- 1 -              Revd 729/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 729/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice S. N. iz B. n. M., (OIB: ...), 2. tužitelja T. N. iz B. n. M., (OIB: ...) i 3. tužiteljice M. B. Š. iz B. n. M., (OIB: ...), koje zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. & p. d.o.o. iz Z., Pisarnica Z., protiv tuženika F. T. d.o.o. iz B. n. M., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u Odvjetničkom uredu R. P. i G. S. iz Z., radi istupanja člana iz društva i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2099/2018-2 od 18. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru posl. br. P-164/2017-13 od 17. siječnja 2018., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

              II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim točkama:

 

a) I. izreke, u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

 

- da se odredi istupanje tužitelja iz članstva društva tuženika „upisanog u sudski registar Trgovačkog suda u Zadru, pod matičnim brojem subjekta: ...“ te da se tužitelji brišu iz popisa članova društva tuženika s danom pravomoćnosti presude,

 

- da se tuženiku naloži da tužiteljima „isplati tržišnu vrijednost poslovnog udjela čiju će visinu, odnosno vrijednost tužitelji naznačiti kad se provede vještačenje tržišne vrijednosti poslovnog udjela, sve u roku od 60 dana“,

 

- da se tuženiku naloži nadoknaditi tužiteljima trošak postupka sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

 

b) II. izreke, u odluci kojom je tužiteljima „naloženo da tuženiku naknade trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn“,

 

dok je odbijen „kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.680,00 kn“.

 

Tužitelji su pozivom na odredbu čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku podnijeli prijedlog da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija.

 

Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije i predložio da se ovaj odbije kao neosnovan.

 

Prijedlog tužitelja da im se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 18. prosinca 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019., na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbom čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja da se odredi njihovo istupanje iz članstva društva tuženika „upisanog u sudski registar Trgovačkog suda u Zadru, pod matičnim brojem subjekta: ...“ te da se oni brišu iz popisa članova društva tuženika s danom pravomoćnosti presude, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika da im „isplati tržišnu vrijednost poslovnog udjela čiju će visinu, odnosno vrijednost...naznačiti kad se provede vještačenje tržišne vrijednosti poslovnog udjela, sve u roku od 60 dana“. Tužitelji drže (na što ukazuju i u prijedlogu) da osnovu njihovim zahtjevima daje okolnost što „zajedno raspolažu jednim poslovnim udjelom društva tuženika koji predstavlja ukupno 33,33% temeljnog kapitala društva, a koji postotak ujedno predstavlja postotak glasova tužitelja u Skupštini društva tuženika“ - ali su „spriječeni u ostvarivanju svojih prava u društvu iz razloga što ne raspolažu dovoljnim brojem glasova u Skupštini te ne sudjeluju ni u vođenju poslova niti zastupanju društva što su ovlasti Uprave“. Tvrde da „niti jedan sud silom ne može održati statusnu vezu zasnovanu pravnim poslom na dobrovoljnoj osnovi (npr. Brak između fizičkih osoba), pa tako ne može ni prisilno onemogućiti članu društva da raskine statusno pravne veze sa društvom kad je u manjini i kad ne može ostvarivati svoja prava u društvu“ - a da oni, jer kao članovi društva sa manjinskim udjelom, „nemaju apsolutno nikakvog utjecaja na poslovanje društva, na donošenje odluka u društvu i tome slično“: da su samo članovi „na papiru“ i da je (time, „jer ne raspolažu dovoljnim brojem glasova“) „nelogično i neopravdano da ostanu u strukturi društva“.

 

Drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje (glede razloga koji je prema određenim revizijskim razlozima ostao aktualan):

 

- da je “u odnosu na navod tužitelja da su spriječeni u ostvarivanju svojih prava u Društvu iz razloga jer ne raspolažu dovoljnim brojem glasova u Skupštini i da zahvaljujući broju glasova u skupštini i poziciji članova uprave, ne uspijevaju nadglasati..., pravilno prvostupanjski sud zaključio da navedena činjenica nije opravdan razlog u smislu odredbe čl. 420. st. 2. ZTD-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 81/2009-2 od 2. prosinca 2009.). Naime, tužitelji u takvoj situaciji mogu podnijeti tužbu za pobijanje ili utvrđivanje ništetnosti takvih odluka donesenih na Skupštini. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju, tužitelji nisu uspjeli dokazati da na njihovoj strani postoje opravdani razlozi za njihovo istupanje iz Društva tuženika kao članova. Naime, član može istupiti iz društva ukoliko je takva mogućnost predviđena Društvenim ugovorom ili ako sud prihvati njegov tužbeni zahtjev za istupanjem zbog postojanja opravdanih razloga. Nije li drugačije određeno Društvenim ugovorom član društva ne može istupiti iz društva ako za to ne postoje opravdani razlozi. Dakle, mogućnost istupanja člana iz Društva mora biti ugovorena u zakonom propisanoj formi i mora biti sadržana u Društvenom ugovoru, koja mogućnost je izričito ugovorena u predmetnom Društvenom ugovoru od 25. studenoga 2016.“

 

Drugostupanjski sud svoju odluku temelji na Zakonu o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona NN 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11 - 152/11 pročišćeni tekst, 111/11, 68/13 i 110/15 - dalje: ZTD-a), i to:

 

- na odredbama čl. 420., prema kojima: (stavak 1.) "Društvenim ugovorom može se odrediti da član može istupiti iz društva i da ga društvo može isključiti. Tada se moraju odrediti i uvjeti, postupak i posljedice istupanja ili isključenja člana iz društva.", (stavak 2.), "Bez obzira na odredbe prethodnoga stavka ovoga članka član društva može tužbom kod suda zahtijevati istupanje iz društva ako za to postoje opravdani razlozi. Opravdani razlozi za istupanje iz društva postoje naročito ako mu ostali članovi društva ili neki od organa društva prouzroče štetu, ako je spriječen u ostvarenju svojih prava u društvu ili mu neki organ društva nameće nesrazmjerne obveze. U tužbi se mora navesti i iznos naknade za poslovni udio te odrediti primjereni rok za njeno plaćanje članu koji istupa iz društva. Usvoji li tužbeni zahtjev, sud mora odrediti iznos naknade tržišne vrijednosti tužiteljeva poslovnog udjela i naložiti da mu je društvo isplati u roku određenom u presudi. Pri određivanju spomenutog roka sud će voditi brigu o stanju društva i njegovim poslovnim potrebama.", (stavak 4.) "Član društva ne može se unaprijed odreći prava iz stavka 2. ni društvo prava iz stavka 3. ovoga članka.",

 

- na odredbama čl. 421., prema kojima: (stavak 1.) "Istupanjem i isključenjem člana prestaje njegovo članstvo u društvu i sva prava koja iz toga proizlaze.", (stavak 2.) "Član koji istupi iz društva i član koji je iz društva isključen imaju pravo da im se nadoknadi tržišna vrijednost njihova poslovnoga udjela kakva je bila u vrijeme istupanja odnosno isključenja. Ako je ulog člana u društvo bio u stvarima ili u pravima, on ima pravo da mu se uloženo vrati, ali ne prije nego što prođu tri mjeseca od istupanja, odnosno od isključenja iz društva. Kod toga ne može tražiti naknadu štete za slučajno uništenje, oštećenje ili smanjenje vrijednosti onoga što je uložio te ako je do toga došlo redovnom upotrebom. Ako društvo od člana traži nadoknadu pričinjene štete ili član treba da ispuni neke druge obveze prema društvu, vrijednost uloga neće mu se nadoknaditi dok ne podmiri štetu niti ispuni te obveze.", (stavak 3.) "Članstvo u društvu člana koji je istupio iz društva i člana koji je iz njega isključen prestaje kada im se isplati naknada iz stavka 2. ovoga članka."

 

Tužitelji su predložili da im se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa su, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavili pitanje:

 

"postoji li opravdan razlog za istupanje člana/ova iz društva jer je istima onemogućeno sudjelovanje u radu društva i ostvarivanje njegovih/njihovih prava u društvu s obzirom na manjinski udio člana/ova u društvu iz kojeg žele istupiti?“,

 

te istakli da „odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda izraženoj u odluci posl. br. Rev-3285/2019-2 od 27.8.2019.“

 

Međutim, time što su tako odredili razloge svoga prijedloga te konstatirali da ga podnose prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog navedenog pitanja, predlagatelji nisu ispunili sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i (ovdje bitno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu, priložene, uz prijedlog, odluke suda na koju se predlagatelj poziva ili da se takva određeno konkretizira, sve uz naznaku pravnog shvaćanja iz osporene odluke koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog tumačiti zakon i ujednačavati sudsku praksu i ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

 

- predlagatelji su u prijedlogu postavili pitanje odgovor na koje je, onako kako je pitanje formulirano (a koje se temelji na činjeničnoj tvrdnji predlagatelja da im je “onemogućeno sudjelovanje u radu društva i ostvarivanje njihovih prava u društvu”), načelno pozitivan te jasan i neosporan - i proizlazi iz neposredne primjene zakonske odredbe čl. 420. st. 2. ZTD-a, na koju se pitanje odnosi - ali to sve ako se to sagleda prema smislu te odredbe: ona podrazumijeva samo sprječavanje (“onemogućavanje”) člana da sudjeluje u radu društva i da ostvaruje svoja prava u društvu kroz povredu (po drugim članovima društva, korištenjem njihova položaja) određenih njemu zakonom zajamčenih prava (ili takozvanu pravnu spriječenost, kao jedinu odlučnu), primjerice, glede težine povrede zavisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja - u vidu ograničenja člana da ostvari uvid u poslovne knjige, da sudjeluje (nedostavljanjem poziva) u radu skupštine društva, u ravnopravnom odlučivanju raspodjele dobiti...,

 

- u takvu spriječenost (u stupnju važnom i mjerodavnom za istup, toliko da čini "opravdani razlog za istupanje iz društva": imajući na umu da je istup, u bitnome, pravno sredstvo kojim se član može poslužiti kada druga sredstva ne mogu dati rezultate) ne spada ona uzrokovana time što su drugi članovi društva savjesno (bez zlorabe prava) koristili svoju poslovnu poziciju i pripadajuća im prava odlučivanja kroz upravu društva i većinu u društvu: ova nije ostvarena samo time što se član subjektivno osjeća samo članom „na papiru“ ili što ne može u društvu ostvariti sve što želi „iz razloga što ne raspolaže dovoljnim brojem glasova u skupštini te ne sudjeluje u vođenju poslova niti zastupanju društva“ - pa niti time što mu (jednostavno) članstvo u društvu više ne odgovara ili se u njemu (jer je u manjini i ne raspolaže dovoljnim brojem glasova u skupštini da ne bi bio nadglasan) ne osjeća ugodno,

 

- revizijski sud je takvo shvaćanje već izrazio u svojoj odluci posl. br. Revt 81/2009-2 od 2. prosinca 2009., prema kojoj: „...Ovaj sud u cijelosti prihvaća da pozivanje tužitelja u tužbi i tijekom postupka na činjenicu da više ne obnaša funkciju predsjednika uprave tuženika te slijedom toga da ne može utjecati na daljnju poslovnu politiku, te da će biti nadglasan u odlukama skupštine društva, ne predstavljaju opravdane razloge u smislu čl. 420. st. 2. ZTD...funkcija člana uprave odnosno predsjednika uprave društva nije pravo koje proističe iz članstva u društvu, jer za člana uprave primjerice može biti birana i osoba koja nije član društva (čl. 423. ZTD). Tužitelj tijekom postupka zapravo ističe da više neće moći štititi svoja prava obzirom da će biti nadglasan kod donošenja odluka, a što također nije opravdan razlog u smislu čl. 420. st. 2. ZTD jer upravo sukladno navedenom zakonu tužitelju stoje na raspolaganju instituti za zaštitu prava manjine u društvu, odnosno u pogledu pobijanja odluke skupštine ili utvrđivanja ništavosti takvih odluka“ - i odluka revizijskog suda na koju se predlagatelji pozivaju u prijedlogu, ona koju predlagatelji sugeriraju prihvatiti kao temeljenu na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena ovdje osporena presuda - u toj suprotnosti nije: ona se (jer je temeljena na drugačijem činjeničnom utvrđenju) ne može uspoređivati sa osporenom presudom,

 

- odnosno, prijedlog tužitelja u svezi postavljenog pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tom pitanju zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njemu može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje: da ne postoje pretpostavke za dopuštenje revizije - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., čl. 387. st. 3., 4. i 5. i čl. 392. st. 1. ZPP-a).

 

              Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog tužitelja jer nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.