- 1 -              Rev 787/2017-2

Broj: Rev 787/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Z., koga zastupa punomoćnica D. B., dipl.iur, protiv tuženika V. G., iz Z., kojeg zastupa Ž. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6818/2014-3 od 3. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-72/14-26 od 28. svibnja 2014., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

p r e s u d i o   j e :

Preinačava se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6818/2014-3 od 3. siječnja 2017. i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-72/14-26 od 28. svibnja 2014.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 317.815,23 kn s pripadajućom kamatom.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 71.875,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev podredno ukine pobijanu odluku i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 317.815,32 kn na ime nepripadno isplaćene mirovine u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 30. rujna 2007.

Prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženiku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem od 22. siječnja 1998., da mu je ista isplaćivana do 30. rujna 2007., da je tužitelj donio rješenje 2. listopada 2007. (koje je postalo pravomoćno 4. studenog 2008.) kojim je utvrdio da je tuženiku nepripadno isplaćena invalidska mirovina za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 30. ožujka 2007. jer da je tuženik nakon što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu registrirao obrt, a sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04 i 177/04, dalje: ZMO), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999., nije istodobno mogao biti obrtnik, dakle osigurana osoba i korisnik mirovine stoga nije imao pravo na mirovinu.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud sukladno čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98 dalje: ZMO) kojim je određeno da  osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna ga je vratiti Zavodu, stavkom 2. propisano je da obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji kada je pravo iza mirovinskog osiguranja ostvareno protivno tom Zakonu (točka 1.) i kada je novčano davanje isplaćeno u svoti većoj od pripadajuće (točka 2.), stoga je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos nepripadno mu isplaćene mirovine.

Prvostupanjski je sud ocijenio prigovor zastre neosnovanim te uz zaključak da je tužitelj dokazao pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, naložio tuženiku isplatiti tužitelju traženi iznos.

Drugostupanjski je sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev zaključivši da je tužitelj znao da je tuženik nakon odlaska u invalidsku mirovinu registrirao novi obrt s 10. travnja 1998. budući da iz rješenja o upisu novog obrta i početka obavljanja obrta proizlazi da je Gradski ured za gospodarstvo Grada Zagreba donio predmetno rješenje 4. svibnja 1998. koje je dostavljeno tužitelju po službenoj dužnosti, pa je tužitelj bio dužan sukladno ZMO (koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999.) donijeti rješenje o obustavi isplate invalidske mirovine prema odredbama tog zakona već u siječnju 1999., a rješenje je donio tek 2. listopada 2007.

Stoga je drugostupanjski sud zaključio da je tužitelj isplaćivao tuženiku mirovinu, a što nije bio dužan prema čl. 211. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 dalje: ZOO/91) odnosno radi se o propustu u radu samog tužitelja (jer je rješenje o obustavi isplate mirovine trebao donijeti u siječnju 1999., a isto je donio 2. listopada 2007.),  stoga je odbio tužbeni zahtjev.

Drugostupanjski sud je istaknuo da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo u radu mora snositi država jer se greške ne smiju ispravljati na teret pojedinaca na koje se odnose te ističe da je takvo shvaćanje zauzeo i Europski sud za ljudska prava u presudama broj 50636/09 od 24. travnja 2014., broj 32457/05 od 13. prosinca 2007. i drugima.

U reviziji tužitelj ističe da ima pravnu osnovu odnosno da je na temelju pravomoćnog i ovršnog upravnog rješenja tužitelja od 2. listopada 2007. koje je postalo pravomoćno i konačno 4. studenog 2008. utvrđena visina nepripadno isplaćene mirovine za utuženo razdoblje u iznosu od 317.815,32 kn, koji iznos je tuženik dužan platiti tužitelju, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

Sudovi su vezani pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku i ne mogu ispitivati pravilnost takve odluke u sudskom postupku (čl. 12. st. 1. ZPP) tako i u odlukama ovog suda Rev-676/2016 od 1. listopada 2019., Rev-2028/11 od  28. travnja 2015.

Treba istaknuti da je u prvostupanjskom postupku pravilno odbijen i prigovor zastare tuženika, naime od pravomoćnosti i konačnosti upravnog rješenja od 4. studenog 2008. do podnošenja tužbe 29. listopada 2009. nije protekao rok zastare od 5 godina određen čl. 225. ZOO  (tako i u Rev-2028/11 od 28. travnja 2015., Rev-1045/12 od 11. travnja 2017.)

Slijedom iznesenog valjalo je preinačiti pobijanu presudu sukladno čl. 395. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. svibnja 2020.