- 1 -              Rev 80/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 80/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. P. iz Z., koju zastupa punomoćnica T. M.-P., odvjetnica u Z., protiv tuženika-protutužitelja M. B. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici S. M. i I. O., odvjetnici u Z., radi izdavanja tabularne isprave, odnosno radi utvrđenja, podredno isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-22/14-8 od 25. srpnja 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2220/12 od 15. studenoga 2013., u sjednici održanoj 6. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice-protutuženice, kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tuženika-protutužitelja, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženiku) izdati tužiteljici-protutuženici (dalje: tužiteljici) tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na stanu upisanom u zk.ul.br. 13105 k.o. Z., pod rednim brojem 5. kao etaža E. – 5, u naravi stan na prvom katu ukupne korisne površine 57,50 m2, koji se sastoji od ostave površine 1,4 m2, hodnika površine 3,6 m2, sobe površine 10,4 m2, dnevnog boravka površine 20 m2, lođe površine 3,5 m2, kupaonice površine 4,7 m2 i sobe površine 12,1 m2 s pripadajućom drvarnicom u podrumu površine 3,30 m2, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zemljišta i zajedničkim dijelovima zgrade srazmjerno odnosu korisne vrijednosti tog stana prema korisnoj vrijednosti svih stanova i ostalih prostorija cijele nekretnine, a tuženiku je ujedno naloženo izvršiti ovjeru potpisa na Predugovoru o prodaji nekretnina od 28. ožujka 2002., sve radi upisa tužiteljice kao vlasnice na navedenim nekretnina, jer će u protivnome isto zamijeniti presuda (stavak I. izreke); odbijen je protutužbeni zahtjev na utvrđenje da je raskinut Predugovor o prodaji nekretnina koji su 28. ožujka 2002. sklopili tužiteljica, kao kupac te tuženik, kao prodavatelj (stavak II. izreke); a odbijen je i eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (stavak III. izreke); ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 80.000,00 kn (stavak IV. Izreke):

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod stavkom II. i III. izreke (stavak I. izreke); prihvaćena je kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda pod stavkom I. i IV. izreke na način da je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtjev (stavak II. točka a) izreke); te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (stavak II. točka b) izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja, reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89714 - dalje: ZPP) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje, a podredno istu predlaže preinačiti.

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim nije uspio sa žalbom, tuženik podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže reviziju prihvatiti i drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti.

 

Tužiteljica u odgovoru na reviziju tuženika predlaže istu odbaciti kao nedopuštenu, a podredno istu predlaže odbiti kao neosnovanu, dok tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana, dok revizija tuženika nije dopuštena.

 

Polazeći od utvrđenja:

-          da su stranke 28. ožujka 2002. sklopile ugovor, koji su nazvale Predugovorom o prodaji nekretnina, predmet kojeg je bila kupnja stana označenog kao etažna jedinica 5, površine 60,80 m2, za ugovorenu cijenu od 70.000,00 EUR, koju se tužiteljica obvezala platiti u dva navrata (prvih 40.000,00 EUR u roku 8 dana od potpisivanja ugovora, a preostalih 30.000,00 EUR 2. travnja 2003.),

-          da su se u tom ugovoru stranke sporazumjele da će 2. travnja 2003., nakon što tužiteljica isplati ostatak kupoprodajne cijene, pristupiti sklapanju glavnog ugovora (o kupoprodaji nekretnine), kada će tuženik prenijeti vlasništvo predmetnog stana na ime tužiteljice,

-          da je, odmah po sklapanju ugovora od 28. ožujka 2002., majka tužiteljice uvedena u posjed predmetnog stana u kojem je živjela 10-tak godina, sve do svoje smrti,

-          da je tuženiku, na ime kupoprodajne cijene stana, plaćen iznos od 63.000,00 EUR,

-          da se preostali dio ugovorene kupoprodajne cijene od 7.000,00 EUR odnosio na parkirno mjesto, koje nije bilo opisano kao predmet prodaje u ugovoru od 28. ožujka 2002., ali koje je tužiteljica od tuženika kupila, iako njoj jedinoj, od svih stanara u predmetnoj zgradi, isto nije predano u posjed,

-          da je tužiteljica 16. siječnja 2006. pred Općinskim sudom u Zadru, pod poslovnim brojem P-138/06, protiv tuženika podnijela tužbu radi sklapanja glavnog ugovora o prodaji predmetne nekretnine, u sklopu kojeg je (točka 3.) predloženo da se obveže prodavatelj da ovlasti kupca da na temelju tog ugovora, bez daljnjeg odobrenja, ishodi u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine za svoju korist,

-          da je parnica koja se pred Općinskim sudom u Zadru vodila pod poslovnim brojem P-138/06 pravomoćno okončana 9. svibnja 2012. odbijanjem tužbenog zahtjeva za sklapanje glavnog ugovora, uz obrazloženje da predugovor od 28. ožujka 2002. sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora, slijedom čega se ima i smatrati glavnim ugovorom,

prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica ispunjenjem svoje obveze (isplatom ugovorene kupoprodajne cijene) stekla valjani pravni temelj za uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine u svoju korist, slijedom čega je obvezao tuženika da joj izda valjanu tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva predmetne nekretnine s njegovog na njezino ime. Prigovor zastare prvostupanjski sud otklanja uz obrazloženje da je podnošenjem tužbe u parnici broj P-138/06 nastupio prekid zastare, neovisno o tome što je tužbeni zahtjev u toj parnici pravomoćno odbijen. To stoga što u toj parnici sud nije niti odlučivao o dijelu zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na izdavanje tabularne isprave, budući da je tom postupku odbijen tužbeni zahtjev na sklapanje glavnog ugovora. Stoga je, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, prekid zastarijevanja trajao od podnošenja tužbe u parnici broj P-138/06 (16. siječnja 2006.) do pravomoćnosti odluke u toj parnici (9. svibnja 2012.), slijedom čega do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (19. rujna 2012.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

              Protutužbeni zahtjev za utvrđenje da je ugovor o prodaji nekretnine koji su stranke sklopile 28. ožujka 2002. raskinut na temelju članka 125. stavak 4. ZOO, prvostupanjski sud odbija obzirom na utvrđenje da je tužiteljica, isplatom kupoprodajne cijene, u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu, slijedom čega je odbijen i eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev radi isplate ostatka kupoprodajne cijene.

 

Polazeći od utvrđenja prvostupanjskog suda (da ugovor od 28. ožujka 2002. ima sve bitne sastojke kupoprodajnog ugovora te da je tužiteljica u cijelosti izvršila svoju ugovornu obvezu isplatom iznosa od 63.000,00 EUR koliko je iznosila cijena u tom ugovoru opisanog predmeta prodaje, dok obveze isplate iznosa od 7.000,00 EUR niti nema budući da se taj iznos odnosi na stanu pripadajuće parkirno mjesto koje tužiteljici nikada nije predano), drugostupanjski sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti i glavnog i eventualno kumuliranog protutužbenog zahtjeva. Međutim, unatoč pravilnom shvaćanju da tužiteljica ima valjani pravni temelj za uknjižbu prava vlasništva prijeporne nekretnine, drugostupanjski sud smatra da je taj zahtjev, koji predstavlja obveznopravni zahtjev (zahtjev za ispunjenje ugovora), u smislu odredbe članka 371. ZOO, zastario.

 

Naime, drugostupanjski sud ne prihvaća shvaćanje suda prvog stupnja da je podnošenjem tužbe radi radi sklapanja glavnog ugovora došlo do prekida zastarijevanja zahtjeva za izdavanje tabularne isprave, jer predmet spora koji se pred Općinskim sudom u Zadru vodio pod brojem P-138/06, a povodom tužbe od 16. siječnja 2006., nije niti bio zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice:

 

Neosnovano tužiteljica u reviziji osporava shvaćanje suda drugog stupnja da bi u konkretnom slučaju bila riječ o obveznopravnom zahtjevu koji podliježe zastari.

 

Naime, kad je riječ o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, onda se radi o parnici radi ispunjenja ugovora, dakle obveznopravnoj, a ne vlasničkoj tužbi, jer se vlasništvo nekretnina stječe upisom u zemljišne knjige, a ugovor o prodaji je samo osnov za stjecanje prava vlasništva.

 

Budući da je u konkretnom slučaju riječ o obveznopravnom zahtjevu, pravilno su nižestupanjski sudovi na pitanje zastare tog zahtjeva primijenili odredbu članka 371. ZOO, odnosno njome propisani petogodišnji zastarni rok.

 

Iako je odredbom članka 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vejrovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, pravilan je, i po shvaćanju ovog suda, zaključak drugostupanjskog suda da zastarijevanje u konkretnom slučaju nije prekinuto podnošenjem tužbe radi sklapanja glavnog ugovora.

 

Sve i da se tužbi u parnici Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-138/06 može dati značaj radnje poduzete radi ostvarenja potraživanja, prekid zastarijevanja ne bi nastupio, jer je zahtjev tužiteljice u toj parnici pravomoćno odbijen (članak 389. stavak 2. ZOO).

 

Međutim, imajući u vidu utvrđenja iz postupka koji je prethodio reviziji (da ugovor od 28. ožujka 2002. nije sadržavao tabularnu ispravu te da je zahtjev tužbe u parnici P-138/06 bio nalaganje tuženiku da s tužiteljicom sklopi glavni ugovor), ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da podizanjem tužbe u parnici broj P-138/06, predmet koje nije bio zahtjev za izdavanje tabularne isprave (neovisno o tome što je u zahtjevu za sklapanje glavnog ugovora bila sadržana i ugovorna odredba o clausuli intabulandi), nije nastupio prekid zastarijevanja u odnosu na zahtjev tužiteljice za izdavanjem tabularne isprave.

 

Kako je ugovor sklopljen 28. ožujka 2002., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. rujna 2012., pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz članka 371. ZOO, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen zbog proteka petogodišnjeg roka zastare.

 

Iako tužiteljica u reviziji navodi da istu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz sadržaja revizije proizlazi da istu podnosi isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 388. i 371. ZOO, pa kako taj revizijski razlog nije ostvaren, valjalo je njezinu reviziju, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odbiti kao neosnovanu.

 

U odnosu na reviziju tuženika:

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti (izvanrednu) reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

             

              Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je za dopuštenost ove (izvanredne)  revizije  potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Revizija koja nema navedeni sadržaj nije dopuštena.

 

Tuženik u reviziji, negirajući utvrđeno činjenično stanje u postupku koji je prethodio reviziji, obrazlaže razloge zbog kojih smatra da sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Pritom drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je odlučeno o njegovom protutužbenom zahtjevu preispituje postavljanjem pitanja koja glase: 

 

„ Da li predmetom kupoprodaje može biti parkirno mjesto?“;

 

„ Je li sud ovlašten tumačiti jasne ugovore protivno onome kako one glase?“

 

              „ Da li se ugovor smatra raskinutim ex lege ako dužnik ne ispuni obvezu u određenom roku, koji je bitan sastojak ugovora, odnosno, da li vjerovnik ima pravo raskinuti ugovor ako dužnik koji je prvi dužan ispuniti obvezu vjerovniku, odbije ispuniti u cijelosti ugovornu obvezu?“.

 

                Ka razlog važnosti prvog pitanja navodi odluku ovog suda poslovni broj Rev-2364/11 od 20. lipnja 2012., kao razlog važnosti drugog pitanja nekoliko odluka ovog suda (poslovni broj Revx-528/10 od 22. rujna 2010., Rev-9/84 od 15. veljače 1984., Rev-10/87 od 22. veljače 1984.), ali i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2417/89 od 14. studenoga 1989., dok kao razlog važnosti trećeg pitanja također navodi niz odluka našeg suda (poslovni broj Rev-295/10 od 3. travnja 2012., Rev-1700/88 od 9. veljače 1988., Rev-2156/83 od 5. travnja 1984., Rev-1334/89 od 10. siječnja 1990. te Rev-408/04 od 20. svibnja 2004.).

 

              U odnosu na prvo pitanje valja reći da tuženik kao razlog važnosti dostavlja odluku u sporu koji se temelji na činjeničnoj osnovi različitoj od one na kojoj se temelji pobijana odluka, pa o odgovoru na to pitanje ne ovisi odluka u konkretnom sporu.

 

              Naime, u odluci ovog suda  broj Rev-2364/11-2 od 20. lipnja 2012. zauzeto je shvaćanje da sporedni dio nekretnine, na koji se primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke stvari, ne može biti samostalan objekt stvarnih prava, odnosno raspolaganja, jer tko ima pravo vlasništva ili koje od drugih stvarnih prava na nekoj stvari, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drukčije određeno (članak 5. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/000, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZVDSP). To stoga što je predmet spora u toj parnici bio zahtjev na utvrđenje da je tužitelj, na temelju kupoprodajnog ugovora, stekao u vlasništvo jedno spremište ispod parkirališta i parkirno mjesto, bez stana čiji su to sporedni dijelovi.

 

              U konkretnom slučaju utvrđeno je da je pripadajući dio stana po ugovoru o prodaji od 28. ožujka 2002., osim drvarnice u podrumu, bilo i parkirno mjesto, pa kad je sporedni dio nekretnine vezan uz vlasništvo posebnog dijela nekretnine, onda nema zapreke da isti bude i predmet prodaje zajedno sa stanom.

 

              Kako dakle odgovor na ovo pitanje ne može utjecati na rješenje spora u ovoj parnici, to pitanje već zbog toga ne može imati značenje pitanja kakvo predviđa odredba članka 382. stavak 2. ZPPP.

 

              Niti drugo pitanje se ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, već zbog toga što odgovor na njega proizlazi iz jasne odredbe članka 99. stavak 1. ZOO kojom je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase.

 

U odnosu na treće pitanje, tuženik već kod njegovog postavljanja polazi od krivih činjeničnih premisa (da tužiteljica, kao kupac, nije izvršila svoju ugovornu obvezu i isplatila mu kupoprodajnu cijenu), odnosno pitanje temelji na činjenicama koje su suprotne onima na kojima su sudovi temeljili svoju odluku. Upravo obzirom na utvrđenje da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju obvezu, sudovi smatraju kako ugovor nije raskinut, a niti postoji daljnja obveza tužiteljice u ispunjenju ugovora o prodaji sporne nekretnine. Dakle, o ovom pitanju ne ovisi rješenje u sporu.

 

Slijedom svega navedenoga, ovaj sud ocjenjuje kako revizija tuženika nije dopuštena jer ne sadrži elemente propisane odredbama članka 382. stavak 2. i 3. ZPP, pa je, na temelju odredbe članka 392.b stavak 2. ZPP, odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 6. svibnja 2020.