Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-x 281/2016-5
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. K. i drugotužiteljice Z. K., oboje iz K., koje zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u R., protiv tuženika C. b. d.d. - u stečaju iz S., kojeg zastupa stečajna upraviteljica A. Č., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika D. P. iz R., kojeg zastupa punomoćnik V. B. H., odvjetnik u R., radi poništenja ugovora i utvrđenja ništavosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1393/2014-2 od 15. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-33/2013-65 od 3. veljače 2014., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Odbija se zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili poništenje Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva između stranaka, koji je solemniziran po javnom bilježniku D. P. pod posl. br. ... od 2. rujna 1998. i nalaganje brisanja zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi Sporazuma uz uspostavu zemljišnoknjižnog stanja u zk. ulošku 2111 na z. č. 1401/12, garaža, kuća i dvor u k.o. K., kako je bilo prije provedbe navedenog Sporazuma. Rješenjem istog suda u stavku I izreke odbačen je "tužbeni zahtjev" na utvrđenje ništavim Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva između stranaka i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. Ujedno je u stavku II izreke rješenja odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže utvrđenje da u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Splitu, posl. br. St-770/11 nad tuženikom C. b. d.d. u stečaju, postoji tražbina tužitelja M. i Z. K. po osnovi troška ovog parničnog postupka nastalog do prekida parnice u iznosu od 300.000,00 kuna, kao tražbina stečajnih vjerovnika viših isplatnih redova – peti viši isplatni red. U stavku III izreke rješenja naloženo je tužiteljima naknaditi umješaču na strani tuženika parnične troškove u iznosu od 48.000,00 kuna, dok je u stavku IV izreke odbijen kao neosnovan zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu, do zatraženog iznosa od 54.500,00 kuna.
Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. U stavku II izreke odbijen je zahtjev umješača za naknadu troškova odgovora na žalbu. Rješenjem istog suda odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja u stavku I do III izreke.
Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu preinačiti pobijanu odluku na način da se prihvati tužbeni zahtjev uz solidarno obvezivanje tuženika i umješača na naknadu parničnog troška tužiteljima, uključujući i trošak sastava revizije u iznosu od 17.160,00 kuna (uračunato uvećanje za zastupanje dvije osobe).
U odgovoru umješača na strani tuženika na reviziju tužitelja isti se protivi navodima revizije te predlaže da se ista odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja iz čl. 382. st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Revidenti navode da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na način da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što je u razlozima presude navedeno o sadržaju isprava i samih tih isprava. Smatraju da je na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Nadalje, pozivaju se na odredbu čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 7. i 8. ZPP jer smatraju da je u prvostupanjskom postupku učinjena bitna povreda tih zakonskih odredaba pogrešnom ocjenom provedenih dokaza i izvođenjem pogrešnih činjeničnih zaključaka, a drugostupanjski sud takve žalbene prigovore nije uzeo u obzir i nije sankcionirao te bitne povrede.
Na takve prigovore revidenata treba, prije svega, reći da obrazloženje drugostupanjske presude ne sadrži proturječnosti zbog kojih se pravilnost i zakonitost odluke ne bi mogla ispitati.
Opširni navodi revizije (gotovo cijeli sadržaj), koji se prema navodima revidenata odnose na navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, su zapravo činjenični prigovori. Tim navodima revidenti drugačije ocjenjuju provedene dokaze i iznose drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova.
Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se navodi revizije u tom pravcu ne mogu niti uzeti u razmatranje.
S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 7. i 8. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to revidenti smatraju da bi trebalo i ako izvode drugačije činjenične zaključke nego to čine revidenti, a upravo je to u ovom predmetu slučaj.
Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja na poništenje Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva između stranaka koji je solemniziran po javnom bilježniku D. P. pod posl. br. ... od 2. rujna 1998., uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim Sporazuma uz prijenos prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, te tužbeni zahtjev na utvrđenje da u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-770/11 nad dužnikom C. b. d.d. u stečaju, postoji tražbina tužitelja po osnovi troškova ovog parničnog postupka nastalog do prekida parnice u iznosu od 300.000,00 kuna, kao tražbina stečajnih vjerovnika viših isplatnih redova – peti viši isplatni red.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:
- da su tužitelji 31. kolovoza 1998. kod B. D., javnog bilježnika u K., ovjerili potpise na punomoći kojom su Š. k. z. V. V., zastupani po upraviteljici J. J., ovlastili da ih "zastupa u zemljišnoknjižnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Krku i bankama, radi osiguranja dobivanja kredita ili dobivanja garancije banke prijenosom vlasništva na nekretnini sa imena Z. i M. K. na adresi K., k.o. K., zk. ul. 2111 i k.č. br. 1401/12, što u naravi predstavlja garažu, kuću i dvor, s imena vlasnika na ime V. V. Š. k. z. K., ili na ime banke koja izdaje garanciju ili daje sredstva Š. k. z. V. V. iz K., s time da su pristali da je u slučaju spriječenosti zamijeni I. U.,
- da je tuženik sa Š. k. z. V. V. kao dužnikom, zastupanom po upraviteljici zadruge J. J., te tužiteljima M. i Z. K. kao dužnicima, zastupanim po J. J., 2. rujna 1998. zaključio Ugovor o okvirnom zaduženju broj ... sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva koji je solemniziran kod javnog bilježnika D. P.,
- da se navedenim Ugovorom o okvirnom zaduženja sa Sporazumom tuženik obvezao dužniku (Š. k. z. V. V. odobriti novčana sredstva za financiranje poslovnih aktivnosti zadruge i druge namjene u ukupnom iznosu od 300.000,00 kuna i to u razdoblju od tri godine po osnovi dugoročnih, kratkoročnih i okvirnih kredita, garancija, akreditiva i ostalih financijskih poslova,
- da je kao sredstvo osiguranja cjelokupne tražbine vjerovnika ovdje tuženika, sukladno člancima 9. i 11. Ugovora i Sporazuma, na tuženika kao vjerovnika preneseno fiducijarno pravo vlasništva na nekretnini tužitelja k.č. br. 1401/12, garaži, kući i dvoru upisanim u zk. ul. 2111, k.o. K., uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen radi osiguranja tražbine vjerovnika po osnovi tog ugovora i njegovih aneksa,
- da je J. J., u svojstvu zakonske zastupnice korisnika kredita - Š. k. z. V. V., a ujedno i punomoćnice tužitelja, kao fiducijarnih dužnika, potpisala Anekse broj 1 i 2 Ugovora o okvirnom zaduženju broj ... sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine osnivanjem založnog prava kojima su Š. k. z. V. V. odobreni krediti u iznosu od 150.000,00 kuna uz kamatnu stopu od 2,1% mjesečno, odnosno daljnji iznos od 100.035,72 kune uz kamatnu stopu od 2,0% mjesečno,
- da Š. k. z. V. V. nije ispunila svoje obveze iz Ugovora o okvirnom zaduženju, slijedom čega je tuženik, kao fiducijarni vjerovnik, nakon provedbe postupka predviđenog člankom 277. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 22/99 – dalje: OZ), postao punopravni vlasnik nekretnine kč. 1401/12, k.o. K.,
- da se tužitelji nisu žalili na rješenje o upisu fiducijarnog vlasništva.
Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelji nisu dokazali da je tuženik odnosno odgovorna osoba tuženika u vrijeme sklapanja Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva od 2. rujna 1998. znao za prijevaru, koju je počinila treća osoba J. J. odnosno da je odgovorna osoba tuženika u vrijeme sklapanja spornog ugovora znala za nedostatak izdane punomoći od strane tužitelja na temelju odredbe čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94 – dalje: ZOO). Ujedno utvrđuju da Sporazum nije pobojan niti zbog nesrazmjera davanja, s obzirom da su nastale pravne posljedice prema odredbi čl. 277. st. 5. i 6. OZ na način da je tuženik kao fiducijar postao punopravni vlasnik nekretnine koja je na njega prenesena i to za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te porezom na promet, čime se potraživanje tuženika smatra izmirenim.
Stoga odbijaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 221.a ZPP u svezi sa čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).
U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev odbacuju tužbeni zahtjev (pravilno treba pisati: odbacuju tužbu) obzirom da se radi o zahtjevu o kojem je već odlučeno na temelju odredbe čl. 288. st. 2. ZPP.
U ovom predmetu je između ostalog riječ o zahtjevu tužitelja za poništaj Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva između stranaka, to zbog toga što ih je tuženik prijevarnim ponašanjem doveo u zabludu, pa su zbog te zablude tužitelji potpisali Sporazum.
Prema odredbi čl. 61. st. 1. ZOO zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se zaključuje s obzirom na tu osobu, i na okolnost koja se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnima, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takvog sadržaja.
Prema odredbi čl. 61. st 2. ZOO strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
Prema odredbi čl. 65. st. 1. ZOO ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi i namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad ta zabluda nije bitna, dok prema stavku 3. istog članka ako je prijevaru počinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor, samo ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru.
Odredbom čl. 221.a ZPP određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenica zaključit će primjenom odredaba o teretu dokazivanja.
Kako na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sudovi nižeg stupnja nisu mogli sa sigurnošću utvrditi neke činjenice odlučne za ovaj spor, to su o njihovom postojanju odnosno nepostojanju zaključili primjenom pravila o teretu dokazivanja te odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelji nisu dokazali odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njihovog glavnog zahtjeva (da je tuženik znao ili mogao znati za namjeru J. J. da prijevarom sklopi sporni Sporazum na štetu tužitelja, odnosno da je u vrijeme zaključenja Sporazuma znao za nedostatak punomoći).
Dakle, u konkretnom slučaju tužitelji nisu dokazali da je tuženik kao ugovorna strana iz Ugovora okvirnom zaduženju sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, znao ili morao znati za prijevaru odnosno prijevarno postupanje J. J., upraviteljice Š. k. z. V. V. na štetu tužitelja.
Prema tome, pravilno su, nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev i nadalje ocijenili neosnovanim prigovor prekomjernog oštećenja kraj činjenice da su tužitelji Ugovorom o okvirnom zaduženju br. ... sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva jamčili tuženiku kao vjerovniku "za osiguranje cjelokupnog duga Š. k. z. V. V. po osnovi tog ugovora i aneksa tom ugovoru do iznosa od 300.000,00 kuna, pa kako Š. k. z. V. V. nije namirila tražbinu tuženiku, a tužitelji nisu postupili sukladno čl. 277. st. 1. i 2. OZ to je tuženik kao fiducijar postao punopravni vlasnik nekretnine koja je na njega prenesena i to za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te porezom na promet, sve u skladu sa odredbom čl. 139. ZOO.
U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev pravilno je prvostupanjski sud odbacio u tom dijelu tužbu (pogrešno prvostupanjski sud navodi da se radi o odbacivanju tužbenog zahtjeva) jer se radi o zahtjevu o kojem je već odlučeno (čl. 288. st. 2. ZPP). Ovo stoga što između tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništavosti Sporazuma postavljenog u tužbi i ovog postavljenog kasnije tijekom postupka, postoji subjektivni i objektivni identitet spora, pa kako je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti već pravomoćno odbijen, pravilno su nižestupanjski sudovi odbacili ponovno postavljeni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništavosti.
U skladu s navedenim, kako tužitelji nisu dokazali da bi pobijani Sporazum bio sklopljen u zabludi, te ocijenili da je odbijanjem tužbenog zahtjeva, kako glavnog, tako i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je, a na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.
Ujedno je odbijen zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. ZPP).
Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Jasenka Žabčić, v.r.