- 1 -              Rev 459/2020-4

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 459/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. P., iz O., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik u O., protiv tuženika T. P., iz SR Njemačke, kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1218/2018-2 od 6. veljače 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-898/17 od 17. listopada 2018., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan darovni ugovor od 13. travnja 2006. zaključen između tužitelja kao darovatelja i tuženika kao daroprimatelja, ovjeren kod javnog bilježnika I. K. iz K. pod brojem kojim je tužitelj prenio u vlasništvo tuženiku 1/2 dijela nekretnine pobliže opisane u izreci presude te je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem vlasništva tuženika za 1/2 dijela predmetne nekretnine i ponovnim upisom tog dijela na ime i vlasništvo tužitelja (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 20.525,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 8.806,25 kn (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode te predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik u reviziji ukazuje na apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kroz tvrdnje da drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ukazujući na navedenu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kroz tvrdnje da drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode, tuženik sadržajno ukazuje i na počinjenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Tuženik neutemeljeno upire u reviziji i na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP učinjenu pred prvostupanjskim sudom, koju drugostupanjski sud nije sankcionirao, na način što nisu izvedeni svi po tuženiku predloženi dokazi.

 

Tuženiku je u postupku bila dana mogućnost raspravljati pred sudom, a postupanje nižestupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanje dva po tuženiku predložena svjedoka, ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje je rezultiralo nemogućnošću tuženika da raspravlja pred sudom. Naime, okolnost da sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge stranke ne znači da je ta stranka onemogućena u raspravljanju. Nadalje valja napomenuti da je suprotno navodima u reviziji, sud pri odbijanju dokaznih prijedloga tuženika obrazložio i razloge takve odluke.

 

Naime, ukazujući na navedenu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka kroz tvrdnje da sud nije izveo sve po tuženiku predložene dokaze, revident sadržajno upućuje na relativno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. st. 2. ZPP time što je sud odbio provest izvođenje dokaza saslušanjem predloženih svjedoka od strane tuženika.

 

Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Slijedom navedenog, a u situaciji kad je prvostupanjski sud zaključio da je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke u ovom predmetu, pravilno je odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanje daljnjih predloženih svjedoka.

 

Slijedom svega navedenog ne postoji revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetan darovni ugovor od 13. travnja 2006. zaključen između tužitelja kao darovatelja i tuženika kao daroprimatelja te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem vlasništva tuženika i ponovnim upisom vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom su utvrđene sljedeće činjenice:

 

- da su stranke sklopile 13. travnja 2006. darovni ugovor kojim je tužitelj darovao a tuženik primio 1/2 dijela nekretnine koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću tužitelja te da se tuženik na temelju navedenog darovnog ugovora uknjižio kao suvlasnik na 1/2 dijela predmetne nekretnine, dok je u preostaloj 1/2 dijela uknjižena kao suvlasnica A. P.,

 

- da predmetni darovni ugovor nije sačinjen u obliku javnobilježničkog akta, već je na ugovoru samo ovjeren potpis ugovornih strana kod javnog bilježnika I. K. pod brojem od 13. travnja 2006.,

 

- da je prije i nakon sklapanja ugovora u kući stanovao samo tužitelj, dok je tuženik sve vrijeme živio u Njemačkoj, a u kući je boravio samo u kraćim razdobljima radi posjeta ocu za vrijeme ljetnog odmora i to do 2009., kada je tužitelj prenamijenio prizemni dio kuće u apartmane koje iznajmljuje u turističke svrhe, pa je tuženik prestao dolaziti.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da se u ovom slučaju radi o darovanju bez predaje stvari (jer predmetna nekretnina nije nikada predana tuženiku u posjed nakon zaključenja darovnog ugovora, odnosno jer je posjedovno stanje ostalo neizmijenjeno) pa je stoga takav ugovor o darovanju trebao biti zaključen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, sukladno odredbi čl. 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), a kako nije, isti ocjenjuju ništetnim na temelju odredbe čl. 322. st. 1. ZOO i shodno tome nalažu uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja sukladno odredbi čl. 323 st. 1. ZOO.

 

Odredbom čl. 482. st. 1. ZOO propisano je da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku, a da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.

 

Odredba čl. 482. st. 2. ZOO prisilne je naravi i ne trpi nikakve iznimke, zbog čega ugovor o darovanju bez pravne predaje u posjed, a koji ugovor nije sklopljen u obliku propisanom odredbom iz čl. 482. st. 2. ZOO, je ništetan.

 

Pritome je za navesti da se pod pojmom prave predaje podrazumijeva realna predaja stvari u neposredni posjed stjecatelja, a ne „fiktivna“ predaja stvari, odnosno za valjanost takvog ugovora o darovanju nije dovoljna tradicija samo na osnovi očitovanja.

 

U ovom postupku nije sporno da predmetni ugovor nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave, sporno je da li je izvršena realna predaja vlasništva.

 

Tuženik revizijskim navodima osporava zaključak nižestupanjskih sudova da nije bilo prave predaje darovane nekretnine. Ističe da ne mora biti u stalnom posjedu darovanih nekretnina jer on živi i radi u Njemačkoj, a i da je ugovoreno pravo doživotnog plodouživanja na darovanim nekretninama u korist tužitelja te da je u on u ugovoru i formalno uveden u posjed tih nekretnina.

 

Navedeni prigovori nisu osnovani jer su i po mišljenju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili na temelju utvrđenih činjenica da nije bilo prave predaje darovane nekretnine iz ugovora jer nije došlo do promjene posjedovnog stanja. Navedeno proizlazi iz utvrđenja da je isključivo tužitelj i prije, a i nakon sklapanja ugovora koristio spornu nekretninu, a tuženik bi znao doći u nekretninu povremeno za vrijeme godišnjeg odmora u posjet tužitelju.

 

Slijedom navedenog pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

Tuženik, u biti kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i izvodi drukčije zaključke od zaključaka nižestupanjskih sudova o faktičkom stupanju u posjed predmetne darovane nekretnine.

 

Takvi navodi u kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku, stoga što prema odredbi članka 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Obzirom da iz navedenog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.