- 1 -              Rev 3482/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3482/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. š. d.o.o., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. p. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik N. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1552/2015-2 od 12. lipnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj Povrv-350/2012-40 od 8. prosinca 2014. i potvrđena dopunska presuda Trgovačkog suda u Zadru broj Povrv-350/2012-43 od 19. siječnja 2015., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

U dijelu kojim je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. za iznos od 1.919,367,45 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka (na ime naknade za 2008., 2009. i 2010. godinu) revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              U dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti iznose od 441.412,51 kn i 197.746,39 kn s pripadajućim zateznim kamatama revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz Z. broj Ovrv-241/12 od 14. ožujka 2012 za iznos od 1.919.367,45 s kamatama i troškovima ovršnog postupka u iznosu od 31.760,91 kn (toč. 1. izreke); djelomično je ukinut isti platni nalog za iznos parničnog troška od 21.290,09 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. 2. izreke); djelomično je ukinut isti platni nalog za plaćanje kamata u vremenskim razdobljima i na iznose pobliže navedene u izreci presude (toč. 4. izreke); naloženo je tuženiku da tužitelju isplati na ime neplaćene naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma za 2011. iznos od 441.412,51 kn, a za 2012. iznos od 197.746,39 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama (toč. 4. i 5. izreke); naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 78.425,38 kn (toč. 6. izreke) dok je zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u daljnjem iznosu od 333.810,22 kn odbijen (toč. 7. izreke).

 

Dopunskom presudom naloženo je tuženiku na iznos parničnog troška od 78.425,38 kn platiti zakonske zatezne kamate tekuće od 8. prosinca 2014.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. 1., 4., 5. i 6. izreke te je odbijena žalba tuženika i potvrđena je dopunska presuda. Ujedno je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u toč. 7. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 331.310,22 kn (toč. I., II. i III. izreke). Preinačena je drugostupanjska presuda u dijelu kojim odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 2.500,00 kn i tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u daljnjem iznosu od 2.500,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem mu je naložena isplata tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu, koju je tuženik kao pravna osoba koja u Republici Hrvatskoj obavlja gospodarsku djelatnost dužan platiti sukladno odredbi čl. 62. st. 1. Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 140/05, 82/06,129/08, 80/10, 124/10), a za godine 2008. do 2012.

 

Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog za ukupni iznos od 1.919.367,45 kn, a na ime naknada za razdoblje od 2008. do 2010. u iznosima od 757.955,65 kn, 573.294,14 kn i 588.117,66 kn.

 

Ujedno je prvostupanjskom presudom tuženiku nalože plaćanje naknade za 2011. i 2012. u iznosima od 441.412,51 i 197.746,39 kn.

 

Odredbom iz čl. 497.a ZPP propisano je da revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. tog Zakona u postupku pred trgovačkim sudovima nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne drugostupanjske presude ne prelazi 500.000,00 kn.

 

Svaka utužena obveza za isplatu, a prije navedena, predstavlja samostalnu obvezu i ona proizlazi iz različite činjenične osnove vezane na ukupni prihod ostvaren za svaku godinu na domaćem i inozemnom tržištu tuženika, koji je obvezanik naknade prema Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 140/05 i 82/06, 129/08,80/10 i 124/10 - dalje: ZŠ) i Pravilnika o načinu obračuna, obrascima i rokovima uplate naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma ("Narodne novine" broj 22/07 i 32/12 - dalje: Pravilnik).

 

Gledajući stoga svaku obvezu za svaku godinu samostalno, vrijednost predmeta spora pobijanog dijela za godine 2011. i 2012. u iznosima od 441.412,51 i 197.746,39 kn ne prelazi granični iznos za dopuštenost revizije.

 

Stoga je u tom dijelu valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP reviziju odbaciti kao nedopuštenu.

 

U preostalom dijelu (kojim je platni nalog održan na snazi) revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP je dopuštena, ali nije osnovana.

 

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim prihvativši činjenične i pravne tvrdnje tužbe da osnovu za plaćanje čini prihod ostvaren na domaćem i inozemnom tržištu. Pritom otklonili su kao neosnovane tvrdnje tuženika da osnovicu ne čini i prihod ostvaren u međunarodnoj plovidbi.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da prvostupanjski sud nije dao razloge o neosnovanosti prigovora zastare, a drugostupanjski sud da je otklonio osnovanost tog žalbenog razloga uz navod “S obzirom na to da u konkretnom slučaju najstarije tužiteljevo potraživanje dospijeva 30. travnja 2009., a prijedlog za ovrhu da je podnesen 14. ožujka 2012., istaknuti prigovor zastare kao i zastare samog prava su neosnovani.“. Smatra da je i drugostupanjski sud počinio daljnju bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije dao razloge o odlučnim činjenicama, a s obzirom na njegovu tvrdnju o zastari samog prava. Ujedno smatra da je time pogrešno primijenjeno i materijalno pravo iz čl. 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 91/96, 112/99 i 88/01 dalje ZOO/91), odnosno iz čl. 227. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO/05).

 

Temeljeći prigovor zastare na navedenim odredbama tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da je tražbina naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma povremena tražbina koju imaju u vidu odredba čl. 372. ZOO/91, odnosno odredba čl. 226. ZOO/05, posljedično čemu bi sukladno odredbi čl. 373. ZOO/91, odnosno čl. 227. ZOO/05, dolazilo do zastare samog prava.

 

Naknada za korištenje općekorisnih funkcija utvrđuje se doduše za svaku godinu, ali ovisi o parametrima prema kojima se obračunava te ne predstavlja povremenu tražbinu, čiji iznos je unaprijed određen, a kakvu tražbinu ima u vidu odredba čl. 372. ZOO/91, odnosno 226. ZOO/05 i na koje tražbine bi se primjenjivale odredbi o zastari samog prava iz čl. 373. ZOO/91, odnosno iz čl. 227. ZOO/05.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Okolnost da nižestupanjski sudovi nisu posebno obrazlagali zastaru samog prava koju je tuženik temeljio na pogrešnoj pretpostavci da je sporna tražbina povremena tražbina, nije o odlučnoj činjenici i ne dovodi do nedostataka presuda zbog kojih se one ne bi mogle ispitati.

 

Nije stoga po nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 62. i 63. ZŠ i pogrešnoj primjeni čl. 373. ZOO/91, odnosno čl. 227. ZOO/05.

 

Smatra tuženik da su nižestupanjski sudovi zaključujući o tome što predstavlja osnovicu za obračun naknade za općekorisnu funkciju šuma trebali analogno primijeniti odredbu čl. 429. st. 1. Pomorskog zakonika ("Narodne novine" broj 181/04, 76/2007, 146/08, 61/11 i 56/13), prema kojoj odredbi trgovačka društva koja su registrirana i obavljaju brodarsku djelatnost ne plaćaju porez na dobit koju ostvare od iskorištavanja brodova u međunarodnoj plovidbi.

 

              Odredbom čl. 62. ZŠ propisano je da pravne osobe koje u Republici Hrvatskoj obavljaju gospodarsku djelatnost plaćaju naknadu za korištenje općekorisnih funkcija šuma (st. 1.), a naknada iz stavka 1. toga članka da se plaća u visini 0,07% od ukupnog prihoda i uplaćuju se na poseban račun Trgovačkog društva za namjene iz članka 64. ovoga Zakona, tromjesečno i po završnome računu (st. 2.).

 

              Odredbom čl. 63. st. 2. ZŠ propisano je da će način obračuna, obrazac i rokove uplate naknade iz članka 62. stavka 2. toga Zakona propisati ministar.

 

              Tuženik je osoba koja je registrirana za obavljanje brodarske djelatnosti u Hrvatskoj, neovisno o tome što dobit u okviru te djelatnosti ostvaruje i u međunarodnoj plovidbi.

 

Odredba čl. 62. st. 2. ZŠ, koja propisuje da se naknada plaća u visini 0,07% od ukupnog prihoda, ne pravi razliku između prihoda ostvarenog u zemlji i inozemstvu, a Pravilnika, donesen na temelju odredbe čl. 63. st. 2. ZŠ izričito određuje da osnovicu za obračun naknade čini ukupan prihod ostvaren na domaćem i inozemnom tržištu, umanjen za prihode od ukidanja dugoročnih rezerviranja i prihode od nenaplaćenih, odnosno otpisanih potraživanja.

 

Odredba čl. 429. Pomorskog zakona je posebna odredba koja propisuje samo porezne obveze brodara, te se suprotno tvrdnji revidenta, ne može analogno primijeniti na njegovu obvezu koja iz čl. 62. Zakona o šuma.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da osnovicu za obračun naknade čini i prihod ostvaren u međunarodnoj plovidbi (inozemstvu).

 

Polazeći od tvrdnje o zastari samog prava, tuženik, ne sporeći da tražbine za pojedine godine, pod pretpostavkom da nije došlo do zastare samog prava, nisu zastarjele ustraje u prigovoru zastare.

 

Kako je već naprijed navedeno naknada za korištenje općekorisnih funkcija šuma nije povremeno potraživanje kod kojeg bi mogla nastati i zastara samog prava.

 

Stoga osnovanost prigovora zastare ovisi za svako potraživanje o proteku petogodišnjeg roka iz čl. 371. ZOO/91, odnosno 225. ZOO/05.

 

Budući da prema utvrđenju nižestupanjskih sudova ti rokovi nisu protekli, nije osnovana tvrdnja tuženika da su nižestupanjski sudovi odlučujući prigovor zastare pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP u dijelu kojim je platni nalog održan na snazi reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.