- 1 -              Rev 1302/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1302/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. V. iz P., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik iz L., protiv I. tuženika E. o. d.d., Z., Podružnica P., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica P. H., odvjetnica iz P., II. tuženika K. R. iz R., (OIB: ...) i III. tuženika D. M. iz Bosne i Hercegovine, V. K., (OIB: ...), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-527/2014-2 od 6. veljače 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-198/2012-28 od 16. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              Revizija tužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Revizija tužiteljice protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

              a) pod točkom I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

              - pod stavkom I. izreke, odbijen zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika da joj solidarno isplate 270.000,00 kn "na ime naknade nematerijalne štete" i 22.500,00 "na ime naknade materijalne štete" sa zatraženim zateznim kamatama, te da joj naknade trošak parničnog postupka,

 

              - pod stavkom II. izreke, tužiteljica obvezana naknaditi I. tuženiku trošak parničnog postupka od 36.012,50 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

 

              b) pod točkom II. izreke, odbijen je "zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbe kao neosnovan".

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude "i predmet vrati na ponovno odlučivanje".

 

              Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija tužiteljice u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u dijelu u kojemu se odnosi na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno tvrdnjama revidentice da “isprave u spisu…vizualno jasno osporavaju zaključak suda", odnosno kojima osporava vjerodostojnost zapisnika o očevidu i skicu lica mjesta koju je sačinila policija nakon prometne nezgode, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a prema kojoj: „U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti“) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Navodi revidentice da su "neposredno prije prometne nezgode" na cesti bili "postavljeni prometni znakovi opasnost na cesti s dopunskom pločom radovi na cesti i s dopunskom pločom 100 metara", da "se nalazio i kilometar-stup s brojem ceste i oznaka tj. znak ograničenja brzine od 40 km/h, a pored njega i znak ograničenja brzine od 20 km/h, kao i treći znak opasnosti djeca na cesti", da se II. tuženik "kretao brzinom od preko 50 km/h", da je II. tuženik "vidio da tužiteljica vodi za ruku svoju malodobnu unuku", da je III. tuženik "u samom zavoju svojim osobnim automobilom došao…nasuprot kretanja revidentice i njegove kćerke", da je "stao u samom zavoju te (da) je kroz otvoren prozor….pozvao svoju kćerkicu koja se istrgnula iz ruke i nagonski krenula trčećim korakom preko ceste prema svome ocu", da su neposredno prije nezgode bili "građevinski radovi", da je "bila postavljena posebna (privremena) regulacija prometa", da su "kotači teretnog vozila (kojim je upravljao II. tuženik) u trenutku kočenja bili blokirani", u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidentice.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale uslijed štetnog događaja 6. lipnja 2011.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da „se dana 6. lipnja 2011. u poslijepodnevnim satima u P. (da je bilo ljetno vrijeme, sunčano te da je cesta bila suha) na kolniku državne ceste broj ... kod prvog kilometar stupa točnije nasuprot kbr. ... u T. ulici dogodila prometna nezgoda",

 

- da "je teretno vozilo sa prikolicom kojim je upravljao II. tuženik naletjelo na tužiteljicu kao pješaka",

 

- da "se vozilo II. tuženika u času poduzimanja radnje snažnog kočenja kretalo brzinom od 44 km/h",

 

- da "se prometna nezgoda dogodila u naselju gdje je ograničenje brzine iznosilo 50 km/h",

 

- da "je osiguranik tuženika mogao izbjeći prometnu nezgodu samo da se kretao teretnim vozilom brzinom od 40,80 km/h",

 

- da "je u prometnoj nezgodi sudjelovao II tuženik R. K. kao vozač teretnog automobila reg. oznake ... na koji teretni automobil je bila priključena poluprikolica reg. oznake ... te tužiteljica kao prvi pješak i malodobna M. B. koja je u tom trenutku imala ... godina",

 

- da "je na mjestu nezgode na nogostupu po kojem su se kretale tužiteljica i njezina praunuka postojao drvored duž cijelog nogostupa pa tako osiguranik tuženika nije niti vidio tužiteljicu i dijete da se kreću nogostupom prije nego li su iznenada stupile na cestu u pravcu njegovog kretanja",

 

- da "je II. tuženik uočivši praunuku tužiteljice na cesti nakon njenog iznenadnog pretrčavanja na cestu odmah poduzeo radnju kočenja",

 

- da "je nakon toga i tijekom kočenja osiguranika tuženika na kolnik istrčala i tužiteljica, sa ciljem spašavanja svoje unuke",

 

- da "je osiguranik tuženika kočio cijelo vrijeme od prvog istrčavanja djeteta na cestu sve do udarca u tužiteljicu",

 

- da "III. tuženik nije uopće evidentiran od strane djelatnika policije kao sudionik predmetne prometne nezgode",

 

- da "se III. tuženik kretao u suprotnom smjeru od II. tuženika, dakle izlazio je iz grada prema van (u pravcu zaobilaznice) obzirom da je trebao pokupiti svoju malodobnu kćerku B. koja je toga dana boravila i bila na čuvanju kod tužiteljice koja joj je prabaka",

 

- da "je dijete inače preuzimao ili u parku koji se nalazi u blizini kružnog toka ili u stanu tužiteljice", odnosno da "na cesti dijete nije nikad preuzimao",

 

- da "se na mjestu nezgode nisu izvodili građevinski radovi", te da "na dijelu ceste gdje se dogodila nezgoda…nije bilo semafora niti pješačkog prijelaza", te "da se nezgoda dogodila u blagom zavoju",

 

- da "je na strani ceste po kojoj su se kretale tužiteljica i malodobno dijete postojao dugački nogostup i uz cijeli nogostup se nalazio niz stabala u cvatu",

 

- da "se III. tuženik kretao automobilom prema izlasku iz grada, a zbog radova koji su se izvodili oko kružnog toka se kretao polako, iz daljine dakle iz pozicije kružnog toka (da) je vidio svoju kćerku i tužiteljicu kako nogostupom silaze prema obližnjem parku krećući se prema njemu",

 

- da "se malodobno dijete držalo za ogradu uz nogostup te da ju nije za ruku držala tužiteljica koja je bila metar ili dva iza nje",

 

- da "se III. tuženik sa svojim automobilom nije zaustavljalo na glavnoj cesti u spornom zavoju te da nije svirao niti zvao kćerku da pretrčava preko ceste",

 

- da "mu je tužiteljica mahnula iz daljine nekakvom vrećicom te je dijete najednom počelo pretrčavati cestu u koso prema njegovom automobilu",

 

- da "treće tuženik nije stajao na cesti već da se kretao polako prema njima, a auto da je zaustavio tek kad je došlo do sudara",

 

- da je potom "zakočio i brzo izletio van te uzeo dijete kako ne bi vidio prabaku koja leži na cesti",

 

- da je "ubrzo nakon toga došla policija i prva pomoć te je tužiteljica prevezena u bolnicu dok malodobno dijete nije uopće ozlijeđeno",

 

- da "su se izvodili toga dana doista građevinski radovi na cesti, ali ne kako to tužiteljica tvrdi na mjestu prometne nezgode već dalje od mjesta nezgode i to dosta dalje kod samog kružnog toka na ulazu u grad, točnije kod dućana S.",

 

- da "međutim, na dijelu ceste gdje se nezgoda dogodila…nije bilo znakova koji su upozoravali na radove na cesti niti ograničavali brzinu kretanja, niti je postojao pješački prijelaz",

 

- da "su se izvodili radovi uzdužnog i poprečnog prekopavanja javne i prometne površine u R. ulici, K. ulici i na T. na mostu te na zelenoj površini u parku kod Veterinarske stanice u P., a sve za potrebe izvođenja radova na izgradnji fekalnog i oborinskog kolektora", ali ne na mjestu (i prije) nezgode,

 

- da "je u tom pravcu i bio posebno reguliran promet na tim dijelovima cesta ali to su ceste oko kružnog toka koji vodi u Grad P. i sve te ceste i radovi nalaze se daleko iza mjesta nezgode",

 

- da "su se predmetni prometni znakovi i privremena prometna regulacija održavali na dijelu ceste koji nema veze sa mjestom samog štetnog događaja",

 

- da "se protiv II. tuženika ne vodi kazneni postupak…da je odbačena kaznena prijava protiv II. tuženika zbog navedene prometne nezgode", te da "zbog ove prometne nezgode II. tuženik nikad nije bio niti prekršajno kažnjen niti mu je bila oduzeta vozačka dozvola".

 

              Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužiteljice ocijenili neosnovanim te odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je radi utvrđivanja odgovornosti I. i II. tuženika za prometnu nezgodu sud proveo dokaz prometnim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ing. A. R. kao i pisanu dopunu toga nalaza",

 

              - da "tužiteljica nalaz vještaka nije prihvatila kao niti njegovu pisanu dopunu smatrajući da je nalaz sačinjen temeljem zapisnika o očevidu koji nije na vjerodostojni način prikazao regulaciju prometa u vrijeme štetnog događaja",

 

              - da "navod tužiteljice da prometna situacija nije bila onakva kakvu je sud prvog stupnja utvrdio, obzirom je svoju odluku u tom dijelu utemeljio na zapisniku o očevidu sačinjenom po policiji u koji da su unijeti netočni podaci o ograničenju brzine kretanja vozila na dijelu kolnika na kojoj se dogodila nezgoda i prometnoj signalizaciji, nije osnovan, jer se zapisnik o očevidu smatra javnom ispravom koja dokazuje ono što se njome utvrđuje ili potvrđuje (čl. 60. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku "Narodne novine" broj 47/09), a ako postoji sumnja u vjerodostojnost takve isprave, službena osoba će po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke vjerodostojnost takve isprave provjeriti (st. 3. istoga članka Zakona)",

 

              - da "tužiteljica, na kojoj je teret dokazivanja tvrdnje o nevjerodostojnosti zapisnika o očevidu predmetne prometne nezgode, nije dokazala da je u nadležnom upravnom postupku osporila vjerodostojnost sadržaja zapisnika o očevidu", pa da "je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je prilikom donošenja svoje odluke pošao od zapisnika o očevidu i fotodokumentacije očevida predmetne prometne nezgode",

 

              - da "kako na mjestu nezgode nema pješačkog prijelaza", da su "tužiteljica ali i malodobno dijete" cestu "prelazili na mjestu gdje to nije dozvoljeno",

 

              - da "je naime odredbom čl. 124. st. 1., čl. 129. st. 1. i čl. 131. st. 1 ZOSPC-a propisano da se pješak ne smije kretati ni zadržavati na kolniku", te da je "pješak dužan preko kolnika i biciklističke staze prelaziti pažljivo i najkraćim putem nakon što se prije stupanja na kolnik uvjerio da to može učiniti na siguran način", odnosno da "ukoliko pješak namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz (da) ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila",

 

              - da "pretrčavanje kolnika od strane tužiteljice doista prema mišljenju suda nije bilo niti propisno niti zakonito jer je pretrčavala kolnik bez da je obratila pozornost na kretanje vozila točnije vozilo osiguranika tuženika", a da je "pretrčavala kolnik na mjestu na kojem nema pješačkog prijelaza, a sa mjesta iz kojeg je prethodno bila zaklonjena drvorednom tako da je vozač teretnog vozila nije mogao vidjeti prije nego li je stupila na kolnik",

 

              - da "se dakle tužiteljica nije uvjerila u stanje prometa prije nego je počela pretrčavati kolnik, pa da to nije učinila do prometne nezgode ne bi došlo",

 

              - da "s druge pak strane sud u ponašanju osiguranika tuženika ne vidi nikakvih protupravnosti u njegovom kretanju", budući da se "osiguranik tuženika kretao manjom brzinom od ograničenja, dakle 44 km/h, prije nego li je tužiteljica stupila na kolnik, a koju nije mogao vidjeti od drvoreda, a u trenutku kada ju je vidio on bi uspio zaustaviti teretno vozilo ali samo pod uvjetom da se je kretao još manjom brzinom od njegova kretanja koja je ionako bila manja od one koja je propisana ograničenjem",

 

              - da "slijedom navedenog proizlazi da je za nastanak ove prometne nezgode isključivo odgovorna tužiteljica", a da "na strani osiguranika tuženika nema protupravnosti, a čak niti minimalne suodgovornosti za nastanak štetnog događaja",

 

              - da "II. tuženik nije mogao ništa poduzeti da do štetnog događaja ne dođe, jer za nastanak štetnog događaja isključivu odgovornost snosi sama tužiteljica", odnosno "da ponašanje tužiteljice II. tuženik kao vozač nije mogao predvidjeti pa niti mogao izbjeći posljedice njenog pretrčavanja kolnika u tom času ili otkloniti te posljedice",

 

              - da "je šteta prema tome nastala isključivo radnjom oštećenog tj. tužiteljice, pa je slijedom toga II. tuženik i I. tuženik kao njegov osiguratelj oslobođen od odgovornosti za naknadu štete u smislu odredbe čl. 1067 ZOO-a",

 

              - da je "s moralnog gledišta nedopušteno udariti dijete ili bilo kojeg drugog pješaka na cesti", te da "u tom smislu doista nema dopuštene brzine za takvu radnju", međutim "ako bi se s takvog gledišta promatralo pitanje: koja je to dopuštena brzina da bi vozač mogao udariti bilo kojeg pješaka, odnosno da bi se prihvatila eventualna tvrdnja da bi II. tuženik mogao izbjeći štetne posljedice da je vozilo još više usporio ili pak zaustavio onda bi sigurno promet motornih vozilima prema mišljenju ovoga suda morao biti isključen iz svih naseljenih mjesta",

 

              - da "je prometna nesreća svakako tragičan događaj, ali (da) utvrđene okolnosti isključuju odgovornost II. tuženika, a time i I. tuženika kao njegovog osiguratelja",

 

              - da "kada se tome pridoda tvrdnja tužiteljice da bi u stvari cijelu nezgodu po njenom mišljenju prouzrokovao III. tuženik M. D. koji da je nepropisno zaustavio svoj osobni automobil na suprotnoj strani ceste gledajući od pravca kretanja II. tuženika te da je sirenom i rukom pozvao malodobnu B. koja je pretrčala preko ceste prema njemu, a zbog čijeg pretrčavanja da je na cestu kročila i tužiteljica, sve to ukazuje sudu na neistinit iskaz same tužiteljice iz kojeg je vidljivo da tužiteljica konstruira predmetni štetni događaj kako to njoj odgovara, a očito s ciljem postignuća uspjeha u ovome sporu",

 

              - da "sud smatra da je tužiteljica odgovorna i za pretrčavanje djeteta preko ceste jer je malodobno dijete tada staro ...godine na glavnoj prometnici koja vodi u grad", a koje joj je "bilo povjereno na brigu toga dana", samostalno hodalo "uz cestu bez da ga je (tužiteljica) vodila za ruku",

 

              - da "je tužiteljica dijete držala za ruku postoji velika vjerojatnost da do prometne nezgode uopće ne bi niti došlo", a budući da "je dijete bilo bez nadzora" vidjevši oca u daljini, "potrčalo je preko ceste, a onda uzročno posljedično i tužiteljica za njim što je sve dovelo do sraza tužiteljice i kamiona kojim je upravljao II. tuženik",

 

              - da "zbog toga II. tuženik kao što je naprijed rečeno ne može biti odgovoran za nastali štetni događaj, ali za štetni događaj ne može biti odgovoran niti III. tuženik",

 

              - da "bi naime, III. tuženik odgovarao tužiteljici za štetu prema odredbi čl. 1051. u svezi s čl. 1055. ZOO-a",

 

              - da "je u tim odredbama propisano da maloljetnik do navršene sedme godine života ne odgovara za štetu", a "kako je malodobna B. nepropisno pretrčala cestu, a u vrijeme događaja je imala ... godine ona ne može odgovarati za štetu jer nije deliktno sposobna", pa "za nju odgovaraju njezini roditelji i to bez obzira na krivnju, a temeljem čl. 1056 st. 1. ZOO-a",

 

              - da "je odgovornost roditelja za maloljetnika određena u više zakonskih odredbi i to u čl. 1056., 1057., 1058., 1059. i 1060. ZOO-a", međutim da "u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 1056. ZOO-a u odnosu na III. tuženika kao oca malodobne B.",

 

              - da "roditelj odgovara za štetu koju prouzroči drugom njihovo dijete do navršene sedme godine života bez obzira na svoju krivnju", ali da "je u st. 3 tog članka propisano da roditelj ne odgovara ako je šteta nastala dok je dijete bilo povjereno drugoj osobi i ako je ta osoba odgovorna za štetu",

 

              - da kako "u konkretnom slučaju nije sporno da je malodobna B. M. i inače bila povjeravana tužiteljici kao prabaki na čuvanje i nadzor dok su joj roditelji bili na poslu", da "je ona prema mišljenju suda bila odgovorna za njeno ponašanje", odnosno "da tužiteljica nije obavljala nadzor nad djetetom na način na koji je to bila obavezana po zakonu i uobičajenom nadzoru djeteta te životne dobi",

 

              - da "točnije iako je dijete i prije štetnog događaja čuvala duže vremensko razdoblje, tog je dana olako držeći, a krećući se s djetetom prema gradskom parku uz glavnu gradsku ulicu za ulazak u grad propustila dijete držati za ruku dok je šetala nogostupom već je dijete samostalno ispred nje hodalo dva metra zbog čega kada je ugledalo oca bez nadzora i kontrole potrčala preko ceste",

 

              - da "dakle za takvo ponašanje malodobne B. je odgovorna upravo tužiteljica temeljem čl. 1058. ZOO-a",

 

              - da "kada se ta odredba poveže s odredbom čl. 1056 ZOO-a tada je jasno vidljivo da III. tuženik ne može odgovarati za štetu tužiteljici jer joj je šteta nastala dok joj je dijete bilo povjereno, a upravo je ona odgovorna za štetu",

 

              - da "dakle niti u odnosu na III. tuženika zahtjev tužiteljice ne bi bio osnovan pa (da) je i u odnosu na njega njen zahtjev odbijen u cijelosti".

 

              Shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

              Stoga je reviziju tužiteljice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-198/2012-28 od 16. prosinca 2013.

 

              Tužiteljica je reviziju podnijela i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku valjalo rješenjem odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.