- 1 -              Rev 1993/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1993/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K., kojeg zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica u R., protiv tuženika S. V. iz M., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3635/2013-2 od 1. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3555/2008-22 od 18. travnja 2013., u sjednici dana 5. svibnja 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-3635/2013-2 od 1. travnja 2015. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-3555/2008-22 od 18. travnja 2013. prihvatio je zahtjev tužitelja te je sudio:

 

I. Utvrđuje se da je raskinut Ugovor o prodaji poslovnog prostora, sklopljen u Kastvu dana 04. svibnja 1999. godine između tuženika kao prodavatelja te tužitelja kao kupca.

 

„II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 299.996,00 kn (slovima: dvjesto devedeset devet tisuća devetsto devedeset šest kuna), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 21. lipnja 1999. godine do 30. lipnja 2002. godine teku po kamatnoj stopi od 18% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do isplate po kamatnoj stopi od 12% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-ih poena, na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 284.254,30 kn od 21. lipnja 1999. godine do isplate te

- na iznos od 15.745,70 kn od 01. travnja 2000. godine do isplate,

 

u roku od 15 dana.

 

III. U preostalom dijelu, koji se odnosi na visinu stope zakonskih zateznih kamata na iznose iz t. II. za razdoblje nakon 01. srpnja 2011. godine, iznad one iz t. II., a do zatražene stope od 14% godišnje, tužbeni zahtjev se odbija.“

 

Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 53.575,00 kn (toč. IV), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova (toč. V).

 

Županijski sud u Rijeci presudom poslovni broj Gž-3635/2013-2 od 1. travnja 2016. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude je tuženik podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) kojom pobija presudu zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i IV. izreke te odbaci tužbu ili odbije tužbeni zahtjev, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku parnične troškove.

 

Tužitelj je u odgovoru na reviziju osporio revizijske navode i predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjenih pred drugostupanjskim sudom, ali je određeno naveo razloge u odnosu na neke bitne povrede odredaba parničnog postupka i to:

 

-iz čl. 354. st. 2. toč.2. ZPP, jer drži da je prihvaćanjem novčanog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 284.254,30 kuna odlučeno o zahtjevu o predmetu spora koji ne ide u sudsku nadležnost (članak 16.),

 

-iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer drži da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati, zato što izreka proturječi razlozima presude, razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP, jer suprotno tvrdnji tuženika time što je sud naložio tuženiku isplatu iznosa od 284. 254,30 kuna nije odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost.

 

Tuženik je navodima u žalbi i reviziji u bitnome pošao od pogrešnog pravnog stava da je Izjavom o prijeboju dio kupoprodajne cijene za kupljeni prostor plaćen kompenzacijom s komunalnim doprinosom kojeg je tuženik dugovao tužitelju, pa da se radi toga u konkretnom slučaju nižestupanjskim presudama odlučeno o naplati komunalnog doprinosa, odnosno da je komunalni doprinos predmet tužbenog zahtjeva, što prema stanju spisa nije točno.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je raskinut Ugovor o prodaji te zahtjev za vraćanje danog po predmetnom ugovoru (kao učinka raskida ugovora) odnosno povrat dijela plaćene kupoprodajne cijene po Ugovoru o prodaji, sve sukladno odredbama čl. 125. - 126. te čl. 132. st. 1. i 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovom slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05).

 

Radi se dakle o građanskopravnom imovinskom sporu o kojem se odlučuje u postupku pred sudom prema odredbi čl. 1. ZPP-a, a ne u upravnom postupku kako to smatra tuženik.

 

Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 15. st. 1. i 2. te čl. 16. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ocijenio (jednako kao i prvostupanjski) da rješavanje ovog spora ide u sudsku nadležnost, s obrazloženjem da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu novčane svote. Samim time u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tuženika nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

 

Ni sam tuženik koji tvrdi da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, nije ukazao na stvarne proturječnosti. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Nadalje, tuženik je u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude, poglavito glede pravne osnove dijela novčanog tužbenog zahtjeva u iznosu od 284. 254,30 kuna.

 

Međutim, eventualni pogrešan pravni pristup u rješenju spora sam po sebi, sve i kada postoji, ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je presudu moguće ispitati, dok pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. st. 1. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stupnju postupka pravilna primjena odredbe čl. 124. i dalje ZOO u odnosu na ispunjenje pretpostavki za raskid ugovora zbog neispunjenja, te odredbe čl. 132. i dalje ZOO u odnosu na pravne posljedice eventualnog raskida ugovora.

 

Revizijom je posebno osporeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojemu je tuženik po osnovi kupovne cijene primio 284.254,30 kuna, pa da bi taj iznos trebao vratiti jer je prestala pravna osnova. S tim u vezi je opisno osporena pravilna primjena odredbe čl. 336. i dalje ZOO . Prema shvaćanju tuženika tužitelj nije ispunio obvezu po osnovi cijene iz kupoprodajnog ugovora uplatom na žiro-račun, pa nema pravo tražiti povrat. U odnosu na iznos od 284.254,30 kuna tužitelj tvrdi da predstavlja potraživanje tužitelja po osnovi neplaćenih komunalnih doprinosa utvrđenih rješenjima donesenim u upravnom postupku, za koje potraživanje tvrdi da je nastupila zastara.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je dana 04. svibnja 1999. sklopljen Ugovor o prodaji poslovnog prostora (dalje u tekstu Ugovor o prodaji) između tužitelja kao kupca i tuženika kao prodavatelja, a predmet prodaje je poslovni prostor u prizemlju objekta …, koji se u trenutku sklapanja Ugovora o prodaji gradio na k.č.br. 7804/61, 7804/62, 7804/63 i 7804/64 sve k.o. K.;

 

- na temelju Ugovora o prodaji obveza tužitelja bila je isplatiti tuženiku prodajnu cijenu u iznosu od ukupno 126.720,00 DEM, time da se dio obveze po osnovi cijene u iznosu od 284.254,30 kn ima ispuniti prijebojem novčanih potraživanja tužitelja prema tuženiku koje ima po rješenjima o priključivanju građevine na postojeću infrastrukturu od 02. lipnja 1998., 19. svibnja 1998., te po dva rješenja od 28. prosinca 1998., dio cijene isplatom iznosa od 15.745,70 kn na žiro-račun tuženika, a ostatak cijene u visini od 47.773,00 tadašnjih DEM u četiri jednake mjesečne rate, u periodu od siječnja do travnja 2000;

 

- tuženik se navedenim ugovorom obvezao predati tužitelju kupljeni prostor kada objekt Č. bude izgrađen, tj. do 15. travnja 2000., odnosno na dan isplate zadnje rate po osnovi prodajne cijene;

 

- tužitelj je u ispunjenju ugovorne obveze dio prodajne cijene ispunio tako što je dana 21. lipnja 1999. stavio u prijeboj svoju tražbinu Izjavom o prijeboju (kompenzaciji) broj 5/99 (dalje u tekstu Izjava o prijeboju) kojom su prebijena međusobna potraživanja stranaka u iznosu od 284.254,30 kn, potom je dana 13. ožujka 2000.g. uplatio iznos od 15.745,70 kn na žiro-račun tuženika, dok preostali dio obveze na isplatu tuženiku ostatka prodajne cijene od 47.773,00 DEM tužitelj nije ispunio;

 

- tuženik svoju ugovornu obvezu nije izvršio, odnosno nije predao tužitelju kupljeni prostor, iako je objekt u međuvremenu izgrađen.

 

Ocijenivši da rok za ispunjenje tuženikove obveze iz Ugovora o prodaji nije bitni sastojak istog ugovora, prvostupanjski sud je našao da ugovor nije prestao po samom zakonu primjenom odredbe čl. 125. st. 1. ZOO. Uvažavajući činjenicu da je tužitelj dopisom od 24. srpnja 2008. ostavio tuženiku naknadni primjereni rok za ispunjenje obveze, koji rok je protekao krajem prosinca 2008., kao i da tuženik u ostavljenom primjerenom roku nije izvršio svoju ugovornu obvezu (predaja u posjed kupljenog prostora tužitelju), sud prvog stupnja je našao da je da je istekom tog naknadnog roka krajem prosinca 2008. izjavom kupca (tužitelja) došlo do raskida Ugovora o prodaji primjenom odredbe čl. 126. st. 3. u vezi s čl. 125 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91).

 

Sud je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik isplatiti utuženi iznos kao posljedicu učinka raskida Ugovora o prodaji, primjenom odredbe čl. 132. st. 1. i 5. ZOO/91, jer je utvrdio da je tužitelj djelomično ispunio obvezu prema tuženiku upravo u iznosu koji tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je sud odgovorio na žalbene navode tuženika (koji sadržajno odgovaraju revizijskim navodima).

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

Odredbom čl. 396. st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebno obrazloženja prozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude ako ih prihvaća. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. toga članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke i odluka na koje se poziva.

 

S obzirom na to da ovaj sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, tužitelj se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci u kojoj bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.