- 1 -              Revr 143/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 143/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Osnovna škola P., P., koju zastupa K. S., odvjetnica u Č., protiv tuženice N. S. iz S., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O. društvu P. & Š. d.o.o. iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-64/16-2 od 3. studenog 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-947/15-6 od 26. studenog 2015., u sjednici održanoj dana 6. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-64/16-2 od 3. studenog 2017. u dijelu odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

II. Revizija tuženice djelomično se prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-64/16-2 od 3. studenog 2017. u osporenom dijelu izreke kojim je odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr -947/15-6 od 26. studenog 2015.,u dijelu točke I. izreke, kojom je na dosuđene pojedinačne iznose glavnice i to za razdoblje 16.06.2010. do 7.12.2010. tužitelju prihvaćen zahtjev za isplatu zateznih kamata od dana isplate svakog pojedinog iznosa i sudi:

 

„Žalba tuženice djelomično se prihvaća i prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu br. Pr -947/15-6 od 26. studenog 2015. preinačuje se u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. u dijelu odluke kojom je odlučeno o zateznim kamatama i sudi:

 

„Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 13. listopada 2013.“

 

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova revizije kao neosnovanu.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 333.779,80 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci pod toč. I izreke te mu naknaditi parnični trošak (točka II izreke).

 

Tako je sud odlučio u sporu u kojemu tužitelj potražuje vraćanje iznosa kojega je tuženici isplatila kao naknadu plaće za razdoblje u kojemu je tuženica svojevoljno prekinula rad dok je trajao postupak po njezinoj tužbi protiv poslodavca radi zaštite od diskriminacije na radnom mjestu, zato što je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tuženice za zaštitu od diskriminacije.

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž R-64/16-2 od 3. studenog 2017. odbio je žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske u dosuđujućem dijelu preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok je revizija u odnosu na odluku o sporednoj stvari, zateznim kamatama, osnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji.

 

Revizijski navodi u kojima podnositelji revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Sporna je u revizijskom stadiju postupka primjena odredaba Zakona o radu (Nar. nov. 149/09,82/12 i 73/13 - dalje: ZR), i to odredbe čl. 130. st. 6. ZR, u odnosu na pravne posljedice prekida rada voljom radnika za vrijeme dok traje sudski postupak radi zaštite od uznemiravanja i diskriminacije na radnom mjestu, kada radnik ne uspije u parnici pokrenutoj radi sudske zaštite od diskriminacije i uznemiravanja.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je između tužitelja i tuženice bio sklopljen Ugovor o radu od 5. rujna 2002. za radno mjesto učiteljice njemačkog jezika,

 

- da je tuženica prekinula rad 26. svibnja 2010. tvrdeći da je na poslu izložena uznemiravanju i diskriminaciji, pa je zatražila sudsku zaštitu,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-576/10-25 od 17. studenog 2011., potvrđenom presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4368/12-3 od 18. ožujka 2013., odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice N. S. kojim je tražila da sud utvrdi kako je ravnateljica diskriminira i uznemirava od siječnja 2007. uz zaštitu od daljnje diskriminacije,

 

- da je tuženici izvanredno otkazan ugovor o radu odlukom tužitelja od 14. svibnja 2013. zbog neopravdanog izostajanja s posla od 26. svibnja 2010. pa nadalje,

 

- da je tuženici za vrijeme dok nije radila prema priloženim platnim listama isplaćeno ukupno 333.779,80 kuna.

 

Polazeći od ovakvih činjeničnih utvrđenja, zaključak je nižestupanjskih sudova da je tuženica primila naknadu plaće za vrijeme dok nije radila, da je stekla iznos od 333.779,80 kuna na temelju valjane pravne osnove ali koja je naknadno otpala, pa da je dužna vratiti primljeni iznos po pravilima vraćanja onoga što je stečeno bez osnove prema odredbi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje:ZOO), a u vezi s odgovarajućim odredbama Zakona o radu.

 

U reviziji se iznosi tuženičino viđenje okolnosti koje su prethodile prekidu rada u odnosu na navodnu diskriminaciju, uz konačni zaključak da je tuženica imala zakonsku osnovu za prekid rada, da je ugovor o radu trajao za vrijeme prekida rada, te da nije dužna vratiti ono što je primila za vrijeme dok je trajao prekid.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj osnovano potražuje isplatu iznosa od 333.779,80 kunu, pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO.

 

Poslodavac je naime dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da mu osigura uvjete rada u kojima neće biti izložen uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju i dužan je poduzeti propisane mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja. Ako poslodavac nije poduzeo propisane mjere ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan, ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.

 

Dakle, ZR propisuje sudsku zaštitu radnika u slučaju kada, prema shvaćanju radnika, poslodavac nije poduzeo mjere kako bi spriječio uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ili su poduzete mjere očito neprimjerene, pa nastavak rada u takvom radnom okruženju za radnika nije prihvatljiv. U tom slučaju, radnik uslijed prekinutog rada na način propisan Zakonom, ostvaruje pravo na naknadu plaće do okončanja sudskog spora. Radilo bi se dakle o situaciji kada je poslodavac teško povrijedio svoju obvezu iz ugovora o radu kršeći zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika.

 

Treba, međutim, imati u vidu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu te da je prekid bio neopravdan. Naime kao što poslodavac, kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknadu plaće, ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, takav rizik postoji i kod radnika koji odluči koristiti se svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu.

 

U ovom slučaju nije sporno da je tuženica za vrijeme prekida rada primila iznos 333.779, 80 kn, a da je pravomoćno odbijen njezin tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, pa je i prema ocjeni ovog suda, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo glede odluke o glavnoj stvari.

 

Naime, pravilan je zaključak sudova u postupku da je tuženica stekla iznos od 333.779,80 kuna na temelju valjane pravne osnove, ali koja je naknadno otpala, pa je stoga tuženica dužna vratiti navedeni iznos pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO.

 

Stoga je, u pogledu dijela odluke o glavnoj stvari, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci pod toč. I.

 

Međutim djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji ukazuje tuženica i to u dijelu odluke o zateznim kamatama.

 

U pravu je revident kada navodi u reviziji da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 29. ZOO , kada su tužiteljici s naslova zateznih kamata iste dosudili od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate. Naime, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženica u konkretnom slučaju koristila pravom na prekid rada koje pravo propisuje zakon, to se ne može prihvatiti stav drugostupanjskog suda o nesavjesnosti tuženice do trenutka zaprimanja odluke kojom je pravomoćno odbijen njezin tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti zahtjev tužitelja za dosudom zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, s obzirom da mu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice pripadaju od dana podnošenja tužbe, a koja je podnesena 14. listopada 2013.

 

Slijedom navedenog , na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci pod toč. II.

 

Ujedno, na temelju odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka. Budući je preinačenjem dijela presuda suda prvog i drugog stupnja razmjerno neznatno utjecalo na omjer uspjeha stranaka u parnici i nije prouzrokovalo druge troškove, pravilnom se prihvaća odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda o naknadi troška parničnog postupka donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP.

 

Glede revizijskog postupka, tuženica je razmjerno neznatno uspjela s revizijom i to samo u dijelu odluke o sporednom traženju, pa joj na temelju odredbe čl. 154. st. 3. ZPP ne pripada trošak sastava revizije izjavljene po punomoćniku odvjetniku.

 

 

Zagreb, 6. svibnja 2020.