Pi-581/2014

Republika Hrvatska OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
21 000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Boni Gamulin Frleta, u pravnoj stvari tužitelja Ž.
L., O.:, S., kojeg zastupa punomoćnica J. M.,
odvjetnica iz O. L. i Č., j.t.d., iz S., protiv tuženika P. d.o.o. S., O.:
, S., kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetniku
S., radi polaganja računa, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. veljače

2020., u nazočnosti tužitelja osobno s punomoćnicom i punomoćnika tuženika,5. svibna 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev:

„1. Nalaže se tuženiku da kroz 15 dana položi tužitelju račun o korištenju i upotrebi 9
zglobnih autobusa M. S. 220 za razdoblje od 15.XI.2013 godine pa do

14.XII.2013godine, i to:

autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …, autobusa M. S. 220, broj šasije …,

na način da tužitelju preda podatke o tome koliko je svakim od autobusa putnika
prevezeno, koji je iznos tuženik od putnih karata naplatio, koliko je naplatio od
mjesečnih pokaznih karata, koliko je ugovorio i koliko je naplatio za reklame na
pojedinim autobusima.

2. Nalaže se tuženiku da kroz 15 dana plati tužitelju parnične troškove sa zateznom
kamatom od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate, po stopi koja se određuje
za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je

1

Pi-581/2014

vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos kojeg će tužitelj označiti nakon što
tuženik položi račun, sa zateznom kamatom od 15.XII.2013.godine pa do isplate, po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 91.366,25 kuna (
devedeset jednu tisuću tristo šezdeset šest kuna i dvadeset pet lipa ), a u roku od 15 dana
zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teče počev od presuđenja, dakle od
5. svibnja 2020. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Za više traženo na ime troškova postupka tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnijetoj ovom sudu dana 3. rujna 2014. naveo je da je vlasnik 9
zglobnih automobila marke M. S. 220 brojeva šasije koji se navode u izreci presude pod
točkom I. 1. iste. Tužitelj tvrdi da tuženik predmetne autobuse koristi bez pravne osnove, da je
od tuženika odavno zatražio da mu autobuse preda, ali da to tuženik bez razloga odbija. Stoga
da je ovlašten od tuženika tražiti da mu tuženik naknadi korist koju je tuženik imao ili je mogao
imati od uporabe autobusa. Naveo je da tuženik iste autobuse upotrebljava u svoju korist na
način da njima obavlja javni gradski prijevoz i vrši usluge reklamiranja. Tuženik o tome da ne
polaže račun tužitelju. Da je tužitelj u posjedu autobusa da je mogao autobuse davati u najam i
da je mogao postavljati i naplaćivati reklame na autobusima. Prema tuženikovom cjeniku iz

2012. , koji vrijedi od 18. ožujka 2012, tuženik iznajmljuje zglobno vozilo za cijenu od

2.760,00 kn dnevno autodan tj. do 300 km, što da iznosi najmanje 24.840,00 kn dnevno za 9
autobusa ili pak 745.200,00 kn na mjesec. Cijena postavljanja reklamnih poruka za cijeli
autobus prema cjeniku tuženika za gradski autobus od 18 m, stariji tip, 30.000,00 kn na godinu,
dakle 2.500,00 kn na mjesec za 1 autobus ili 22.500,00 kn na mjesec za 9 autobusa za razdoblje
od 15. prosinca 2013. pa do 14. siječnja 2014.. Stoga tužitelj od tuženika traži da položi račun
za korištenje predmetnih autobusa i to račun koliko je putnika prevezao i naplatio za prijevoz
putnika pojedinim autobusom, koliko je naplatio za reklamu za pojedini autobus i koliko je
naplatio za pretplatničke karte. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev stupnjevito na način da traži
polaganje računa za korištenje predmetnih autobusa i to račun koliko je putnika prevezao i
naplatio za prijevoz putnika pojedinim autobusom, koliko je naplatio reklama za pojedini
autobus i koliko je naplatio pretplatničke karte na način kako je to specificirano u izreci presude.
U drugom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj je zatražio isplatu novčanog iznosa sa zateznim
kamatama od 15. prosinca 2013. do isplate, a koji iznos je potrebno specificirati po zaprimanju
računa tuženika. Tužitelj je zatražio i naplatu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu od 14. studenoga 2014. tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev.
Naveo da su navodi iz tužbe neosnovani, jer se kod Trgovačkog suda u Splitu pod brojem 16P-
1456/11 vodi parnični postupak, a u vezi sa predmetnim autobusima, odnosno spor vezan za
isplatu naknade za korištenje navedenih autobusa, kao i spor vezan za vlasništvo navedenih
autobusa, a u kojem sporu između ostalog tužitelj traži da mu se navedeni autobusi predaju

2

Pi-581/2014

posjed, sva sporna pitanja vezana za vlasništvo i korištenje autobusa da će biti riješeni u
navedenom parničnom postupku. Tuženik je naveo da se radi o autobusima koji su stari 24
godine, te da je isti više nisu uporabi, tako da tuženik ne može dostaviti podatke o tome koliko
je svaki od autobusa prezao putnika, odnosno koliko je tuženik naplatio od prodaje karata.
Tuženik za navedene autobuse da uopće nije naplatio nikakvu naknadu koja bi se odnosila na
prijevoz putnika, a niti naplatio reklame na pojedinim autobusima, zbog toga što iz autobusa i
više nisu uporabi. Radi naprijed navedenog tuženik je predložio da tužbeni zahtjev bude odbijen
kao neosnovan.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u cjelokupnu dokumentaciju iz spisa, i to:
cjenika najma autobusa P. d. o. o. S. za razdoblje od 18. ožujka 2012. (list 5 spisa),
cjenika reklamnih poruka P. d. o. o. S. od listopada 2012. (list 6 spisa), prometnih
dozvola za autobuse registarskih oznaka S. S. …, S.- 355 B., S.- … B.,
S.- .; S.- ., S.-., S.-., S.. O. (list 22-30 spisa), pravomoćnu
presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj 16-P-1456/11 od 31. listopada 2014. (list 49-
84 spisa), klauzulu pravomoćnosti za istu (list 19 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda
poslovni broj 39. Pž-9740/14 od 23. prosinca 2015. (list 85-98 spisa), presudu Vrhovnog suda
RH poslovni broj Revt-153/16 od 2. svibnja 2018. (list 99-114 spisa), izvješće P. d. o. o.
S. rezultati rada vozila na dan 31. prosinca 2016 (list 119 spisa), izvješće P. d. o. o. S.
rezultati rada vozila na dan 31. prosinca 2015 (list 120 spisa), izvješće P. d. o. o. S.
rezultati rada vozila na dan 31. prosinca 2014 (list 121 spisa), izvješće P. d. o. o. S.
rezultati rada vozila na dan 31. prosinca 2013 (list 122 spisa), izvješće P. d. o. o. S.
rezultati rada vozila na dan 31. prosinca 2012 (list 123 spisa), presudu Općinskog suda u Splitu
poslovni broj P-4955/17 od 8. studenog 2018. (list 125-133 spisa), saslušanjem svjedoka D.
R. (list 42-43 spisa), saslušanjem tužitelja (list 115-116 spisa), saslušanjem zakonskog
zastupnika tuženika T. V. (list 117 spisa), pregledom spisa 16-P-1456/11.

Kako ovaj sud, a sve sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o parničnom postupku ("NN" 117/03), više nije ovlašten i obvezan potpuno
i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva, to je sud po prijedlogu
stranaka i zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari. Valja naglasiti da su od 1. prosinca
2003. godine, a sukladno odredbi članka 282. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku, stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i
predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Naime, sudovi odlučuju o tužbenom zahtjevu na temelju činjenica koje utvrde u
postupku, sukladno odredbi članka 7. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj
53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,
89/14, dalje: ZPP) (načelo materijalne istine), a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima
temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze koji te činjenice potvrđuju.

Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmetna tužba je stupnjevita tužba, u manifestacijskom dijelu traži se polaganje
računa, a u nespecificiranom dijelu iste traži se isplata zbog stjecanja bez osnove.

Odredbom čl. 186.b. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( N/N 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje ZPP-a),

3

Pi-581/2014

propisano je da tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda
da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled
neke imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili
prikrivenoj imovini, da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled
imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te
izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj
ili prikrivenoj imovini potpuni i točni. Člankom 186.b. st. 2. ZPP-a propisano je da u sporovima
u kojima ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku
određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije
nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza,
tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine
i obveza iz stavka 1. ovoga članka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na
isplatu iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu
odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i
obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu
položenog računa ili predanog pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa
ili predaje pregleda imovine i obveza. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da u
sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje
mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju
građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje
stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na
isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost
odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede
vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Odredbom čl. 186.b.
st. 4. ZPP-a propisano je da je u slučajevima iz stavka 2. i 3. ovoga članka tužitelj dužan
određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem
protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Iz svega navedenog razvidno je da se u konkretnom
slučaj radi o stupnjevitoj tužbi.

Između tužitelja i tuženika ne postoji građanskopravni odnos temeljem kojeg bi tuženik
bio dužan tužitelju položiti račune, u konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da tuženik predmetne
autobuse koristi bez pravne osnove. Tužitelj na ročištu od 26. studenog 2018. (list 134. spisa)
naveo da bi se u konkretnom slučaju radilo o poslovodstvu bez naloga, odnosno da bi temeljem
odredbe čl. 1122. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( N/N 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-
dalje ZOO-a), tuženik bio dužan položiti račune. Sud je vezan za činjenično stanje navedeno u
tužbi, a iz kojeg činjeničnog opisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez
osnove i to uporabi tuđe stvari u svoju korist.

Naime, iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Splitu 16P-1456/11 od 31. listopada

2014. nedvojbeno proizlazi da je tužitelj vlasnik predmetnih autobusa. Tužitelj je te autobuse
stekao ustupom od davatelja leasinga tvrtke A-C. d.d. L.. Po prestanku leasinga
tuženik je zadržao posjed tih autobusa, te je tužitelj kao vlasnik ishodio pravomoćnu presudu
za predaju posjeda tih autobusa. Stoga dakle, tuženik bez pravnog osnova drži tuđu stvar
(autobuse). Prema tvrdnji tužitelja, tuženik tuđu stvar (autobuse) upotrebljava za svoju korist (s
njima vrši javni prijevoz i uslugu reklamiranja) – čl. 1120. ZOO-a, a u svezi s čl. 1111. ZOO-
a.

Odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na
bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom
poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga,

4

Pi-581/2014

odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine
razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Člankom. 1120. ZOO-a propisano je da
kad netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na
naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

Poslovodstvo bez naloga je takav obveznopravni izvanugovorni odnos koji nastaje time
što se netko nepozvan miješa u tuđe poslove obavljajući ih za tuđi račun i u tuđem interesu (čl.

1121. ZOO-a). Posao javnog gradskog prijevoza može obavljati samo onaj tko ima koncesiju
za to. Tuženik je taj koji, kao gradsko poduzeće ,ima koncesiju za obavljanje javnog gradskog
prijevoza, a ne tužitelj. Posao javnog gradskog prijevoza i reklamiranja putem javnog gradskog
prijevoza je posao tuženika. Naziv tuženika je „P.“, društvo s ograničenom odgovornosti
za obavljanje komunalne djelatnosti prijevoza putnika u javnom prometu, što proizlazi iz
sudskog registra dostupnog na službenoj internet stranici Ministarstva pravosuđa R.
H. ( a što su opće dostupni podaci, a time i općepoznati pa ih nije potrebno posebno
dokazivati ). Stoga dakle, tuženik, vršeći posao javnog gradskog prijevoza nikako ne može
obavljati tuđi posao i u tuđem interesu. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju ne može se
raditi ni o nepravom poslovodstvu. Naime, nepravo poslovodstvo je obavljanje tuđeg posla u
namjeri da se za sebe zadrži postignuta korist, iako poslovođa zna da je posao tuđ (čl. 1128.
ZOO-a).

Slijedom navedenog, korištenjem tužiteljevih autobusa, tuženik upotrebljava tuđu stvar
u svoju korist, što je stjecaje bez osnove kako je naprijed utvrđeno. Nadalje, obavljanjem javnog
prijevoza tuženik vrši vlastiti posao, za svoj račun, pa u konkretnom slučaju nema govora o
poslovodstvu bez naloga.

Zaključno, tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne stupnjevite
tužbe, jer između tužitelja i tuženika nema pravnog odnosa temeljem kojeg bi tuženik bio u
obvezi predati tužitelju tražene račune (čl. 186.b. st. 2. ZPP-a), u svezi s odredbama čl. 1111. –

1120. ZOO-a.

Tužitelj nema ni pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, pravozaštitni
cilj stupnjevite tužbe jest olakšati ostvarenje tražbina čija točna visina ili količina (ili neki drugi
sadržaj) tužitelju nisu poznati zato što tuženik ne ispunjava svoju građanskopravnu obvezu
polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza. Upravo se stoga tužitelju omogućava
da u situaciji u kojoj ne može postaviti određeni zahtjev za isplatu novca, za predaju ili isporuku
stvari ili za prijenos određenih prava prije nego što mu tuženik položi račun ili podnose pregled
imovine i obveza - kumulativno istakne dva zahtjeva: (1) određeni zahtjev kojim će zatražiti
osudu tuženika da položi račun ili preda pregled imovine i obveza (manifestacijski zahtjev), te
(2) zahtjev kojim će zatražiti osudu tuženika na isplatu nekvalificiranog iznosa novca ili na
ispunjenje druge odgovarajuće uopćeno određene obveze, koji će tek naknadno tijekom
postupka precizirati nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno
nakon što se provede potrebno vještačenje ili izvedu drugi dokazi kojima će se dopuniti ili
nadomjestiti takve izjave tuženika (komplementarni nekvantificirani kondemnatomi zahtjev na
ispunjenje glavne činidbe). U konkretnom slučaju tužitelj je već u tužbi naveo da tuženik
eksploatira njegovu stvar (predmetnih 9 autobusa), te je naveo cjenik tuženika prema kojem je
sam tužitelj u tužbi izračunao visinu dobiti stečene bez osnove. Također se visina dobiti stečene
bez osnove može utvrditi i vještačenjem. Stoga ne postoji pravni interes za podnošenje
predmetne tužbe.

5

Pi-581/2014

U konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna pretpostavka za podnošenje stupnjevite
tužbe zbog čega tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe, jer nisu
ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 186.b st. 2. ZPP-a, odnosno nisu kumulativno
ostvarene dvije pretpostavke: 1. postojanje pravnog interesa i 2. postojanje pravnog odnosa
temeljem kojeg bi tuženik bio dužan tužitelju položiti račune. Slijedom čega je i manifestacijski
zahtjev istaknut u predmetnoj stupnjevitoj tužbi neosnovan.

Budući da se u povodu ovakve tužbe postupak odvija u dva stadija (stupnja) - u prvom
u kojemu se raspravlja i odlučuje o manifestacijskom zahtjevu, i u drugom u kojem se, nakon
što sam tuženik dobrovoljno ili prisiljen na to pruži potrebne podatke, odnosno nakon što se oni
provjere ili pribave dokazivanjem, raspravlja i odlučuje o naknadno preciziranom tužbenom
zahtjevu na konkretnu činidbu - ovakva se tužba i naziva stupnjevitom tužbom. Ako sud utvrdi
da manifestacijski zahtjev nije osnovan, sud neće donijeti posebno rješenje kojim će odbiti taj
zahtjev, već će rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, koje je dakle odmah
djelotvorno, odrediti tužitelju rok za postavljanje određenog zahtjeva kojim će nadomjestiti
nekvantificirani odnosno uopćeni kondemnatorni zahtjev sadržan u stupnjevitoj tužbi (186.b/4.
ZPP-a). To bi rješenje u tom smislu imalo značenje rješenja o rukovođenju raspravom (čl.
311/4. ZPP-a). U tom će slučaju sud konačnom presudom odlučiti o manifestacijskom zahtjevu
i o naknadno određenom zahtjevu za isplatu.

Sud može i odmah donijeti presudu kojom bi odbio oba zahtjeva, ako bi već pri
odlučivanju o manifestacijskoj tužbi utvrdio da je i nespecificirani zahtjev neosnovan, npr.
stoga što je nedvojbeno utvrđeno da ne postoji temeljeni odnos iz koga se izvode oba zahtjeva.
Stoga je dakle, nadalje potrebno raspraviti da li je osnovan/neosnovan nespecificirani zahtjev
za isplatom.

Pregledom prometnih dozvola za predmetne autobuse utvrđeno je :
- da je autobus marke M. žuta boja, broj šasije …,
registarskih oznaka E. proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 16. kolovoza

2013., da je vozilo odjavljeno, registarske pločice poništene 21. kolovoza 2013.,
- da je autobus marke M., boja krom žuta, registarskih oznaka,
broj šasije… proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 6. rujna 2009., da je
vozilo odjavljeno, registarske pločice poništene,

- da je autobus marke M., boja krom žuta, registarskih oznaka broj šasije proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 17. kolovoza 2009., da
je vozilo odjavljeno, registarske pločice poništene,

- da je autobus marke M. boja žuta, registarskih oznaka, broj
šasije …, proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 20. rujna 2013., da je vozilo
odjavljeno, registarske pločice poništene,

- da je autobus marke M., boja žuta, registarskih oznaka, broj
šasije ---, proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 3. rujna 2013., da je vozilo
odjavljeno, registarske pločice poništene,

- da je autobus marke M., boja žuta, registarskih oznaka, broj
šasije …, proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 16. ožujka 2014., da je
vozilo odjavljeno, registarske pločice poništene u kolovozu 2013.,

- da je autobus marke M., tip vozila 283, boja krom žuta … registarskih oznaka
…, broj šasije …, proizveden 1990., da mu je registracija vrijedila do 17.
kolovoza 2009., da je vozilo odjavljeno, registarske pločice poništene.

6

Pi-581/2014

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka ovaj sud utvrđuje da se autobusi marke
M. .. brojeva šasija: … koje je tužitelj dobio po presudi Trgovačkog suda u Splitu poslovni
broj 16 P-1456/11od 31. listopada 2014. i kojih je nesporno vlasnik, a koji su u posjedu
tuženika, odjavljeni odnosno da se u utuženom razdoblju nisu koristili u prometu pa niti za
oglašavanje. Takvo utvrđenje ovog suda nedvojbeno proizlazi iz priloženih prometnih dozvola
tih vozila, a i iz iskaza saslušanog svjedoka D. R., čiji je iskaz ovaj sud prihvatio kao
logičan i objektivan, isti je poznavao poslovanje tuženika u utuženom razdoblju. Isto tako
prihvaćen je i iskaz ovog svjedoka kada govori da se tako stari autobusi u to vrijeme nisu davali
za reklamne svrhe prihvaćajući ga logičnim i objektivnim, jer da stranke koje traže reklamiranje
biraju novije autobuse.

Takva utvrđenja ovog suda tuženik ničim nije osporio, a niti je predložio izvođenje
dokaza u prilog svojim tvrdnjama da bi tuženik imao koristi od predmetnih autobusa u
utuženom razdoblju, dok navođenje tužitelja da bi upravo on ostvario korist da je bio u posjedu
tih autobusa ovaj sud ocjenjuje paušalnim i nelogičnim imajući na umu da je riječ o gradskim
autobusima za prijevoz putnika koji prijevoz se odvija po određenim pretpostavkama koje
tužitelj nije dokazao ovom sudu.

Stoga, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da je tuženik imao koristi za vrijeme
svojega utuženog posjedovanja, pa i one koje bi autobusi dali da ih eventualno tuženik nije
zanemario.

Pri ovakvom zaključku ovog suda valja pridodati i navode iz obrazloženja presude
Vrhovnog suda R. H. poslovni broj Revt-153/16 od 2. svibnja 2018., u pogledu
tužbenog potraživanja tužitelja za razdoblje od 15. rujna 1998. do 15. rujna 2011., u kojim je
navedeno: „S obzirom na utvrđenje da su predmetni autobusi već u vremenu od travnja 1996.
do kolovoza 1998. bili na kraju eksploatacijskog vijeka te je vrijednost reparacijskih dijelova
dosezala vrijednost autobusa, te da već u to vrijeme se nisu mogli dati u najam jer ne
udovoljavaju propisanim kriterijima, ostala je sporna korist koju je tuženik imao ili koju bi imao
da nije zanemario autobuse nakon rujna 1998. Imajući na umu navode nižestupanjskih sudova
da tužitelj nije predložio nikakve dokaze u prilog tvrdnjama o tome da je tuženik i nakon rujna

1998. ima koristi od autobusa za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dana da
im nije zanemario, odbijanjem novčanog tužbenog zahtjeva tužitelja pravilo je primijenjena
odredba članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.“

Dakle, nespecificirani zahtjev za isplatom stečenog bez osnove neosnovan je u cijelosti,
jer je evidentno da tuženik nije uporabio tužiteljevu stvar (predmetne autobuse) u svoju korist.
Stoga da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz obradbe čl. čl. 1120. ZOO-a u svezi s čl.

1111. ZOO-a.

Kod gore opisanog stanja stvari nije bilo potrebe pozivati tužitelja da specificira
kondemnatorni zahtjev za isplatom, jer bi to bilo u suprotnosti s načelom ekonomičnosti
postupka. Stoga je sud jednom odlukom odbio oba zahtjeva (manifestacijski i nespecificirani)
kao neosnovane.

Trošak je obračunat primjenom odredbe članka 154. stavak 1, 155. i 164. Zakona o
parničnom postupku ("NN" broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99.,
88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19 – dalje ZPP-a), te odredbi Tarife
o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 107/15, dalje: Tarifa).

7

Pi-581/2014

Tuženiku je priznat trošak odgovora na tužbu od 767,7 bodova, sukladno Tbr. 8.1.
Tarife, za zastupanje na ročištima od 31. 1. 2018., 13. 6. 2018., 18. 9. 2018., 26. 11. 2018., 7.

3. 2019., 17. 2. 2020., za svako ročište po 767,7 bodova, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, za
podneske od 4. 11. 2016., 24. 8. 2018., za svaki podnesak po 767,7 bodova, sukladno Tbr. 8.1.
Tarife, što ukupno iznosi 6.909,3 bodova, što pri vrijednosti boda od 10,00 kuna sukladno Tbr.
50 Tarife daje iznos od 69.093,00 kuna, koji iznos uvećan za pdv od 25 % od 17.273,25 kuna
iznosi 86.366,25 kuna, a što uvećano za pristojbu presude od 5.000,00 kuna, daje ukupan iznos
koji je obistinjen tuženiku od 91.366,25 kuna. Za više traženo tuženik je odbijen s zahtjevom
za naknadom parničnog troška, trošak pristojbe odgovora na tužbu nije priznat, jer u spis ne
prileži uplatnica kao dokaz da je tuženik snosio taj trošak.

Zakonska zatezna kamata teče od dospijeća duga time da obveza tužitelja prema
tuženiku u pogledu isplate troškova postupka dospijeva tek kada tužitelj sazna za visinu troška
kojeg treba platiti zbog čega ni obveza plaćanja zakonske zatezne kamate na troškove ovog
postupka za tužitelja ne može nastati prije donošenja prvostupanjske odluke, dakle prije
presuđenja.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

S., 5. svibnja 2020.

Sutkinja

Boni Gamulin Frleta v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana
prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda u
3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno
obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena
onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno
obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena
danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
-u spis

8