- 1 -              Revr 2348/2015-3

 

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 2348/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika H. - I. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik K. B., dipl. iur., II-tuženika H. - P. d.o.o., OIB … i III-tuženika H. - C. d.o.o., Z., OIB …, II i III-tuženici zastupani po punomoćniku J. S., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o revizijama I-tuženika, te II i III-tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-101/2015-2 od 15. listopada 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4182/2014-84 od 9. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao djelomično neosnovana revizija I-tuženika u odnosu na točku I. izreke presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-101/2015-2 od 15. listopada 2015.

 

Odbija se kao djelomično neosnovana revizija II i III-tuženika u odnosu na točku II.1. presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-101/2015-2 od 15. listopada 2015.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao djelomično nedopuštena revizija I-tuženika u odnosu točku II. izreke presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž R-101/2015-2 od 15. listopada 2015.

 

Odbacuje se kao djelomično nedopuštena revizija II i III-tuženika u odnosu na rješenje o troškovima postupka.

 

Odbacuje se dopuna revizije I-tuženika kao nepravodobna.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom (točka I. izreke) utvrđeno je da Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu broj 2071 od 24. svibnja 2002. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, tuženicima je solidarno naloženo da tužitelja vrate na poslove pružnog poslovođe u Sekciji za održavanje pruga O., P. K., kao i da mu nadoknade parnični trošak u iznosu od 7.875,00 kuna. Zahtjev I do III-tuženika za naknadu parničnih troškova je odbijen (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je u prvostupanjska presuda u odnosu na I-tuženika (točka I. izreke), dok je u odnosu na II i III-tuženika presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 2071 od 24. svibnja 2002. nije dopuštena i da tužiteljev radni odnos nije prestao (točka II.1. izreke), dok je dijelu kojim je II i III-tuženiku naloženo da tužitelja vrate na rad na poslove pružnog poslovođe u Sekciji za održavanje pruga O. - P. K. i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen (točka II.2. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio I-tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu tako što će tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Reviziju protiv drugostupanjske presude podnijeli su II i III-tuženik i to protiv točke II.1 drugostupanjske presude te protiv rješenja o troškovima postupka, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačiti presudu u pobijanom dijelu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija I-tuženika je djelomično neosnovna i djelomično nedopuštena, dok je dopuna revizije nepravodobna.

 

Revizija II i III-tuženika je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

 

Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano tuženici revizijskim navodima ukazuju da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. To je zato jer su u obrazloženju pobijane presude sadržani jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pritom, valja istaknuti da to što drugostupanjski sud nije prihvatio žalbene navode, samo po sebi ne znači da je počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je u ovom predmetu odlučno da su ocijenjeni žalbeni navodi koji su od odlučnog značenja, kao i oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 375. stavak 1. ZPP).

 

Nadalje, I-tuženik u reviziji ističe da je odluka suda prvog stupnja utemeljena na „Izvješću broj 54“ koje se odnosi na mjerenje stanja kolosijeka, ali da se taj dokaz ne nalazi u spisu predmeta, uz tvrdnju da je drugostupanjski sud taj žalbeni razlog otklonio navodeći - da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja to Izvješće imao u vidu.

 

Ovakvim revizijskim navodima I-tuženik upire na povredu načela neposrednosti (članak 354. stavak 1. u vezi članka 4. ZPP). Međutim, sve da je u odnosu na rečeno i došlo do nepravilne primjene navedene zakonske odredbe, imajući na umu da odluke nižestupanjskih sudova nisu isključivo utemeljene na sadržaju tog Izvješća, takav propust nije bio niti je mogao biti od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, stoga nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

Kako je već rečeno, drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, stoga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a, na koju u reviziji opisno upiru i II te III-tuženici.

 

Iako I-tuženik reviziju podnosi zbog svih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i 2. ZPP-a, ne navodi određeno koje su to bitne povrede (osim one iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP) i ne obrazlaže na koji su način počinjene. Stoga one nisu uzete u obzir (članak 386. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i da radni odnos tužitelja nije prestao te zahtjev za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto pružnog poslovođe na Sekciji za održavanje pruga O., P. K..

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužitelju Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu broj 2071 od 24. svibnja 2002. otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa vezano uz izvanredni događaj od 10. svibnja 2002. jer je tužitelj koordinirao i izvodio radove na izmjeni pragova u nizu, koji su opsegom znatno veći od radova predviđenih za pojedinačnu izmjenu pragova, zbog čega da je došlo do iskliznuća vlaka broj … na pruzi Zagreb-Rijeka, čime je tužitelj postupio protivno odredbama članka 46. točka 19. Pravilnika 314,

 

- da su člankom 43. Pravilnika broj 314. definirane vrste radova na pruzi, s time da su u stavku 1. navedene dvije vrste održavanja (tekuće i srednje) koje se izvode bez ograničenja vožnje, dok je iznimno, po odobrenju Ž.-a (sad H.-a), moguće kod navedenih radova ograničiti brzinu ili zaustaviti promet, dok je u stavku 2. naveden glavni popravak pruge, koji se izvodi u zatvoru i s ograničenjem brzine vlakova, s time da je iznimno moguće pojedine radove na glavnom popravku izvoditi bez ograničenja, o čemu odlučuje Ž.,

 

- da tuženik, tj. za to odgovorna osoba J. B., šef tehničke pruge, nije izradio nikakvu tehničku dokumentaciju sa direktnom uputom na koji način bi se pragovi trebali mijenjati, neovisno o tome što se radilo o iznimno delikatnom zadatku, tj. masovnoj izmjeni pragova, već se postupalo isključivo po usmenom nalogu, kojeg je tužitelju dao M. P., pomoćnik nadzornika pruge, ovome pak D. J., nadzornik pruge, a D. J. je nalog dao šef tehničke službe B.,

 

- da u opis poslova i radnih zadataka tužitelja, kao pružnog poslovođe, ne ulazi niti izrada naprijed navedene tehničke dokumentacije, niti donošenje odluke o smanjenju brzine kretanja vlakova na 20 km/h,

 

- da u opisu poslova radnog mjesta tužitelja stoji da (neposredno) rukovodi radom grupe zaposlenika na konkretnom zadatku te da je odgovoran za primjenu tehničkih propisa, ali, osim Pravilnika broj 314., u kojem se vrlo općenito navodi vrsta radova na pruzi, te nije definirano što predstavlja masovno, a što pojedinačno mijenjanje pragova, nije izrađena nikakva tehnička dokumentacija od strane nadležnog inženjera, kao stručne osobe za izradu iste, po kojoj bi tužitelj mogao postupati, što se nikako tužitelju ne može staviti na teret,

 

- da je stanje pruge, na kojoj je trebao provesti pojedinačnu izmjenu pragova, bilo vrlo loše jer je proširenje pruge bilo veće d 35 mm, iako je maksimalno dozvoljeno 30 mm, što je 7. svibnja 2002. utvrdilo tračno mjerno vozilo, o čemu je sačinjeno Izvješće broj 54 od 7. svibnja 2002. u kojem se navodi da „posebnu pozornost treba obratiti na nepravilnosti u grafikonu crveno, koje treba otkloniti odmah nakon prolaska mjernog vozila“,

 

- da tuženik nije mogao dati samo usmeni nalog da se vrši izmjena pragova, a nakon što je došlo do nezgode, nije mogao za isto općenito (bez navođenja konkretnih povreda radnih obaveza, niti dokazivanja da radnici, koje je nadgledao tužitelj, nisu postupali u skladu s procedurom naizmjenične zamjene pragova) proglasiti odgovornim tužitelja zajedno s još trojicom poslovođa,

 

- da Istražno povjerenstvo prilikom izlaska na mjesto nesreće, nije provjeravalo stare, zamijenjene pragove, nije utvrđivalo u kojoj dužini vijci nisu bili pričvršćeni u dovoljnoj mjeri, ili nisu bili uopće pričvršćeni, te nije provjeravalo niti način na koji je teret bio posložen u vagonima (šećer u rinfuzi),

 

- da su osobe neposredno nadređene tužitelju (D. J. i M. P.) bile prisutne na licu mjesta u trenutku kada je došlo do iskliznuća zadnjeg i predzadnjeg vagona vlaka broj 41521, te da nisu imali nikakve prigovore na način izvođenja radova, s time da su u tom trenutku radovi bili pri završetku,

 

- da je prije prolaska spornog vlaka prošlo nekoliko putničkih vlakova i nije bilo nikakvih problema vezanih za stanje pruge,

 

- da su tužitelj i drugi poslovođe bili (putem motorole i telefonski) u vezi s prometnikom jer je prije prolaska određenog vlaka trebalo maknuti sitnu pružnu mehanizaciju uz pomoć koje su se obavljali radovi,

 

- da je 500 m prije mjesta rada bila postavljena kružna opomenica koja je ukazivala na to da se obavljaju radovi na pruzi, tako da bi strojovođa, dolaskom do te opomenice dao zvučni signal dolaska vlaka,

 

- da su izvođenje radova nadzirale osobe, među kojima i sam tužitelj, koje su imale dugogodišnje iskustvo u obavljanju takvih poslova,

 

- da se vještak u nalazu i mišljenju nije mogao decidirano očitovati o uzroku iskliznuća vlaka jer nedostaje detaljan opis prednjeg i zadnjeg postolja kotača na zadnjem vagonu, ali da navodi da je najvjerojatniji uzrok nesreće nailazak na oslabljenu prugu koja je u remontu,

 

- da tužitelj tijekom cijelog postupka tvrdi da je sa svojom radnom grupom obavljan poslove na udaljenosti od oko 30 m tj. 33. praga od mjesta iskliznuća, što tuženik tijekom postupka nije osporio, a u tom slučaju, prema nalazu i mišljenju vještaka, ne postoji uzročno posljedična veza između radova koje je obavljala tužiteljeva grupa i iskliznuća vlaka.

 

Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka D. B., dipl. ing. strojarstva, sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe članka 107. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04 - dalje: ZR) i prihvaća tužbeni zahtjev u odnosu na sve tuženike kao pravne sljednike H. - H. d.o.o. Pritom se sud prvog stupnja pozvao i na odredbu članka 550.o stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03 i 107/07 - dalje: ZTD).

 

Drugostupanjski sud potvrđuje odluku suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrđeno da je odluka tužitelja o izvanrednom otkazu nedopuštena i da radni odnos nije prestao. Međutim, preinačuje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je II i III-tuženicima naloženo da tužitelja vrate na rad na radno mjesto pružnog poslovođe u Sekciji za održavanje pruga O. - P. K., te u odnosu na njih odbija zahtjev tužitelja za vraćanje na rad. To obrazlaže tvrdnjom da je tužitelj radio u Sekciji za održavanje pruga O. - P. K. pa bi u slučaju da mu nije otkazan ugovor o radu, nakon podjele trgovačkog društva H. - H. d.o.o., nastavio raditi kod I-tuženika jer zahtjevu za vraćanje na rad može udovoljiti samo onaj tuženik u čijem sastavu se nalazi radno mjesto na kojem je tužitelj radio do donošenja nezakonitog otkaza ugovora o radu. Zbog toga, primjenom odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a, zaključuje da je tužiteljev zahtjev za vraćanje na rad osnovan samo u odnosu na I-tuženika.

 

Odredbom članka 107. stavak 1. ZR-a propisano je da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih  stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

I prema shvaćanju revizijskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe, stoga je bez daljnjega pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da odluka o izvanrednom otkazu tužiteljevog ugovora o radu nije zakonita i dopuštena. Naime, u postupku koji je prethodio reviziji jasno i razložno je utvrđeno te pravno uvjerljivo obrazloženo da između konkretnog postupanja tužitelja i izlijetanja vlaka nema uzročne veze, niti se takva veza može dokazati, a posljedično tome nema ni postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu (članak 112. stavak 1. ZR).

 

Što se tiče revizijskih navoda kojima revidenti u bitnome osporavaju zaključak nižestupanjskih sudova o nepostojanju uzročno posljedične veze između postupanja tužitelja  te izlijetanja vlaka, te u tom smislu daju vlastitu ocjenu provedenih dokaza, valja reći da se ti revizijski navodi uglavnom svode na prigovore činjenične naravi pa u smislu odredbe članka 385. ZPP-a, takvi prigovori u revizijskom postupku nisu dopušteni.

 

U odnosu na revizijske navode II i III-tuženika o tome da je u odnosu na njih trebalo odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno da glede utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza nisu pasivno legitimirani u ovom postupku, valja istaknuti da su ti revizijski navodi neosnovani. Otkaz je tužitelju dao nesumnjivi pravni prednik tuženika, stoga pravni sljednici poslodavca u tom dijelu, što nije protivno niti odredbi članka 550.o ZTD-a (koja odredba govori o preuzimanju obveza), kao njegovi sukcesori stupaju u pravnu poziciju svog prednika iz čega proizlazi i njihova pasivna (solidarna) legitimacija za taj dio tužbenog zahtjeva.

 

Glede preostalog dijela prihvaćenog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao i da se tužitelj ima vratiti na posao kod I-tuženika, u reviziji I. tuženika nema niti jednog određeno navedenog razloga. Prema odredbama članka 386. ZPP-a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir, stoga se u tom dijelu pobijana odluka nije ni mogla ispitivati (članak 392.a stavak 1. ZPP).

 

Iz navedenih su razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a revizije odbijene kao neosnovane.

 

S obzirom da je u dijelu pod točkom II-izreke pobijane presude odlučeno o žalbama isključivo u odnosu na II i III-tuženika to I-tuženik nema pravnog interesa podnijeti reviziju protiv dijela odluke koji se ne odnosi na njega. Zato je primjenom odredbe članka 392. stavak 1. i 2. ZPP-a u tom dijelu revizija I-tuženika odbačena kao nedopuštena.

 

U odnosu na rješenje o troškovima postupka, valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba članka 400. stavak 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavak 1. ZPP-a (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovi izloženog valjalo je na temelju odredbe iz članka 400. stavak 1. ZPP-a reviziju II i III-tuženika podnesenu protiv rješenja o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

I konačno, u odnosu na dopunu revizije I. tuženika, valja reći da je odredbom članka 382. stavak 4. ZPP-a propisano da se revizija podnosi u roku od 30 dana od dostave drugostupanjske presude.

 

Iz dostavnice na listu 361. proizlazi da je drugostupanjska presuda I-tuženiku dostavljena 6. studenog 2015. (petak).

 

Zakonski rok za podnošenje revizije istekao je 7. prosinca 2015. (ponedjeljak).

 

I-tuženik je dopunu revizije podnio sudu tek 22. veljače 2016., dakle, nakon proteka zakonskog roka od 30 dana.

 

Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 392. stavak 1. ZPP-a dopuna revizije I. tuženika odbačena je kao nepravodobna.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.