- 1 -              Rev-x 613/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 613/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. I. d.d. Lj., koga zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika J. G. iz Z., OIB: ... i II-tuženika A. P. iz Z., OIB: ..., oboje zastupani po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., radi predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji I-tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2415/14-2 od 19. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie posl. br. P-359/12-48 od 5. svibnja 2014., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija I-tuženika odbija se kao neosnovana protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2415/14-2 od 19. siječnja 2015., u dijelu stavka I izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie, posl. br. P-359/12-48 od 5. svibnja 2014. u dijelu pod stavkom III izreke (dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu).

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija I-tuženika odbacuje se kao nedopuštena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2415/14-2 od 19. siječnja 2015., u dijelu stavka I izreke kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama-Buie, posl. br. P-359/12-48 od 5. svibnja 2014. u stavcima I i IV izreke u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže predaja u posjed te na trošak parničnog postupka.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke naloženo je tuženiku J. G. predati u posjed tužitelju nekretnine kč.br. 68 za 6/8 dijela, kč.br. 70, sve k.o. N., u naravi poslovni prostor u prizemlju zgrade u N., (prema skici izmjere mjerničkog vještaka od 21. listopada 2013., koja čini sastavni dio ove presude). Prema stavku II izreke odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan u odnosu na tuženika A. P. U stavku III izreke naloženo je tuženiku J. G. isplatiti tužitelju zakupninu za predmetni poslovni prostor u mjesečnim iznosima kako je to pobliže navedeno u tom stavku izreke prvostupanjske presude. Stavkom IV izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 54.295,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tuženika J. G. kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u stavcima I, III i IV izreke presude. Prema stavku II izreke djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka na način da je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 18.833,88 kn odbijen zahtjev tuženika A. P. za naknadu parničnog troška. Prema stavku III odbijen je zahtjev tuženika J. G. za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik J. G. podnosi reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-2415/14-2 od 19. siječnja 2015. u dijelu kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u stavcima I, III i V izreke te predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da se ista u cijelosti odbije kao neosnovana te naloži tuženiku naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka.

 

Revizija tuženika nije dopuštena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži predaja u posjed te u odnosu na parnični trošak, dok je dopuštena u odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva, ali nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

U ovoj pravnoj stvari tužitelj je postavio zahtjev na predaju u posjed nekretnine, dakle nenovčani zahtjev i tužbeni zahtjev na isplatu odgovarajuće svote novca.

 

Vrijednost predmeta spora u tužbi označena je sa iznosom od 146.666,00 kn.

 

Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Prema tome, u odnosu na nenovčani zahtjev vrijednost predmeta spora označena je sa iznosom od 146.666,00 kn zbog čega vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u tom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za predaju u posjed iznosi 146.666,00 kn.

 

Slijedom navedenog, a kako vrijednost predmeta spora tog pobijanog dijela na koji tuženik revidira ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, to je revizija tuženika u tom dijelu nedopuštena.

 

Valjalo je stoga reviziju tuženika u odnosu na nenovčani tužbeni zahtjev (predaja u posjed) odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Revizija tuženika kojom pobija presudu u dijelu kojim je naložena isplata novčanog iznosa je dopuštena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u tom dijelu čini iznos novčanog zahtjeva koji prelazi 200.000,00 kn, ali ista nije osnovana.

 

Stoga je u tom dijelu Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje u reviziji, jer suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i iznijeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa time nije ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora u revizijskom postupku tužbeni zahtjev na isplatu novčanog iznosa s osnove naknade za neosnovano (bespravno) korištenje poslovnog prostora u N.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da tužitelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine, ali da je na istima upisano društveno vlasništvo – nositelj prava korištenja RO K. J. H.SOL.O. OOUR T. odnosno TGDO K. J. TOZD T. Lj.,

 

- iz povijesnog izvatka iz sudskog registra proizlazi da je tužitelj pravni slijednik navedenih osoba,

 

- da prema izvatku iz sudskog registra tužitelj je i danas aktivan i posluje,

 

- da su u temeljni kapital tužitelja unesene predmetne nekretnine,

 

- da je predmetne nekretnine prednik tužitelja stekao naplatnim putem na temelju ugovora o kupoprodaji od 6. ožujka 1987.,

 

- da tuženici, odnosno J. G., nekretnine koristi bez pravnog temelja,

 

- da je istu nekretninu u zakup A. P. dao J. G., a da je A. P. u poslovnom prostoru bio neprekidno od 2002. do 2012.,

 

- da je mjesečna zakupnina iznosila 2.000,00 kn mjesečno od 2002. nadalje kako proizlazi iz ugovora o zakupu zaključenih između tuženih, odnosno tuženika J. G. i treće osobe P. Z.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik J. G. u obvezi predati tužitelju predmetni poslovni prostor na temelju odredbe čl. 166. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP) kao i naknaditi mu sve koristi koje je imao ili je mogao imati prema čl. 166. st. 4. u svezi s čl. 165. st. 1. ZVDSP.

 

Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Prema stavku 6. istoga članka od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvari neprimjerenom onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.

 

Odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP propisano je da je posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao, niti je, s obzirom na okolnosti ima dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada.

 

Budući da je navedeni poslovni prostor u navedenom razdoblju tuženik posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje, iako je pritome, s obzirom na okolnosti znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, to su pravilno nižestupanjski sudovi obvezali tuženika na isplatu tužitelja svih koristi koje je u tom razdoblju od nekretnine imao, a sve u smislu odredbe čl. 165. ZVDSP.

 

Pravilnim kod toga valja i prihvatiti da je isti u utuženom razdoblju od prijepornog prostora stekao koristi baš za iznos zakupnine koju bi inače za ovog trebao plaćati, pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužitelju.

 

Kako stoga revizijskim navodima odluku suda tuženik ničim nije doveo u sumnju, a držeći se ovlaštenja iz odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP da u povodu revizije, revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog razloga koji je naveden u reviziji (u reviziji se ne osporava visina zahtjeva), valjalo je reviziju tuženika odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

 

Revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka također nije dopuštena.

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, te da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), slijedom čega odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.