- 1 -              Rev 2194/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2194/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. Š. u likvidaciji, Ž., kojeg zastupa punomoćnica M. A., odvjetnica u Ž., protiv prvotuženika-protutužitelja A. M. i drugotuženice-protutužiteljice M. M., oboje iz Ž., koje oboje zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik iz Ž., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1648/13-4 od 15. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji poslovni broj P-468/2010 od 27. lipnja 2013., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice K. M. broj Ovrv-56/10 od 13. svibnja 2010. u dijelu u kojem je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 418.782,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. kolovoza 2012. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezna kamata prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, dok je u preostalom dijelu predmetni platni nalog ukinut (točka I. izreke). Nadalje su odbijeni tuženici-protutužitelji s protutužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti Ugovora o preuzimanju duga i osiguranju potraživanja zaključenog između stranaka 7. studenoga 2008. koji je ovjeren istog dana kod javne bilježnice K. M. iz Ž. pod brojem OV-13055/08 te uspostavom ranijeg zemljišno-knjižnog stanja (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 46.258,07 kuna (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika-protutužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici-protutužitelji (u daljnjem tekstu: tuženici) su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su reviziju prihvatiti, preinačiti pobijane nižestupanjske presude na način da se ukine platni nalog iz rješenja o ovrsi, a protutužbeni zahtjev prihvati uz naknadu parničnog troška tuženicima uvećanog za trošak revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženici u reviziji ukazuju na počinjenje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pred prvostupanjskim sudom, koju vide u činjenici što prvostupanjski sud nije obrazložio razloge neprihvaćanja prijedloga tuženika za prekid postupka, pa stoga smatraju da se pobijana presuda radi toga ne može valjano ispitati, a što drugostupanjski sud nije sankcionirao.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Time što prvostupanjski sud nije obrazložio razloge radi kojih nije prihvatio prijedlog tuženika za prekid postupka ne utječe na ispitivanje pobijane presude, pa stoga na taj način nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženici revizijom ukazuju.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP tuženici osporavaju i shvaćanje prvostupanjskog suda o osnovanosti potraživanja tužitelja, odnosno preocijenjuju utvrđenja nižestupanjskih sudova o namirenju, odnosno nenamirenju obveze. Međutim kako se radi o prigovorima pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a, oni se ne mogu iznositi u reviziji.

 

Tuženici navodima u reviziji kojima smatraju da je sud neosnovano odbio njihove dokazne prijedloge za saslušanjem svjedoka J. B. te za provedbu dopunskog vještačenja, sadržajno ukazuju na povredu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 220. i čl. 8. ZPP.

 

Revidentima je za odgovoriti da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su upravo postupili u skladu sa navedenih odredbama, proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u konkretnom predmetu pri čemu su analizirajući sve priložene isprave i iskaze utvrdili odlučne činjenice za ovaj spor. Stoga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Slijedom navedenog ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenog iznosa koji proizlazi iz Ugovora o preuzimanju duga i osiguranju potraživanja te protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o preuzimanju duga i osiguranju potraživanja od 7. studenog 2008.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je u bitnom utvrđeno:

 

- da su tužitelj i tuženici zaključili 7. studenog 2008. "Ugovor o preuzimanju duga i osiguranju potraživanja" kojim su utvrdili da na temelju više ugovora o krediti postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 496.000,00 kuna te da tuženici odgovaraju tužitelju za taj cjelokupni iznos kao jamci platci s kamatama koje teku od 30. studenog 2009.,

 

- da su navedenim Ugovorom tuženici dopustili da se na njihovim nekretninama upiše založno pravo u korist tužitelja kao vjerovnika,

 

- da neispunjena obveza iz predmetnog Ugovora, utvrđena nalazom financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na dan 14. kolovoza 2012. iznosi 418.782,89 kuna.

 

Nižestupanjski sudovi, zaključivši na temelju utvrđenih činjenica da činidba iz predmetnog "Ugovora o preuzimanju duga i osiguranju potraživanja" nije protivna Ustavu Republike Hrvatske ni Ustavnim načelima, niti je Ugovor suprotan moralu društva a ni prisilnim propisima Republike Hrvatske te da je osobna volja ugovaratelja bila zaključiti i potpisati takav ugovor, ocjenjuju protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora neosnovanim.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi, ocjenivši da je predmetni Ugovor valjan i proizvodi sve pravne učinke koje su stranke ugovorile, a polazeći od utvrđenja da su tuženici potpisivanjem Ugovora valjano preuzeli obveze iz ranijih ugovora o kreditu koje nisu u cijelosti ispunili, održavaju je na snazi rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženicima da tužitelju solidarno isplate iznos od 418.782,89 kuna, a koji iznos neispunjene obveze je utvrđen nalazom financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

 

U reviziji kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženici ukazuju na pogrešnu primjenu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) iz razloga što smatraju da oni nisu mogli preuzeti dug po kreditima u kojima oni nisu bili dužnici.

 

Odredbom čl. 96. st. 1. ZOO je propisano da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik.

 

Međutim, sudovi odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora, svoju odluku donose na temelju odredbe čl. 270. i čl. 271. ZOO (iako ih izričito ne navode), a na koje su se tuženici u protutužbi i pozivali kao razlog ništetnosti, a ne na temelju odredbe čl. 96. st. 1. ZOO.

 

Nadalje, sudovi ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu svoju odluku temelje na odredbi čl. 336. st. 1. ZOO i čl. 65. st. 1. ZOO.

 

Odredbom čl. 336. st. 1. ZOO je propisano da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.

 

Odredbom čl. 65. st. 1. ZOO je propisano da na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.

 

Iako iz odredbe čl. 96. st. 1. ZOO proizlazi da je ugovor o preuzimanju duga trostrani pravni posao kojim se mijenja dužnik, ali uz pristanak vjerovnika, međutim samom činjenicom što su predmetni ugovor kojim su tuženici preuzeli obvezu na isplatu duga tužitelju, stranke nazvale Ugovor o preuzimanju duga i osiguranju potraživanja, a nisu ga sklopile kao trostrani pravni posao ne proizlazi da je isti ništav radi navedenog. Svaki ugovor rezultat je volje ugovornih stranaka i ugovorne odredbe valja tretirati na način na koji su ih stranke ugovorile (pacta suntservanda), a stranke su slobodnim ugovornim odnosom jasno iskazale svoju volju da tuženici kao jamci platci isplatiti tužitelju kao vjerovniku ukupan iznos 496.000,00 kuna, pa su stoga sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. čl. 336. st. 1. ZOO i čl. 65. st. 1. ZOO kada su ocijenili osnovanost tužbenog zahtjeva te time nisu povrijedili odredbe čl. 96. st. 1. ZOO.

 

Nadalje revidenti ukazuju i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 99. st. 2. ZOO iz razloga što smatraju da nije ugovorena odgovornost tuženika za neplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja duga, pa stoga sud nije mogao tuženike obvezati na plaćanje kamate.

 

Odredbom čl. 99. st. 2. ZOO propisano je da ako nije što drugo ugovoreno, preuzimatelj ne odgovara za neplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja.

 

Polazeći od činjenice da su stranke ovog postupka 7. studenog 2008. sporazumno utvrdile da na temelju više ugovora o kreditu postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 496.000,00 kuna te da tuženici odgovaraju tužitelju za taj cjelokupni iznos kao jamci platci, neosnovano se tuženici pozivaju na pogrešnu primjenu odredbe čl. 99. st. 2. ZOO, jer su oni predmetnim ugovorom preuzeli takvo ukupno potraživanje koje se sastoji od neplaćenih dospjelih rata kredita iz više ugovora o kreditu i kamata na dosjele rate do preuzimanja duga, stoga su u ugovorenom iznosu preuzeli osim samog duga i obvezu naplate kamatama do preuzimanja duga.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi nisu pri određivanju osnovanosti visine tužbenog zahtjeva pogrešno primijenili odredbu čl. 99. st. 2. ZOO.

 

Kako nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.