- 1 -              Rev 2597/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2597/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. S. (OIB: ...), drugotužitelja I. S. (OIB: ...), trećetužitelja D. S. (OIB: ...), četvrtotužitelja mlt. D. G. (OIB: ...) i petotužitelja mlt. M. G. (OIB: ...), svi iz P., od kojih mlt. četvrtotužitelja i petotužitelja zastupa majka – prvotužiteljica, a koje sve zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., protiv prvotuženika G. P. – P., P., OIB: ..., drugotuženika C. osiguranje d.d., Z.,– P. P., Pula, OIB: ..., trećetuženika C. P. 97 d.o.o., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Đ. Č., odvjetnik u P. i četvrtotuženika Ž. P. vlasnika obrta „S.“, Z., OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. R. F., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji svih tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovnog broja Gž-2252/15-2 od 11. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovnog broja P-1575/09-133 od 28. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija prvotužiteljice A. S. podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovnog broja Gž-2252/15-2 od 11. travnja 2016., u dijelu kojem je tom presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu prvotužiteljice A. S. prema četvrtotuženiku Ž. P. vlasniku obrta „S.“, se odbija, kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Revizija prvotužiteljice A. S. podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovnog broja Gž-2252/15-2 od 11. travnja 2016., u dijelu kojem je tom presudom odlučeno o odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva prvotužiteljice A. S. prema prvotuženiku G. P. – P., drugotuženiku C. osiguranju d.d., Z. i trećetuženiku C. P. 97 d.o.o. te u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, se odbacuje, kao nedopuštena.

 

II. Revizija drugotužitelja I. S., trećetužitelja D. S., četvrtotužitelja D. G. i petotužitelja M. G. podnesena protiv presude Županijskog suda u P. – P. poslovnog broja Gž-2252/15-2 od 11. travnja 2016., se odbacuje, kao nedopuštena.

 

III. Zahtjev četvrtotuženika Ž. P. vlasnika obrta „S.“ za naknadu troška odgovora na reviziju se odbija.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je naloženo drugotuženiku i trećetuženiku solidarno isplatiti prvotužiteljici 66.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2006. (toč. I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev prvotužiteljice usmjeren na nalaganje drugotuženiku i trećetuženiku da solidarno naknade prvotužiteljici 144.000,00 kune sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2006., odbijen je tužbeni zahtjev prvotužiteljice usmjeren da se prvotuženiku i četvrtotuženiku naloži da solidarno sa drugotuženikom i trećetuženikom isplate prvotužiteljici naknadu štete u visini 210.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2006. (toč. II. izreke) te je odlučeno o naknadi parničnih troškova tužitelja i tuženika (toč. III. do VI. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo prvotuženiku da solidarno sa drugotuženikom i trećetuženikom naknadi prvotužiteljici štetu u visini 44.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2006.; u ostalom dijelu što se odnosi na dio prvostupanjske presude kojim je cijelosti odbijen zahtjev prvotužiteljice u odnosu na četvrtotuženika, na dio kojim je odbijen tužbeni zahtjev prema drugotuženiku i trećetuženiku u iznosu 144.000,00 kune sa zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev prema prvotuženiku u ostalom dijelu (za iznos 166.000,00 kuna sa zateznim kamatama) žalba prvotužiteljice je odbijena i u tom je dijelu potvrđena prvostupanjska presuda; prihvaćena je djelomično žalba drugotuženika i trećetuženika pa je u djelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev djelomično preinačena prvostupanjska presuda tako da se odbija tužbeni zahtjev za iznos 22.000,00 kuna (preko iznosa 44.000,00 kuna) sa zateznim kamatama; u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u iznosu 44.000,00 kuna sa zateznim kamatama žalba drugotuženika i trećetuženika je odbijena i u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, te je dalje odlučeno o troškovima postupka stranaka.

 

Protiv drugostupanjske presude, njezinog dijela kojim je odbijen tužbeni zahtjev prvotužiteljice, kao i u pogledu troška postupka, reviziju su, u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP), koji se u ovome postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), postavljajući pravna pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, podnijeli svi tužitelji. Predlažu ovome sudu preinačiti nižestupanjske odluke na način da se prihvati tužbeni zahtjev revidenata, a podredno ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu. Zahtijevaju trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju je podnio samo četvrtotuženik, kojim podneskom predlaže odbaciti, podredno odbiti reviziju i zahtjeva trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija prvotužiteljice podnesena protiv drugostupanjske odluke u dijelu u kojem je odbijen njezin tužbeni zahtjev usmjeren prema četvrtotuženiku je dopuštena i neosnovana.

 

Revizija prvotužiteljice podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev usmjeren prema ostalim tuženicima je nedopuštena.

 

Revizija drugotužitelja, trećetužitelja, četvrtotužitelja i petotužitelja protiv drugostupanjske presude u pogledu glavnog dijela njihovog tužbenog zahtjeva je nedopuštena.

 

Revizija svih tužitelja protiv odluke o trošku parničnog postupka je nedopuštena.

 

 

U pogledu revizije drugotužitelja, trećetužitelja, četvrtotužitelja i petotužitelja protiv drugostupanjske presude u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva

 

Nižestupanjskim pobijanim odlukama se nije odlučivalo o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva (niti o akcesornom u pogledu zateznih kamata na glavni dio) drugotužitelja, trećetužitelja, četvrtotužitelja niti petotužitelja (o tome je dijelu odlučeno u djelomičnoj presudi donesenoj pred istim prvostupanjskim sudom poslovnog broja P-1575/09-101 od 20. travnja 2015., djelomično potvrđenoj, a djelomično preinačenoj presudom Županijskog suda u Puli – Pola poslovnog broja Gž-1395/15-3 od 4. travnja 2016.), pa oni nemaju pravni interes pobijati nižestupanjske odluke u tim dijelovima tužbenog zahtjeva, slijedom čega je, a temeljem čl. 392.b st. 1. ZPP-a, odlučeno kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja u pogledu toga dijela revizije, a u pogledu tih tužitelja.

 

 

U pogledu revizije prvotužiteljice protiv drugostupanjske presude u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika

 

Radi odlučivanja o mogućnosti podnošenja konkretnog izvanrednog pravnog lijeka koji je u konkretnom slučaju (uz ispunjenje daljnjih pretpostavki) eventualno na raspolaganju prvotužiteljici prvenstveno je za uočiti da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u pogledu tužbenog zahtjeva prvotužiteljice, a u odnosu na prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika ne prelazi 200.000,00 kuna, te se ne radi o sporu o postojanju ugovora o radu, prestanku radnog odnosa niti o utvrđenju postojanja radnog odnosa, niti je drugostupanjska odluka donesena prema odredba čl. 373.a i 373.b ZPP-a. Stoga je u reviziju prvotužiteljice u pogledu nižestupanjskih odluka kojima je djelomično odbijen njezin tužbeni zahtjev usmjeren prema prvotuženiku, drugotuženiku i trećetuženiku valjalo razmatrati u okviru pravnog lijeka tzv. izvanredne revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, prvotužiteljica (a u pogledu petog revizijom postavljenog pitanja i ostali tužitelji, o čemu će naknadno biti riječi)  postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

„1. Može li se prostor javne namjene dostupan većem broju građana, u kojem se nalaze dijelovi objekta u uređaji koji se objektivno mogu koristiti i protivno svojoj namjeni (npr. trešnja i rušenje postavljenog aparata za hladne napitke), za koji prostor je ugovorena i predviđena stalna kontrola i nadzor od strane organizirane službe, u slučaju izostanka takvog stalnog nadzora i kontrole smatrati opasnom stvari, odnosno može li se neuredno i neodgovarajuće obavljanje djelatnosti i upravljanja takvim objektom okvalificirati opisanom djelatnosti?

 

2. Da li obveza nadzora u smislu čl. 94. st. 2.  Obiteljskog zakona (roditelji ne smiju dijete predškolske dobi ostaviti bez nadzora odrasle osobe) podrazumijeva osobno i neposredno izvršavanje nadzora od strane samog roditelja odnosno može li roditelj eksplicite ili implicite delegirati izvršavanje takve obaveze trećim osobama?

 

3. Može li se smatrati da je maloljetno dijete predškolske dobi bez nadzora odrasle osobe ako se nalazi u objektu javne namjene (površini javne namjene ili javnom dobru) u kojem je uspostavljenja i ustrojena služba kontrole i nadzora ulaska i korištenja takvog prostora (portirska služba, služba čuvanja i zaštite objekta, domarska služba), koju izvršavaju odrasle osobe u radnom odnosu?

 

4. Temeljem kojih kriterija i razloga se numerički može izraziti stupanj doprinosa tužitelja (srodnika) nastanku štete uslijed smrti djeteta, a koji doprinos se ogleda u propustu roditeljskog nadzora nad djetetom predškolske dobi?

 

5. Da li se prilikom djelomičnog uspjeha u parnici prilikom obračunavanja i dosude parničnog troška mora voditi računa ne samo o kvalitativnom i kvantitativnom uspjehu i neuspjehu već i o naravi samoga spora tj. o samom meritum tako da procesno troškovna sankcija za isticanje previsokog tužbenog zahtjeva ne bi bila suviše stroga i time nepravedno umanjila naknadu koja je tužiteljima dodijeljena zbog činjenica smrti njihovog bliskog srodnika?“.

 

Obrazlažući razloge zbog kojih smatra da su navedena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni prvotužiteljica (a u pogledu petog revizijom postavljenog pitanja i ostali tužitelji) se poziva da odluke revizijskog sudova poslovnih brojeva Rev-1477/09, Rev-1243/07, Rev-x-55/08, Rev-1226/06, Rev-398/11, Rev-x-120/09 i Rev-842/10.

 

Međutim, niti u jednoj od odluka na koje se poziva kao na razloge važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a ovaj sud nije izrazio pravno shvaćanje kojem bi se izražavalo pravno shvaćanje suda u odnosu na gore citirana pravna pitanja postavljena pod brojevima od 1. do 4.

 

U tim odlukama nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu kvalifikacije prostora opisanih u prvom pitanju opasnom stvari i posljedično s tim povezanim opasnim djelatnostima (u nekim od tih odluka - VSRH Rev-1226/06, Rev-1243/07, Rev-1477/09 - je izraženo pravno shvaćanje o tome je li u okolnostima konkretnog slučaja pojedina stvar opasna stvar, ali se nisu uspostavili opći kriteriji koji se impliciraju prvim revizijom postavljenim pitanjem); nije izraženo pravno shvaćanje o mogućnosti delegiranja obveze roditeljskog nadzora na treće osobe; nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu ocjene smatra li se je li dijete bez nadzora odrasle osobe ako je u objektu javne namjene uz dalje pretpostavke implicirane trećim pitanjem; nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu definicije kriterija za ocjenu stupnja doprinosa nastanku štete (u nekim od tih odluka - VSRH Rev- 1226/06, Rev-x-55/08, Rev-1243/07, Rev-1477/09 - je izraženo pravno shvaćanje o tome kolika je u konkretnom slučaju visina doprinosa šteti konkretnih osoba, ali se nisu uspostavili opći kriteriji koji se impliciraju četvrtim revizijom postavljenim pitanjem).

 

Slijedom navedenog, nije dokazano da bi u pogledu prvog do četvrtog revizijom postavljenog pravnog pitanja postojala nepodudarnost pravnih shvaćanja izraženih u pobijanoj odluci i u navedenim odlukama revizijskih sudova na koje se poziva revidentica, pa nije dokazana niti važnost tih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Nadalje, a u pogledu drugog revizijom postavljenog pitanja, ono stoji na premisi da bi prvotužiteljica (majka pok. I. G.) delegirala izvršavanje ovlasti roditeljskog nadzora trećoj osobi, što ne odgovara činjeničnim utvrđenijima nižestupanjskih sudova, pa je zaključiti da nižestupanjski sudovi svoju odluku ne temelje na premisama koje se problematiziraju tim pitanjem, pa davanje odgovora na njega nema utjecaja na odluku u ovome sporu, čime ono nema važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog, sud je, temeljem čl. 392.b st. 3. ZPP-a, odlučio kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, a u pogledu revizije prvotužiteljice kojom se osporava pobijana presuda u dijelu kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika.

 

 

U pogledu revizije prvotužiteljice protiv drugostupanjske presude u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva prvotužiteljice usmjerenog prema četvrtotuženiku

 

Vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude koji se odnosi na tužbeni zahtjev prvotužiteljice usmjeren prema četvrtotuženiku prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 210.000,00 kuna), pa nije bilo mjesta da se u pogledu osporavanja toga dijela presude revizija prvotužiteljice razmatra kao izvanredna (u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a, kako je koncipira sama prvotužiteljica), nego isključivo kao redovna, ona u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, koji pravni lijek, uostalom omogućuje revidentu širu pravnu zaštitu od one predviđene izvanrednom revizijom.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st 1. ZPP-a ispituje pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U ovom će se konkretnom slučaju, dakle, revizija na taj način (kao redovna) imati razmatrati samo u pogledu pobijane odluke kojom se odlučivalo o tužbenom zahtjevu prvotužiteljice prema četvrtotuženiku.

 

U tom dijelu prvotužiteljica navodi da odluku pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. ZPP-a i one iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom.

 

Protivno revizijskim navodima prvotužiteljice, drugostupanjski se sud u pogledu nepostojanja odgovornosti četvrtotuženika dostatno očitovao o žalbenim navodima te su oba nižestupanjska suda za svoju odluku u tom smislu dali jasne i dostatne razloge.

 

Uopćene revizijske navode prvotužiteljice, postupovnopravne naravi, da je drugostupanjski sud sumarno pobrojao žalbene navode i nedovoljno na njih odgovorio, kojima prvotužiteljica očito smjera na bitnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a koji se odnosi na dio odluke kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu prvotužiteljice prema četvrtotuženiku, sud nije razmatrao, upravo zbog njihove neodređenosti i uopćenosti, sve sukladno čl. 386. ZPP-a.

 

Određeni revizijski navodi koji se odnose na navodne postupovnopravne povrede učinjene pred nižestupanjskim sudovima u pogledu ocjene stupnja (su)odgovornosti pojedinih stranaka (osim četvrtotuženika) za nastanak štetnog događaja te u pogledu načina određivanja ocjene visine dosuđene naknade štete nisu razmatrani u okviru ove redovne revizije u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a. Naime, njima se osporava pravilnost nižestupanjskih odluka vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji je usmjeren prema prvotuženiku, drugotuženiku i trećetuženiku, a u odnosu na njih se revizija razmatrala kao izvanredna i samo u okviru revizijom postavljenih pitanja, te u tom dijelu ne postoje pretpostavke da se revizija razmatra izvan pitanja postavljenih revizijom (pa tako niti u okviru opisanog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, u sklopu redovne revizije). Ovi revizijski navodi ne dovode u pitanje odluku nižestupanjskih sudova vezanu uz tužbeni zahtjev prvotužiteljice prema četvrtotuženiku (a jedino u pogledu toga dijela tužbenog zahtjeva se revizija razmatra kao redovna), pa su neutjecajni na odluku u ovoj pravnoj stvari – u okviru odlučivanja u smislu ovdje (jedino u pogledu odnosa između prvotužiteljice i četvrtotuženika) primjenjivog instituta revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Time su otklonjeni revizijski razlozi postupovnopravne naravi koje ističe prvotužiteljica, a koji se tiču pobijanog dijela odluke kojim se odlučilo o njezinom tužbenom zahtjevu usmjerenom prema četvrtotuženiku.

 

Tužbeni zahtjev prvotužiteljice prema četvrtotuženiku odnosi se na naknadu imovinske štete i neimovinske štete zbog smrti bliske osobe, sina prvotužiteljice, te su u pogledu toga dijela tužbenog zahtjeva činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, bitna za odlučivanje u ovoj, revizijskoj fazi postupka, sljedeća:

 

- da je između prvotuženika i četvrtotuženika 7. veljače 2005. sklopljen ugovor kojim se četvrtotuženik obvezao postaviti samouslužne aparate za tople i hladne napitke u prostoru bivše vojarne K. R. u P., puniti te aparate potrebnim sirovinama, kontrolirati ih, održavati i servisirati;

 

- da se u krugu te bivše vojarne 27. srpnja 2006. dogodio tragični štetni događaj u kojem je mldb. I. G., sin prvotužiteljice, poginuo pri obaranju samouslužnog aparata, koji je u vlasništvu četvrtotuženika, kojeg su djelatnici obrta „S.“, u vlasništvu četvrtotuženika, sukladno prethodno spomenutom ugovoru postavili u prostorije bivše vojarne K. R.;

 

- da je do nezgode došlo na način da je tužitelj D. G. sa stražnje strane potiskivao aparat prema naprijed odgurujući se od zid iza aparata, a s prednje strane je stajao tužitelj M. G. i mldb., sada pok., I. G., koji su čekali da iz pretinca aparata ispadnu slatkiši, pri čemu je predmetni aparat zbog takovog guranja pao na mldb., sada pok. I. G., koji je istoga dana preminuo od posljedica time zadobivenih ozljeda;

 

- da je strojarskim vještačenjem utvrđeno da predmetni aparat nije bio predviđen i pripremljen za učvršćivanje na zid, da je stabilnost aparata bila osigurana nivelacijom, čime je aparat doveden u ravnotežu i postao siguran, da se predmetni aparat nije mogao pričvrstiti na zid jer nije imao rupe za to predviđene niti su se one mogle napraviti naknadno, da podlošci aparata (kojih u konkretnom slučaju nije bilo) imaju estetsku svrhu, a u zaštitnom smislu štite podlogu od oštećenja, da prevrtanje nije izazvano lošom montažom, propisanim načinom korištenja, kao ni eventualnim tehničkim propustom u procesu proizvodnje u tvornici, te da je uzrok destabilizacije i pada aparata isključivo u djelovanju vanjske sile koju je moguće postići polugom opiranja u zid, krutu stijenu ili neku uporišnu točku, da je za prevrtanje aparata sa plastičnim podlošcima potrebna nešto veća sila djelovanja te da se aparat može pričvrstiti tako da se čelični profili pričvrste za podlogu i onda ti čelični profili fiksiraju nožice;

 

- da nije utvrđeno da bi se itko obrtu „S.“, čiji je vlasnik četvrtotuženik, obratio sa zahtjevom za pričvršćivanje aparata.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da predmetni aparat nije bio nepropisno postavljen i da nije predstavljao opasnost za okolinu, tako zapravo (iako se izričito ne očituju u pogledu vrste odgovornosti četvrtotuženika koju u konkretnom slučaju otklanjaju) isključuju odgovornost četvrtotuženika po principu objektivne odgovornosti zbog štete zbog opasne stvari u smislu čl. 1045. st. 2. i čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), u osnovi zauzimajući pravno shvaćanje da predmetni aparat nije opasna stvar u smislu te odredbe, a dalje, utvrđenjem da se četvrtotuženiku nitko nije obratio sa službenim zahtjevom za pričvršćivanje aparata, otklanjaju odgovornost toga tuženika i po principu krivnje.

 

Ovaj sud prepoznaje da prvotužiteljica problematizira primjenu materijalnog prava, prvenstveno artikulirajući taj revizijski razlog kroz navode prvog revizijom postavljenog pitanja, dakle, može li se prostor javne namjene u kojem se nalaze objekti koji se mogu koristiti protivno svojoj namjerni (npr. trešnjom i rušenjem) u slučaju izostanka kontrole smatrati opasnom stvari, odnosno može li se neuredno obavljanje djelatnosti upravljanja takvim objektom kvalificirati opasnom djelatnošću. Međutim, a u odnosu na četvrtotuženika, ovi revizijski navodi nemaju utjecaj na odluku u sporu, jer čak i u slučaju da bi se predmetni objekt (prostor javne namjene) i/ili djelatnost (upravljanja takvim objektom) imao smatrati opasnom stvari i/ili opasnom djelatnošću, izostajala bi odgovornost četvrtotuženika u smislu čl. 1045. st. 2. i čl. 1063. ZOO-a, jer on nije niti vlasnik objekta (prostora javne namjene), niti obavlja poslove upravljanja tim objektom.

 

Prvotužiteljica dalje u reviziji problematizira izostanak kvalifikacije predmetnog aparata kao opasne stvari upućujući na činjenicu da je bio postavljen u javno dostupnom prostoru i slabo osiguran od manipulacije, pa su ga troje malodobne djece uspjela oboriti, a da je bio težak oko 200 kg, a to također obzirom na to da je čitava nekretnina, a osobito predmetni plato na kojem je bio postavljen predmetni aparat doveden u takvo stanje da je predstavljalo opasnost.

 

Međutim, činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova – koja u ovoj, revizijskoj fazi postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (arg. ex čl. 385. ZPP-a) – upućuju na ispravnu i stabilnu postavljenost aparata, nemogućnost njegovog prevrtanja, osim u slučaju jakih bočnih sila koje se čak ni ne mogu izvesti samo opiranjem o sam aparat, niti uobičajenom i očekivanom uporabom aparata, nego (kako proizlazi iz vještačenja) polugom naslanjanja na zid, krutu stijenu ili uporište.

 

Destabilizacija aparata, pa posljedično tome i njegovo obaranje je ovome, konkretnom slučaju, nastupila je upravo uslijed okolnosti djelovanja značajnih vanjskih sila koje se upravo u vještačenju spominju kao način destabilizacije aparata. Dakle, u konkretnom je slučaju destabilizacija nastala opiranjem tijela (pa makar i malodobne osobe) o zid i stražnji dio aparata, dakle, polugom naslanjanja na zid, te je to prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova jedini razlog nastanka nezgode.

 

Sama činjenica da je ovopredmetni konkretni objekt velike mase (oko 200 kg, što svakako, već po toj masi, ali tek u slučaju njegovog obaranja predstavlja opasnost za oko njega prisutne osobe) ne čini ga već samo slijedom toga opasnom stvari u smislu gore navedenih odredbi ZOO-a, a to u okolnostima njegovog pravilnog postavljanja i stabiliziranja, gdje se njegova destabilizacija odnosno prevaljivanje (ponavlja se, utvrđeno je) može izvesti samo uporabom relativno velikih bočnih sila (kako je gore opisano), dakle praktično isključivo namjernim i nasilnim intervencijama, koje nemaju nikakvog uporišta u očekivanom i uobičajenom načinu korištenja predmetne stvari, nego za svrhu upravo imaju njegovu destabilizaciju i obaranje (ili naginjanje) i upravo su u tom smjeru i obimu učinjene.

 

Prvotužiteljica dalje u osnovi prigovora da bi okolnost namjene prostora u kojem je bio postavljen predmetni aparat, velike okolne fluktuacije (i maloljetnih) osoba davali za pravo kvalificirati taj aparat opasnom stvari. Primjenjivi zakonodavni okvir ne daje egzaktnu definiciju opasne stvari, ali se kroz sudsku praksu profiliralo shvaćanje da je to stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način čini povećanu opasnost štete za okolinu (…). Međutim – u okolnostima potpune stabilnosti predmetnog aparata i postavljenosti u skladu s uputama, nemogućnosti njegovog „slučajnog“ obaranja,  nego samo uz intervenciju veće, namjerne sile, poluge između zida i aparata – činjenica da bi aparat bio okružen sa velikom protočnosti ljudi nema utjecaja na kvalifikaciju toga predmeta u smislu opasne stvari, jer ta fluktuacija ljudi nikako ne povećava njegovu opasnost za okolinu u smislu gornjeg opisa opasne stvari. Činjenica da je aparat bio dostupan maloljetnim osobama (opet, u okolnostima potpune stabilnosti predmetnog aparata i postavljenosti u skladu s uputama, a osobito u okolnostima kada način njegova obaranja nema i ne može imati nikakvog uporišta u uobičajenom i očekivanom načinu korištenja, nego u očito namjernom i nasilnom ponašanju pojedinaca), također nema utjecaja na njegovu kvalifikaciju u smislu gore navedenog.

 

Okolnost da bi čitava okolna nekretnina (pa i podest) na kojoj je bio postavljen aparat predstavljala opasnost, ne proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, te u ovom dijelu revizijskim navodima prvotužiteljica pokušava intervenirati na, po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje, što, kako je navedeno, ne može biti predmetom razmatranja u revizijskom postupku. Osim toga, za primijetiti je da u okolnostima ovoga slučaja, stabilnog i pravilnog postavljanja aparata, bez utvrđenja da bi okolni prostor čak i ako je nesiguran pridonio nastanku nezgode, četvrtotuženik u tom smislu ne može odgovarati, jer nije vlasnik predmetnih prostorija, nego samo aparata, koji je, kako se utvrdilo pravilno i stabilno postavljen te se nije mogao prevrnuti, osim silovitim intervencijama, kako je sve gore opisano.

 

Uzimajući u obzir se obrazloženo pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da se u okolnostima ovoga konkretnog slučaja predmetni aparat ne može kvalificirati opasnom stvari u smislu čl. 1045. st. 2. i čl. 1063. ZOO-a, pa izostaje odgovornost četvrtotuženika za nastanak štete kao vlasnika te stvari, po principu objektivne odgovornosti.

 

Uz prethodno utvrđenu okolnost da predmetni aparat u vlasništvu tuženika ne predstavlja opasnu stvar, da je taj aparat bio ispravno postavljen, bio stabilan, te uz daljnja utvrđenja da četvrtotuženik nije bio obaviješten o tome da bi se trebalo pričvrstiti aparat, dakle o okolnostima koje bi dovele u sumnju njegovu sigurnost u konkretnom slučaju,  pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili odgovornost četvrtotuženika i po osnovu krivnje.

 

Pobijajući pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o izostanku odgovornosti po osnovi krivnje, prvotužiteljica navodi da je četvrtotuženik morao uložiti veće napore i mjere da se osigura prihvatljiv način korištenja nekretnine i postavljenog aparata, a za kojeg je znao da će se koristiti u tim okolnostima, pa čak i „ kada je postalo jasno putem sigurnosnih izvješća da se vrše zlouporabe“ U tom smislu, teret dokazivanja suodgovornosti četvrtotuženika (obzirom na izostanak odgovornosti po objektivnoj osnovi) je na prvotužiteljici. Međutim, iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da bi četvrtotuženik imao saznanja o načinu korištenja predmetnog aparata na konkretnoj lokaciji, a osim toga, ne utvrđuje se da su djelatnici obrta u vlasništvu četvrtotuženika (niti sam četvrtotuženik) prilikom prvotnog postavljanja predmetnog aparata imali adekvatnih saznanja o načinu korištenja okolne nekretnine (a, ponavlja se, u tom smislu teret dokazivanja je bilo na prvotužiteljici). Naprotiv, izričito se utvrđuje da  se obrtu „S.“ nitko nije službeno „obratio sa zahtjevom za pričvršćivanje aparata unatoč napomenama portira u dnevniku osiguranja“, dakle, nije dokazano da bi taj tuženik znao niti morao znati da postoje razlozi zbog kojih bi trebao na ikoji drugi način, osim učinjenog, osigurati aparat, obzirom na sva gore iznesena činjenična utvrđenja.

 

Ovdje je za nadodati da su neosnovani revizijski navodi prvotužiteljice da je fiksiranje automata lancem ili za pologu bilo uobičajeno rješenje u školama i domovima, jer to ne proizlazi iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, niti to proizlazi iz iskaza svjedoka N., D. i V. (na koje upućuje prvotužiteljica u reviziji). Činjenica, a koju iskazuju pojedini spomenuti zaposlenici četvrtotuženika, da su u slučajevima jednog studentskog doma i nekih škola aparat fiksirali zbog vandalizmima, ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari, jer je to sve učinjeno u okolnostima dojave vandalizma u konkretnim slučajevima, što samo po sebi ne znači da je četvrtotuženik u svim slučajevima djelovao (ili da bi trebao djelovati) u tom smislu, dakle da je to bio uobičajeni postupak prilikom instalacije aparata.

 

Slijedom navedenog, a obzirom na opisano utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su isključili odgovornost četvrtotuženika za nastanak šetnog događaja i u tom smislu –  u pogledu toga tuženika – odbili tužbeni zahtjev prvotužiteljice.

 

Prvotužiteljica je u reviziji također osporila primjenu materijalnog prava u pogledu (su)odgovornosti prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika, dalje u pogledu ocjene visine štete koju su ti tuženici obvezni isplatiti, kao i vezano uz osnovanost tužbenog zahtjeva drugotužitelja do petotužitelja do cijelosti. No ti se revizijski navodi nisu mogli razmatrati u okviru redovne revizije prvotužiteljice, jer se odluke nižestupanjskih sudova koje se odnose na prava koje izlaze iz okvira odnosa prvotužiteljice prema četvrtotuženiku (kako je sve gore obrazloženo) u ovome predmetu mogu razmatati samo u okviru izvanredne revizije, dakle, unutar gore naznačenih revizijom postavljenih pitanja (što je gore i učinjeno), dok se o pravima ostalih tužitelja nije moglo razmatrati u ovoj reviziji, obzirom da je u odnosu na njih revizija (kako je gore obrazloženo) nedopuštena.

 

Iz svega obrazloženog proizlazi da u pogledu revizije prvotužiteljice protiv dijela pobijane presude koji se odnosi na četvrtotuženika ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo, temeljem čl. 393. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

 

U pogledu revizije svih tužitelja protiv pobijanje drugostupanjske presude u pogledu odluke o trošku postupka

 

Petim revizijom postavljenim pitanjem svi tužitelji (a prvotužiteljica u pogledu petotuženika i ostalim dijelovima revizije) osporavaju nižestupanjske odluke u pogledu troška postupka.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojega jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni po kojima se samo odlučuje „u presudi ili rješenju kojima se završava postupak“ (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP) nema značaj rješenja kojim se postupak završava i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. i glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija“.

 

Dakle, podnesena revizija svih tužitelja protiv odluke o parničnom trošku je nedopuštena pa ju je kao takvu valjalo odbaciti i to na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a (a u  pogledu osporavanja parničnog troška prvotužiteljice prema četvrtotuženiku i temeljem čl. 392. st. 1. ZPP-a), a sve u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP-a, koja odluka je sadržana u toč. I. i II. izreke ovoga rješenja.

 

Zahtjev četvrtotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.