pod 1. koji da joj je zaprijetio ako ne plati račun da će opozvati zastupanje, da mu je onda faksom uputila podnesak gdje je potvrdila da je on njoj otkazao punomoć, da je račun smanjen koji iznos je platila;

 

- nadalje, da je ona mislila da je angažirala pravnog punomoćnika da joj pruži pravnu pomoć, a ne da ju ponižava, da dođe na raspravu nepripremljen, da joj čita bukvicu, da je u to vrijeme bila i bolesna, da joj je tuženica pod 2. rekla da je s njom teško komunicirati jer nema e-mail; da su je postupku protiv sindikata prije tuženika pod 1. zastupala četiri odvjetnika, a u postupku protiv gimnazije dva a sa svima da je suradnju prekinula zbog novaca i njihove nestručnosti i hotimičnog joj nanošenja štete;

 

- da iz stranačkog iskaza tuženika pod 1. proizlazi da je bio prisutan na prvom i zadnjem sastanku s tužiteljicom a da je s njom radila tuženica pod 2., da nije bilo nikakvih pritužbi od strane tužiteljice sve do izdavanja fakture, da se tužiteljici izlazilo u susret kao nikom drugome pa da je rekao tuženici pod 2. da je to previše sastanaka, da se svaki podnesak po više puta revidirao od strane tužiteljice a vezano na pravne osnove za koje tužiteljica nema formalno obrazovanje, da tužiteljica račun nije platila o dospijeću niti po opomeni već u nekom međurazdoblju, da su čim su primili od tužiteljice dokaz o uplati povukli ovršni prijedlog i da se osobno dopisom ispričao tužiteljici zbog ovrhe i da su joj plaćeni troškovi tog postupka;

 

- da iz stranačkog iskaza tuženice pod 2. proizlazi da je već na prvom sastanku tužiteljicu obavijestila da će se naplata usluga vršiti u skladu s odvjetničkom tarifom, ali po nižem razredu obzirom da je tužiteljica nezaposlena, da su se dogovorili za plaćanje po računu a nakon više obavljenih radnji zbog manje bankarske provizije, da je za svaki podnesak tužiteljica dala svoj pristanak, da je bilo nebrojeno sastanaka na koje je tužiteljica donosila svoje podneske pa da bi ona već pripremljeni podnesak morala usklađivati s tužiteljičinim što je otežavalo posao, da im tužiteljica nikada nije spočitala da nešto nije dobro već je bila zahvalna, da su oni ožujku 2011. godine zaključili da ti sastanci i taj rad oduzima jako puno vremena te su pozvali tužiteljicu i rekli da je takva suradnja nemoguća i nastojali da bude u ugodnom tonu, da će odraditi zastupanje još obveznih 30 dana pa su joj uručili račun čijoj visini je tužiteljica prigovorila pa su isti korigirali; u odnosu na ročište od 28. rujna 2010. da su prije rasprave uputili podnesak u kojem su predložili saslušanje svjedoka, da se tužiteljica na raspravi rasplakala pa da ju je ona izvela iz sudnice da je smiri, u odnosu na ročište od 14. listopada 2010. da su u spisu bila četiri tužiteljičina prijedloga za ponavljanje postupka čak i međusobno kontradiktorna pa je na njeno traženje sud ostavio rok za objedinjavanje i uređenje osnova što je i učinjeno nakon više konzultacija s tužiteljicom.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da je tuženik pod 1. tužiteljici ispostavio račun za usluge koje je za tužiteljicu doista i obavio u predmetima broj P-72/02 i broj Pr-13143/13 a koje da je obračunao u skladu sa Tbr.7. t. 1., t. 2., Tbr. 42., Tbr. 44. i Tbr. 45. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/12; dalje: Tarifa).

 

Nadalje taj sud smatra da su tuženici zastupanje tužiteljice obavljali sukladno pravilima struke a da tužiteljica nije dokazala da su isti radili nestručno ili da nisu štitili njezin pravni interes ili da su štitili interes suprotstavljenih stranaka jer da takvo što ne proizlazi niti iz podnesaka a niti iz raspravnih zapisnika pa da nema mjesta vraćanju novčanog iznosa plaćenog po računu. Osim toga, da je tuženica pod 2. nastupala dijelom kao odvjetnička vježbenica s položenim pravosudnim ispitom a poslije kao odvjetnica, ali uvijek kao zamjenica tuženika pod 1. i da njoj nije plaćen utuženi iznos pa da nije pasivno legitimirana glede imovinske štete.

 

Glede pak, traženja naknade neimovinske štete s osnova povrede duševnog zdravlja u iznosu od 50.000,00 kn i s osnova povrede prava osobnosti na ugled, čast, dostojanstvo i ime u iznosu od 50.000,00 kn, prvostupanjski sud navodi da je odredbom članka 19. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08; dalje ZOO) propisano da svaka fizička osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a stavak 2. da se pod pravom osobnosti u smislu ovoga zakona razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

 

Nadalje, odredbom članka 1045. ZOO da je propisano da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri tome se predmnijeva se obična nepažnja, dok se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivnju; članka 1046. ZOO da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) te konačno, članka 1100. stavak 1. ZOO da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete a i kad nje nema, a stavak 2. da pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

Imajući u vidu citirane odredbe prvostupanjski sud smatra da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da je prilikom i zbog obavljanja gore navedenih poslova zastupanja tužiteljice od strane tuženika pod 1. i pod 2., bilo povrijeđeno njezino pravo osobnosti i to  pravo na  duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime; da nije dokazala da tuženici pod 1. i pod 2. u ispunjavanju obveze iz profesionalne djelatnosti nisu postupali sa povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima ni da su postupali suprotno načelu savjesnosti i poštenja ni da bi joj time bila nanesena šteta u tim sporovima, a da nije dokazala niti  uzročnoposljedičnu vezu između radnji tuženika i njezinih dermatoloških problema jer da preslike fotografija njezinog lica i medicinska dokumentacija ne mogu same po sebi biti dokaz da joj je povrijeđeno pravo osobnosti i da je ta povreda u uzročnoposljedičnoj vezi s radnjama tuženika i da za to nije dovoljan samo stranački iskaz tužiteljice.

 

Ovaj drugostupanjski sud glede merituma stvari prihvaća činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda.

 

Naime, odredbom članka 763. ZOO propisano je da se ugovorom o nalogu obvezuje nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove, istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na poduzimanje tih poslova te da nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa.

 

Nadalje, odredbom članka 765. stavak 1. ZOO određeno je da je nalogoprimac dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu skrbiti o interesima nalogodavca i njima se rukovoditi. Prema članku 767. stavak 1. i 2. ZOO, nalogoprimac je dužan izvršiti nalog osobno, on može povjeriti izvršenje naloga drugome samo ako mu je nalogodavac to dopustio ili ako je na to primoran okolnostima. Člankom 775. ZOO propisano je da, ako drugačije nije ugovoreno, nalogodavac duguje naknadu u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravičnu naknadu.

 

U konkretnom slučaju, glede visine naknade imaju se primijeniti odredbe Tarife. Parnične stranke su bile u ugovornom odnosu te tužiteljica prije svega potražuje naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze jer smatra da tuženici istu nisu zastupali s povećanom, profesionalnom pažnjom, ali ista potražuje naknadu štete i prema općim pravilima o odgovornosti jer da su isti svojim ponašanjem i djelima povrijedili njeno pravo osobnosti.

 

Profesionalna odgovornost jeste subjektivna odgovornost tako da podrazumijeva da je odvjetnik skrivljeno povrijedio neko od pravila struke ili profesionalne etike, a nepostizanje željenog cilja u smislu uspjeha stranke u sporu rizik je same stranke a u konkretnom slučaju i jer nema dokaza da su se tuženici pod 1. i pod 2. obvezali tužiteljici na postizanje pozitivnog ishoda za nju u postupcima u kojima su je zastupali.

 

Tužiteljica je provodila nadzor u izvršavanju svog naloga, i nije opozvala punomoć iz čega proizlazi da nije imala primjedbi u vrijeme zastupanja od strane tuženika. Nadalje, proizlazi da je tužiteljicu zastupao upravo tuženik pod 1. a ne Odvjetničko društvo kao d.o.o.

 

Iz sadržaja pregledanih podnesaka i zapisnika s ročišta za glavne rasprave, ne proizlazi da bi tuženici na bilo koji način postupali protivno pravilima struke odnosno protivno ponašanju prosječno kompetentnog i razumno iskusnog odvjetnika (neke okolnosti koje tužiteljica smatra novim činjenicama i dokazima zbog kojih da bi bilo osnovano podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka to uopće nisu; dok prigovor da je iskaz svjedoka lažan bez pravomoćne kaznene presude koja bi to potvrdila nije od odlučnog značaja odnosno dovoljno je bilo prigovoriti iskazu), pa je pravilno sud prvog stupnja otklonio traženje za povrat novčanog iznosa plaćenog na ime njihovih usluga.

 

S druge strane, svaki postupak u kojemu se traži ostvarenje prava za koje stranka smatra da joj pripada neminovno podrazumijeva stres, stanje uznemirenosti, potrebu ulaganja povećanih napora a ako dođe do odbijanja zahtjeva, ukidanja odluka i dr., te kod dugotrajnosti postupaka, taj osjećaj je zasigurno intenzivniji i traži se krivac.

 

Nedvojbeno je da je tužiteljica bila zastupana po više odvjetnika, da je za sve smatrala da joj nanose štetu i da ne postupaju profesionalno, da vodi postupke za naknadu štete; međutim, u okolnostima konkretnog slučaja ista nije dokazala ni osnov ni visinu neimovinske štete a posebice ne uzročnoposljedičnu vezu između postupanja tuženika i dermatoloških i inih zdravstvenih problema koje je imala i ima i za koje i sama navodi da dijelom datiraju od kada je imala devetnaest godina. Stoga, nije utvrđeno da bi došlo do povrede duševnog zdravlja ni prava osobnosti na ugled, čast, dostojanstvo i ime tužiteljice.

 

U odnosu na ostale žalbene navode tužiteljice, za navesti je da je tuženik pod 1. u ovoj pravnoj stvari zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z. temeljem uredne punomoći za zastupanje priložene na listu 166 spisa; dok ista neosnovano prigovara da tuženik pod 1. nije mogao, ujedno kao odvjetnik tuženice pod 2. postupati u ovoj pravnoj stvari jer interesi tuženika pod 1. i tuženice pod 2. u ovoj pravnoj stvari nisu suprotstavljeni pa je takva punomoć bila valjana.

 

Parnične stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

Stoga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Glede odluke o trošku pravilno je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP; međutim, iz predmeta spisa ne proizlazi da je tužiteljici bio dostavljen podnesak tuženika pod 1. od 2. studenog 2015. te proizlazi da je dostavna naredba bila u smislu da se podnesak dostavi tuženicima a ne i tužiteljici (poleđina lista 283 spisa) pa je trošak tuženika pod 1. umanjiti za taj iznos od 1.250,00 kn i preinačiti u tom smislu odluku o trošku dok je u odnosu na tuženicu pod 2. pravilna odluka o trošku. Tuženici su dali svoje odgovore na tužbu te im pripada nagrada prema Tbr. 8. točka 1. Tarife.

 

Stoga je o žalbi na trošak odlučeno temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP.

 

Tuženici pod 2. nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora u ovoj pravnoj stvari.

 

Slijedom navedenog kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tužiteljice glede merituma stvari valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu, 6. svibnja 2020.