- 1 -              Revr 1237/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1237/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. J. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica D. Z., odvjetnica iz Odvjetničkog društva M. P. u Z., radi utvrđenja, sudskog raskida ugovora o radu, naknade plaće i naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1168/14-2 od 4. studenoga 2014., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gžr-1168/14-6 od 18. svibnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12918/13-17 od 28. svibnja 2014., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Odbija se kao neosnovana revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1168/14-2 od 4. studenoga 2014., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gžr-1168/14-6 od 18. svibnja 2015., u stavku 1. i 2. izreke.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužiteljice protiv odluke o trošku parničnog postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1168/14-2 od 4. studenoga 2014., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gžr-1168/14-6 od 18. svibnja 2015., u stavku 3. i 4. izreke.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da su tužiteljica u svojstvu radnika i tuženik u svojstvu poslodavca, 18. listopada 2012. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova stručni suradnik – medicinski predstavnik s ciljanim početkom rada 17. prosinca 2012. za mjesečnu bruto plaću od 23.000,00 kn, uvećano za dodatke na plaću prema tuženikovom Pravilniku o radu.

 

              Prema točki II. izreke utvrđeno je da je nedopuštena odluka – obavijest tuženika o otkazu ugovora o radu iz stavka I. izreke prvostupanjske presude upućena tužiteljici po punomoćniku putem e-maila od 21. prosinca 2012.

 

Točkom III. izreke utvrđeno je da tužiteljici prestaje radni odnos kod tuženika s danom 28. svibnja 2014.

 

Prema točki IV. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 92.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2014. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je prema stavku V. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade plaće iznos od 373.394,77 kn sa zateznim kamatama od dospjeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to za prosinac 2012. iznos od 10.894,77 kn, za razdoblje od siječnja 2013. do ožujka 2014. iznos od po 23.000,00 kn mjesečno, te za travanj 2014. iznos od 17.500,00 kn, sve stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              U točki VI. odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 184.000,00 kn na ime naknade štete s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužiteljice u dijelu za isplatom iznosa od 605,23 kn na ime naknade plaće s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

              U točki VII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 48.477,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2014. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              U točki VIII. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.585,00 kn, dok je u točki IX. odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu u iznosu od 25.897,50 kn.

 

Prema točki X. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 76.570,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja u stavku 1. izreke odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u točkama VI., VIII. i IX. izreke presude.

 

Prema stavku 2. izreke presude preinačena je prvostupanjska presuda u točkama I., II., III., IV., V., VII. i X. izreke.

 

U stavku 3. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 36.040,00 kn, dok je u stavku 4. naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 14.062,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači u cijelosti drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Postupajući u smislu odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturiječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze drugostupanjski sud nije protumačio u skladu sa stavom tužiteljice nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužiteljica ukazuje.

 

U reviziji se zapravo komentira ocjena provedenih dokaza, što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz tih razloga po odredbi čl. 385. ZPP revizija se ne može podnijeti.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tužiteljica i tuženik 18. listopada 2012. sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova stručni suradnik - medicinski predstavnik, da odluka - obavijest tuženika o otkazu ugovora o radu upućena tužiteljici po punomoćniku putem e-maila od 21. prosinca 2012., je nedopuštena, te za sudski raskid ugovora o radu i isplatu plaće i naknade štete.

 

Pošavši od utvrđenja:

 

- da je tuženik 16. listopada 2012. dostavio tužiteljici pismo namjere od 12. listopada 2012., kojim je izrazio svoj interes za sklapanje ugovora o radu s tužiteljicom, ciljanim početkom rada 17. prosinca 2012. za obavljanje poslova poslova stručni suradnik - medicinski predstavnik, uz osnovne elemente ugovora – ugovora o radu na neodređeno vrijeme uz probni rad od šest mjeseci, mjesečna bruto plaća u iznosu 23.000,00 kn, automobil sukladno politici korištenja službenih vozila, bonusom ovisno o postignutim rezultatima na radu, te ostali dodaci na plaće i druga prava koja proistječu na temelju Pravilnika o radu, a koje pismo namjere je tužiteljica potpisala 18. listopada 2012.,

 

- da je tužiteljica s poslodavcem P. d. d. L. sklopila 18. listopada 2012. sporazum o prestanku ugovora o radu s danom 18. studenoga 2012.,

 

- da je tužiteljica obavijestila tuženika putem elektroničke pošte (e-mail) 25. listopada 2012. da bi mogla početi raditi 19. studenoga 2012., a u odgovoru na taj e-mail tuženik je zatražio od tužiteljice njezin OIB, JMBG, te točnu adresu stanovanja "radi izrade ugovora o radu", koje tražene podatke je tužiteljica dostavila 26. listopada 2012.,

 

- da tužiteljica nije pristupila na rad 19. studenoga 2012. jer se od 12. studenoga 2012. nalazila u jednomjesečnom istražnom zatvoru određenom rješenjem Županijskog suda u Zagrebu na zahtjev USKOK-a u aferi H.,

 

- da je tuženik 21. prosinca 2012. putem punomoćnika obavijestio tužiteljicu da s njom nije sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te za tužiteljicu i tuženika nisu nastala prava niti obaveze iz radnog odnosa, pa tuženik nije dužan prijaviti tužiteljicu na obavezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje,

 

prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev, pri čemu zaključuje da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, čime su zasnovali radni odnos sukladno odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR).

 

              Drugostupanjski sud koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373. toč. 1. ZPP preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio je u cijelosti tužbeni zahtjev, zaključivši da prvostupanjski sud nije cijenio odlučnu činjenicu – da tužiteljica nikada nije počela raditi kod tuženika te da pismo namjere ne predstavlja ponudu čijim prihvatom bi bio sklopljen ugovor o radu između stranaka, jer je namjera stranaka bila sklopiti ugovor o radu (koji nikad nije sklopljen), te u tom dijelu preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev. Ujedno ocjenjuje da obavijest tuženika od 21. prosinca 2012. ne predstavlja otkaz jer nema obilježja iz odredbe čl. 106., čl. 107. st. 1. i čl. 112. ZR i njome tuženik ne otkazuje ugovor tužiteljici u skladu sa važećim odredbama ZR.

 

              Budući da između stranaka nije nastao radni odnos, ocjenjuje da ne mogu biti ispunjene pretpostavke za raskid ugovora o radu i isplatu naknade štete po toj osnovi, a kako tužiteljica uopće nije radila, niti je primila ijednu isplatu plaće, nema pravo ni na naknadu plaće.

 

              Slijedom navedenog, dakle, odbija tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 294. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08 i 125/11) te čl. 5. st. 1. ZR, čl. 106., čl. 107. st. 1. i čl. 112. ZR, te čl. 87. st. 3. ZR.

 

              Na taj način drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo pa stoga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kada odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća.

 

              Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz stavka 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva.

 

              S obzirom da ovaj sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, tužiteljica se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojoj bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije navedene odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP, upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude koja će se na temelju odredbe stavka 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

              Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužiteljice u stavku 1. i 2. protiv drugostupanjske izreke odbijena je kao neosnovana.

 

              Revizija protiv dijela presude o trošku parničnog postupka (stavak 3. i 4. izreke) nije dopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

S obzirom na navedeno, valjalo je temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice odbaciti protiv drugostupanjske presude u dijelu u stavku 3. i 4. izreke kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

              Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.