Poslovni broj: 6 Gž-1567/2019-2

1

 

 

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.-H. pošta d.d., Z., OIB: 87311810356, koga zastupaju članovi Uprave H. P. i M. M., a ove punomoćnica M. B., dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika D. B. iz R., OIB: ……, koga zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u R., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Ps-24/2018-24 od 25. listopada 2019., u sjednici održanoj 6. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja H.-H. pošta d.d., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Ps-24/2018-24 od 25. listopada 2019.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I/Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I/ Nalaže se tuženiku da iseli iz stana broj 12, na adresi u R., A. P. 9, koji se sastoji od dvije sobe, blagavaonice, kupaonice, nužnika, hodnika, lođe, balkona i podruma s pripadajućom drvarnicom ukupne površine 51,77 m2, te da isti slobodan od osoba i stvari preda u posjed i slobodno upravljanje tužitelju.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak , sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 2.500,00 kuna (slovima: dvije tisuće petsto kuna), u roku od 15 dana.«

Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je tuženiku na zakonom propisan način otkazao ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom zbog neplaćanja iste, kao i da nema obvezu tužitelju osigurati drugi odgovarajući stan. Nesporno je da nakon otkazivanja ugovora o najmu stana, od travnja 2018., tuženik podmiruje naknadu za korištenje stana u visini zaštićene najamnine koju je i do tada trebao plaćati. Nesporna je i činjenica da predmetni stan predstavlja dom za tuženika, ali se postavlja pitanje zbog čega se tuženik neodgovorno ponašao i zašto je počeo plaćati naknadu za korištenje stana tek nakon otkazivanja ugovora o najmu. Tuženik je izgubio status zaštićenog najmoprimca te sada može zaključiti ugovor o najmu stana samo sa slobodno ugovorenom najamninom. Prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio razmjernost predložene mjere po kriteriju nužnosti miješanja u pravo na dom, odnosno trebalo je analizirati činjenicu da se tuženik zaposlio i osigurao stalan izvor prihoda. Zasnovao je radni odnos na neodređeno vrijeme i osigurao stalan izvor prihoda, s kojim će biti u mogućnosti osigurati smještaj i dobiti potporu tijela iz područja socijalne skrbi. Sada živi sam i prihod ostvaruje za sebe te koristi stan od 51,77 m2 što predstavlja nadstandard u stanovanju. Tužitelj je zakonit i legitiman cilj zaštite svojih vlasničkih prava pokušao postići primjenom blažih mjera (slanjem opomena zbog neplaćanja, pokretanjem ovršnih postupaka na novčanim sredstvima tuženika, opomenom pred otkaz ugovora o najmu), no u tome nije uspio i zato je podnio tužbu za iseljenje. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama iznesenih žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz stana u R., A. P. 9, koji se sastoji od dvije sobe, blagovaonice, kupaonice, nužnika, hodnika, lođe, balkona i podruma s pripadajućom drvarnicom ukupne površine 51,77 m2, i predaju stana slobodnog od osoba i stvari u posjed i slobodno upravljanje tužitelju.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji je s tuženikom kao zaštićenim najmoprimcem imao zaključen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom na neodređeno vrijeme od 26. svibnja 2010., u kojem stanu živi od rođenja (1978. godine) na način da je živio s djedom i bakom koji su umrli 2007. i 2008. godine. Zbog neplaćanja dospjelih rata zaštićene najamnine, unatoč opomenama i pokrenutim ovršnim postupcima na temelju vjerodostojnih isprava, tužitelj je dopisom od 23. veljače 2018. otkazao Ugovor o najmu stana sukladno odredbi čl. 19. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06. i 68/18.; dalje ZNS). Tuženik nakon otkaza ugovora plaća iznose mjesečne najamnine.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj slao opomene tuženiku od 2012. godine i pokretao ovršne postupke radi prisilne naplate najamnine te da je osnovano otkazao ugovor o najmu stana jer tuženik kao najmoprimac nije ispunjavao ugovorom preuzete obveze.

Prihvaćanje tužbenog zahtjeva i nalaganje iseljenja predstavlja miješanje u pravo tuženika na poštivanje njegovog doma, koje miješanje je u skladu sa zakonskim pravom iz odredbe čl. 22. st. 4. ZNS koja izričito ovlašćuje tužitelja na pokretanje postupka radi iseljenja najmoprimca, a budući da je tužitelj i vlasnik stana, njegov je zahtjev u skladu s odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15.-pročišćeni tekst; dalje ZVDSP), odnosno ima legitiman cilj – zaštitu prava vlasništva.

Provodeći test razmjernosti, prvostupanjski sud utvrđuje da je miješanje u pravo na dom tuženika bilo u skladu sa zakonom te da je tužitelj imao legitimni cilj, ali s obzirom na to da je tužitelj pravna osoba, dioničko društvo u vlasništvu Republike Hrvatske koji ima pravo raspolaganja predmetnim stanom, a da tuženik od rođenja živi u tom stanu najprije kao član obiteljskog domaćinstva, kasnije kao zaštićeni najmoprimac, da predmetni stan predstavlja njegov dom i to jedini dom u kojem je živio te da nema mogućnosti korištenja druge nekretnine niti financijskih mogućnosti za rješavanje svog stambenog pitanja, da nakon otkazivanja ugovora o najmu stana uredno podmiruje mjesečnu najamninu i da se od prvog rujna 2019. zaposlio u komunalnom društvu Čistoća na neodređeno vrijeme, prvostupanjski sud zaključuje da ne postoji neodgodiva društvena potreba za iseljenjem tuženika te da bi njegovim iseljenjem došlo do povrede čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97., 14/02., 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija), odnosno da miješanje u pravo poštivanja doma tuženika nije nužno s obzirom na okolnost da se legitiman cilj može postići primjenom blaže mjere, podmirivanjem obveza od strane najmoprimca koji se nalazi u stanu u vlasništvu tužitelja, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev.

Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je priznavanjem tuženiku prava na dom iz odredbe čl. 8. Konvencije, odbio tužbeni zahtjev.

Tom odredbom Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštivanje svog doma, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala i radi zaštite prava i sloboda drugih.

Odredbom čl. 34 st. 1. u vezi s mjerodavnim dijelom čl. 35. i čl. 16. st. 2. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.; dalje Ustav RH) propisana je nepovredivost doma kao i da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života te da svako ograničenje sloboda ili prava mora biti razmjerno naravi i potrebi za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije-materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti budući da na drugoj strani suprotstavljen prigovoru tuženika postoji interes vlasnika iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom RH (čl. 48.) pri čemu je na tuženiku teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju.

Pravilno je prvostupanjski sud provedbom testa razmjernosti utvrdio da iako je miješanje tužitelja zasnovano na zakonu (čl. 22. st. 4. ZNS i čl. 161. st. 1. ZVDSP) i težilo ostvarenju legitimnog cilja, jer je tužitelj, kao vlasnik stana, ovlašten tužbom tražiti zaštitu svojeg prava vlasništva, a zaštita kojeg je zajamčena kako mjerodavnim odredbama ZVDSP, tako i Ustavom RH, da iseljenje tuženika iz predmetnog stana nije nužno, odnosno da miješanje u pravo tuženika na poštovanje njegova doma nije razmjerno legitimnom cilju koji se njegovim prisilnim iseljenjem nastoji postići.

Nužnost u demokratskom društvu pretpostavlja zadovoljenje neodgodive društvene potrebe i razmjernost predložene mjere u odnosu na legitimni cilj koji se želi postići.

Uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja:

- da je tužitelj trgovačko (dioničko) društvo u vlasništvu Republike Hrvatske,

- da tuženik od rođenja (1978. godine) živi u predmetnom stanu najprije kao član obiteljskog domaćinstva, kasnije kao zaštićeni najmoprimac, da je predmetni stan njegov jedini dom u kojem je živio,

- da je tuženik osoba narušenog zdravlja, koji je u 2016. godini zbog ozbiljnih komplikacija bio dva mjeseca hospitaliziran,

- da je prema podacima HZMO tuženik od 2010. do 2018. godine povremeno radio, uglavnom u radnom odnosu na određeno vrijeme,

- da se 1. rujna 2019. zaposlio na neodređeno vrijeme u komunalnom društvu Čistoća,

- da nema mogućnost korištenja neke druge nekretnine niti ima financijskih mogućnosti da riješi svoje stambeno pitanje,

- da je tužitelj od 2012. godine opominjao tuženika i čak pokretao ovršne postupke radi naplate tražbina s osnove zaštićene najamnine i zajedničke pričuve,

- da tuženik nakon otkazivanja Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom uredno podmiruje mjesečne obveze najamnine, što bi trebao biti primarni zahtjev tužitelja – da najmoprimac koji živi u stanu u njegovom vlasništvu uredno podmiruje obveze s osnove najma stana,

pravilno je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovoga suda, stavljajući u odnos pravo tuženika na dom i pravo tužitelja na raspolaganje stanom, ocijenio da u konkretnom slučaju pravo tuženika kao korisnika stana preteže nad pravom tužitelja, dakle da ne postoji neodgodiva društvena potreba za njegovim iseljenjem i da miješanje u pravo poštivanja doma tuženika nije nužno s obzirom na okolnost da se legitiman cilj može postići primjenom blaže mjere, pa iako je prvenstveno potrebno štititi pravo vlasništva nasuprot posjeda koji je izgubio pravnu osnovu i bez obzira na osnovanost zahtjeva sukladno domaćem pravu, iseljenje tuženika nije nužno u demokratskom društvu.

Budući da je kod provedbe testa razmjernosti dovoljno da se na postavljena pitanja (je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i  je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu) dobije jedan negativan odgovor da bi se moglo zaključiti da zahtjev za iseljenjem predstavlja neopravdano miješanje u pravo na dom tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je zahtjevom za iseljenjem povrijeđeno to pravo tuženika te odbio tužbeni zahtjev iz tog razloga.

Svi žalbeni navodi kojima tužitelj tvrdi da tuženik ostvaruje prihod za sebe te koristi stan koji je veće površine od one potrebne za samca te da je tužitelj zaštitu svojih vlasničkih prava pokušao postići primjenom blažih mjera (slanjem opomena zbog neplaćanja, pokretanjem ovršnih postupaka na novčanim sredstvima tuženika, opomenom pred otkaz ugovora o najmu) u bitnome su irelevantni za ocjenu da zahtjev tužitelja za iseljenjem tuženika predstavlja neopravdano miješanje u tuženikovo pravo na dom.

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.).

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Zadru 6. svibnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Katija Hrabrov