Poslovni broj: 6 Gž-323/2018-3

1

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice Đ. I. iz Z., OIB: …… i drugotužitelja Z. I. iz Z., OIB: …., koje zastupa punomoćnik R. H., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice Z. U. iz R. N., 82065 B. B., H. W. 12, OIB: ….. i drugotuženice M. I. iz K., s boravištem u R. N., 75173 P., A. N. 12, OIB: ….., koje zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženica protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-250/16-51 od 15. prosinca 2017., u sjednici održanoj 6. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se djelomično žalba prvotužiteljice Đ. I. i drugotužitelja Z. I. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-250/16-51 od 15. prosinca 2017. u toč. 1. izreke.

 

r i j e š i o   j e

             

              Ukida se ista prvostupanjska presuda u toč. 2., 3. i 4. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe tuženica odlučiti u konačnoj odluci.

             

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

              »1.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji u bitnom glasi:

„Utvrđuje se da su 1. tužiteljica Đ. I. iz Z., i 2. tužitelj Z. I. iz Z., dosjelošću stekli pravo suvlasništva nekretnine čk. br. 217/2, put, od  38 čhv (137 m2), upisane u zk. ul. br. 21, k.o. G., svaki u po ½ dijela, pa su 1.  tuženica Z. U. iz R.. N., 82065 B. B., H. W. 12 i 2. tuženica M. I. iz K., dužne trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi u zk. ul. br. 21, k.o. G..“

              2.              Utvrđuje se da su 1. tužiteljica Đ. I. iz Z., i 2. tužitelj Z. I. iz Z., dosjelošću stekli pravo služnosti kolnika preko poslužne nekretnine označene sa čk. br. 217/2, put, pov 38 čhv (137 m2), upisana u zk. ul. br. 21, k.o. G. i to po njenoj cijeloj dužini, pravcem jug-sjever od javnog puta do međe povlasne nekretnine označene s čk. br. 221/2 i širini od 3 m(tri metra),pravcem istok-zapad,uz istočni rub te poslužne nekretnine(uz ogradu postavljenu na nekretnini čk. br. 223), kao na skici očevida od 30. studenog 2016.(list 81 spisa) za korist njihovi povlasnih nekretnina označenih sa čk. br. 221/2, kuća i dvorište, pov. 278 čhv i čk. br. 222, oranica, pov. 157 čhv, obje upisane u zk. ul. br. 1766, k.o. G. te će se temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti,  po zahtjevu tužitelja u zemljišne knjige upisati stečeno pravo služnosti kolnika, u roku od 15 dana.

              3.              Odbija se supsidijarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traže stjecanje prava služnosti kolnika preko širene od 3 m (tri metra) s zapadne strane stečenog prava služnosti  odnosno do linije koja se proteže duž cijele poslužne nekretnine za dio širine od 0,77 m (sedamdesetsedam centimetara) na južnoj strani kod javnog puta i dio širine od 0,16 m (šesnaest centimetara) na sjevernoj stani uz među povlasne nekretnine označene s čk. br. 221/2.

              4.              Nalaže se 1. tuženici Z. U. iz R.. N., 82065 B. B., H. W. 12 i 2. tuženice M. I. iz K., Z. 20, solidarno platiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 15.056,29 Kn (slovima:petnaesttisućapedesetšesetkuna i dvadesetdevetlipa) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2017. g. do isplate prema stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) odnosno uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.«

              Protiv citirane presude u toč. 1. i 3. izreke tužitelji su izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da su postavili tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, a naknadno su podredno istaknuli i tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava stvarne služnosti puta preko predmetne nekretnine. S obzirom na objektivnu eventualnu kumulaciju tužbenih zahtjeva, smatraju da o drugom tužbenom zahtjevu sud nije mogao odlučivati dok odluka o odbijanju prvog tužbenog zahtjeva ne postane pravomoćna. Iz zapisnika o saslušanju svjedoka N. H. ne slijedi da bi treće osobe sustavno i bez dopuštenja vlasnika koristile spornu nekretninu, pa o odlučnoj činjenici postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu svjedoka i samog tog zapisnika, čime je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Iz iskaza tužitelja te svjedoka slijedi da su predmetnu nekretninu samostalno uživali isključivo tužitelji i njihovi pravni prednici, dok su vlasnici susjednih nekretnina imali do svojih nekretnina neposrednu putnu vezu drugim pravcem. Propušteno je raspraviti na koji je način pravna prednica tuženika ishodila uknjižbu prava vlasništva, i to na temelju presude Općinskog suda u Zaboku, broj P-1283/04-4 od 13. listopada 2004., gdje su kao tuženici označene pokojne osobe, u odnosu na koje su donesene presuda na temelju priznanja i presuda zbog ogluhe.

              Ako je sud odlučio razmatrati eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, nije bilo mjesta odbijanju dijela toga zahtjeva u pogledu opsega stvarne služnosti stečene dosjelošću. Nijedan dokaz ne daje uporište za zaključak da su tužitelji koristili samo dio sporne čestice u širini od tri metra, a da nisu koristili i preostali dio u širini od 0,16 m s južne strane, odnosno u širini od 0,77 m sa sjeverne strane nekretnine. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je stvarna služnost stečena dosjelošću na čitavoj nekretnini, koja je u naravi put. Ostalo je nejasno i neodređeno na kojem se dijelu predmetne nekretnine nalazi dio koji nije opterećen služnosti, kao i u kojoj širini i s koje strane. Izreka presude je u tom dijelu neodređena i u suprotnosti s rezultatima postupka. Predlažu ukidanje presude u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              U odgovoru na žalbu tuženice osporavaju žalbene navode tužitelja, ističući da tužitelji nisu dokazali niti jedan kumulativan uvjet radi stjecanja prava vlasništva. Predlažu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

              Protiv iste presude u toč. 2. i 4. izreke žalbu su izjavile tuženice zbog svih žalbenih razloga. Ističu da sud nije odlučivao o preinačenom, eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu kojim su tužitelji tražili utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja nužni prolaz za nekretnine u njihovom vlasništvu, koja preinaka je učinjena podneskom od 10. listopada 2016., ali sud uopće nije odlučio o dopustivosti preinake, pa onda niti o osnovanosti preinačenog tužbenog zahtjeva. Predmetnom tužbom nije traženo da se utvrdi postojanje prava služnosti provoza i prolaza, već da se utvrdi postojanje nužnog prolaza. Tvrde da je preotvorena glavna rasprava kako bi se tužiteljima dala prilika da preinače svoj tužbeni zahtjev, na što ih je sud pozvao rješenjem, a koja preinaka u ovoj fazi postupka nije dopuštena, jer se ista može učiniti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka. U svakom slučaju protive se preinaci tužbenog zahtjeva. Da presuda u meritumu ostane na snazi, a s obzirom na to da su tuženice kvalitativno i kvantitativno postigle veći uspjeh od tužitelja, valjalo bi tužiteljima naložiti da im nadoknade parnični trošak. Predlažu usvajanje žalbe, preinaku presude u pobijanom dijelu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te dosudom parničnog troška na teret tužitelja.

              U odgovoru na žalbu tuženica, tužitelji ističu da su protiv presude tuženice izjavile žalbu 8. siječnja 2018., da je raniji punomoćnik tuženica M. I. primio poziv za ročište za objavu presude 8. studenoga 2017., a nije pristupio na to ročište 15. prosinca 2017. pa se smatra da mu je presuda uredno dostavljena toga dana kada je održano ročište za objavu presude. Rok za žalbu istekao je 30. prosinca 2017., pa je žalba tuženica od 8. siječnja 2018. nepravodobna i tužitelji predlažu da ista bude odbačena.

              Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženica osnovana.

              Tužitelji prigovaraju da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), jer da o odlučnoj činjenici postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazu svjedoka N. H. i samog tog zapisnika.

              U obrazloženju presude precizno se prenosi iskaz svjedoka N. H. na ročištu 22. ožujka 2017., dok se u analizi iskaza navodi da su tuženici odnosno njihovi prednici predmetnu nekretninu koristili i za odlaganje otpreme prilikom rada (oranja) na susjednoj nekretnini i za prolaz, što da slijedi iz iskaza svjedoka N. H., o čemu taj svjedok nije iskazivao, tako da s pravom tužitelji ukazuju na nesuglasnost između zapisnika o iskazu svjedoka i navoda u obrazloženju o tom iskazu.

              Međutim, odlučne činjenice na kojima prvostupanjski sud temelji odluku o neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva utvrđene su na temelju ostalih izvedenih dokaza, tako da navedena nesuglasnost nije rezultirala počinjenjem bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              U odnosu na odluku o glavnom tužbenom zahtjevu nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

              Predmet glavnog tužbenog zahtjeva je utvrđenje da su tužitelji dosjelošću stekli pravo suvlasništva nekretnine čk. br. 217/2, put, od  38 čhv (137 m2), upisane u zk. ul. br. 21 k.o. Gubaševo, svaki u po ½ dijela, pa su tuženice dužne trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužitelja u zemljišnoj knjizi u zk. ul. br. 21 k.o. G..

              Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je predmetna nekretnina čk. br. 217/2 k.o. G. u zemljišnim knjigama upisana s pravom vlasništva na ime tuženica po ½ dijela, da je u posjedovnoj evidenciji upisana na ime majke tuženice pok. M. P., da su predmetni put tuženice odnosno njihovi prednici koristili i za prolaz te su imali pješački izlaz na tu nekretninu kroz otvor na ogradi te da su tužitelji put koristili za potrebe kolnika (prolaza i provoza), da se u sadržaju korištenja nekretnine od strane tužitelja i njihovih prednika radi o posjedu prava služnosti kolnika, dok nisu dokazali da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na putu, slijedom čega je odbijen glavni tužbeni zahtjev za utvrđenje i uknjižbu prava vlasništva.

              Iz provedenih dokaza pa i iskaza svjedoka koje su predložili tužitelji I. G., N. K., L. T. i A. I. proizlazi da je prednica tužitelja pok. M. H. predmetni put koristila za prolaz pješke i provoz motornim vozilom (traktorom) za potrebe svojih nekretnina više od dvadeset godina, da su tužitelji nastavili korištenje navedene nekretnine na isti način, koji su održavali kao prolaz, a pravo korištenja prolaza na putu ni prednicima tužitelja ni tužiteljima nije osporavano ni od strane bake tuženica O. L., niti od njihove majke M. P. niti od njih samih.

              S obzirom da su vlasnici susjednih nekretnina čkbr. 217/1, 217/3 i 223 k.o. G. do njih imali neposredan pristup s javnog puta na čkbr. 1663 k.o. G., osnovano tužitelji ističu da su predmetni put isključivo koristili oni i njihovi pravni prednici, ali ne sa sviješću da se radi o njihovom vlasništvu, već sa sviješću da imaju pravo stvarne služnosti prolaza i provoza, tim više što predmetni put predstavlja jedinu putnu vezu između njihove kuće i dvorišta kčbr. 221/2 k.o. G. s jedne strane i javnog dobra s druge strane.

              Tužiteljica Đ. I. je u iskazu navela da je njezina teta M. H. imala kuću i gospodarske zgrade na nekretnini kčbr. 221/2 k.o. G. te da je za prilaz toj nekretnini koristila kčbr. 217/2 k.o. G. i to kao kolni prilaz za prolaz i dovoz potrebnih stvari, njezinu nekretninu su naslijedili tužitelji i od 1985. godine oni posjeduju kuću i dvorište a predmetni put su nastavili koristiti kao kolni prolaz, u čemu ih nitko nije ometao.

              Tužitelj Z. I. u iskazu navodi da je njegova teta M. H. predmetni put koristila kao kolni pristup jer drugog odgovarajućeg prilaza nije imala, da su oni kčbr. 221/2 stekli od pok. M. H. ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju i nastavili uživati kontinuirano od tetine smrti pa na ovamo u čemu ih nitko nije ometao te da su tužitelji i njihovi prednici uvijek koristili kčbr. 217/2 k.o. G. kao kolni pristup.

              U smislu odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst; dalje ZVDSP) „dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe se dosjelošću u vlasništvu protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.).

              Prethodno je odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 9/92. i 77/92.) bilo propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a odredbom st. 4. istoga članka da savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

              Sukladno spomenutim odredbama nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću – ni redovnom ni izvanrednom, a budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo (u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZVDSP) ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed), za zaključiti je da je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.

              U konkretnom slučaju, s obzirom da su tužitelji znali ili bar morali znati, odnosno s obzirom na okolnosti imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo samostalno posjedovati utuženu nekretninu, dakle da im ne pripada pravo na posjed prijeporne nekretnine ili da ta nekretnina iako je posjeduju nije njihova, a sve imajući na umu da je prednica tuženica od 2004. godine upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, a i u katastarskoj evidenciji kao posjednica – a za njih je vrijedilo načelo javnosti i povjerenja (prema principu publiciteta) zemljišnih knjiga, tužitelji, sve da su i vršili posjed te nekretnine u vremenskom slijedu od 1985., nisu bili u smislu istaknutih odredaba pošteni (savjesni) posjednici prijeporne nekretnine – i nisu je slijedom toga ni mogli steći dosjelošću.

              Stoga je trebalo na temelju čl. 368. st. 1. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u toč. 1. izreke kojom je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu, dakle odlučiti kao u izreci ove presude.

              Tuženice su protiv prvostupanjske presude u toč. 2. i 4. izreke izjavile žalbu 10. siječnja 2018.

              Iz spisa proizlazi da je raniji punomoćnik drugotuženice M. I. uredno pozvan na ročište za objavu presude 15. prosinca 2017. jer je zapisnik od 3. studenoga 2017. u kojem je određena objava i uručenje odluke za dan 15. prosinca 2017., uz upozorenja iz čl. 335. st. 7.-10. ZPP primio 8. studenoga 2017. pa drugotuženici rok za podnošenje žalbe protiv presude teče od ročišta na kojem je presuda objavljena, dakle od 15. prosinca 2017. te je taj rok istekao 2. siječnja 2018.

              Prvotuženicu Z. U. nije zastupao punomoćnik M. I., tako da je njezina žalba podnesena 10. siječnja 2018. pravovremena.

              Međutim, s obzirom na prirodu (eventualnog) tužbenog zahtjeva (utvrđenje da su tužitelji dosjelošću stekli pravo služnosti kolnika te uknjižba tog prava u zemljišnim knjigama), a u tužbi radi utvrđenja prava služnosti, kao realnog tereta na tuđoj nekretnini, radi se o pravu koje je nedjeljivo na aktivnoj i pasivnoj strani jer se služnost ne može zasnivati na idealnom dijelu određene nekretnine niti u korist idealnog dijela druge nekretnine (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev x-955/2010/2 od 30. listopada 2012.), u procesnom smislu ima se primijeniti odredba čl. 201. ZPP kojom je propisano ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koje te radnje nisu poduzeli.

              U konkretnom slučaju to znači da su tuženice jedinstveni suparničari te da se pravni učinak žalbe koju je pravovremeno podnijela prvotuženica proteže i na drugotuženicu, koja je žalbu podnijela izvan zakonskog roka od petnaest dana od primitka pisanog otpravka presude.

              Iz spisa slijedi da su tužitelji u podnesku od 11. listopada 2016. postavili eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje da nekretnina čkbr. 217/2 put od 38 čhv (137 m2) upisana u zk. ul. 21 k.o. G. predstavlja nužni prolaz za korist nekretnina tužitelja čkbr. 221/2 kuća i dvorište od 278 čhv i čkbr. 222 oranica od 157 čhv upisanih u zk. ul. 1766 k.o. G. pa su tuženice dužne trpjeti uknjižbu tog prava u zemljišnoj knjizi te su dužne kloniti se bilo kakvog ometanja svakodobnog prava kolnog i pješkog prolaza preko nekretnine čkbr. 217/2 k.o. G. do nekretnina tužitelja, da bi na ročištu 22. ožujka 2017. tužitelji u tužbenom zahtjevu iza riječi "nužni prolaz" dodali riječi "širine 3,77 m s južne, a 3,16 m sa sjeverne strane".

              Prvostupanjski sud je 12. srpnja 2017. zaključio glavnu raspravu i odredio ročište za objavu presude za 22. srpnja 2017., a rješenjem od 13. rujna 2017. glavna rasprava je preotvorena uz obrazloženje da je u pripremi za odluku sud utvrdio da je supsidijarni tužbeni zahtjev nejasan odnosno da se istim traži utvrđenje nužnog prolaza, koji se ne stječe dosjelošću ili posjedovanjem određenog prava ili nekretnine te se tužitelj poziva na postavljanje supsidijarnog tužbenog zahtjeva na jasan način budući da svoje pravo temelji na tvrdnjama dosjelosti odnosno dugotrajnog korištenja prolaza od strane tužitelja i njihovih prednika.

              Nakon toga tužitelji su u podnesku od 26. rujna 2017. postavili eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je predmetna nekretnina čkbr. 217/2 put od 38 čhv (137 m2) upisana u zk. ul. 21 k.o. G. opterećena teretom prava stvarne služnosti kolnog puta širine 3,77 m s južne strane, a 3,16 m sa sjeverne strane, za korist nekretnina tužitelja čkbr. 221/2 kuća i dvorište od 278 čhv i čkbr. 222 oranica od 157 čhv upisanih u zk. ul. 1766 k.o. G. pa su tuženice dužne trpjeti uknjižbu tog prava u zemljišnoj knjizi te su dužne kloniti se bilo kakvog ometanja svakodobnog prava kolnog i pješkog prolaza preko nekretnine čkbr. 217/2 k.o. G. do nekretnina tužitelja.

              Prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

              U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev je izmijenjen tako da je umjesto utvrđenja da predmetna nekretnina predstavlja nužni prolaz za korist nekretnina tužitelja te su tuženice dužne trpjeti uknjižbu toga prava u zemljišnoj knjizi, zatraženo utvrđenje da je predmetna nekretnina opterećena teretom prava stvarne služnosti kolnog puta za korist nekretnina tužitelja, čime je došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno do preinake tužbe iz čl. 191. st. 1. ZPP.

              Odredbom čl. 190. st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Dakle, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi tužitelj može preinačiti tužbu samo do zaključenja prethodnog postupka, iz čega slijedi da tužbu nije moguće preinačiti nakon zaključenja prethodnog postupka, odnosno tijekom glavne rasprave.

              Na pripremnom ročištu održanom 10. veljače 2017. zaključen je prethodni postupak i otvorena glavna rasprava, tako da nakon toga nije dopuštena nikakva preinaka tužbe, pa ni po pozivu suda na postavljanje eventualnog tužbenog zahtjeva na jasan način, jer prvotni eventualni tužbeni zahtjev nije bio nerazumljiv i sadržavao je sve potrebno da bi se po njemu moglo postupiti.

              Stoga je, po ocjeni ovoga suda, odlučivanjem o preinačenom eventualnom tužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. i čl. 191. st. 1. ZPP, na koju u žalbi upiru tuženici tvrdnjom da je preotvorena glavna rasprava kako bi se tužiteljima dala prilika da preinače svoj tužbeni zahtjev, na što ih je sud pozvao rješenjem, a koja preinaka u ovoj fazi postupka nije dopuštena, jer se ista može učiniti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, koja povreda je utjecala na pravilnost i zakonitost presude u tom dijelu.

              Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u toč. 2. i 3. izreke, a uslijed toga i ukinuti odluku o trošku u toč. 4. izreke i predmet u tom dijelu vratiti istome sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu postupka te će sukladno provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama odlučiti o tužbenom zahtjevu postavljenom do zaključenja prethodnog postupka, kao i o troškovima cijelog postupka.

              Odluka o trošku postupka u povodu žalbe tuženica temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zadru 6. svibnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov