- 1 -              Revt 384/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 384/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grada P., P., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5326/2016-6 od 20. ožujka 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-81/2014-45 od 2. lipnja 2016., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 7.456.821,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim izrekom presude (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 453.593,43 kn (toč. II. izreke) te je odbijen daljnji zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 92.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-81/2014-45 od 2. lipnja 2016. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.456.821,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2009. do 31. srpnja 2015., po stopi dobivenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i u točki II. njene izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-81/2014-45 od 2. lipnja 2016. u točki I. izreke u dijelu visine stope zatezne kamate i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate koja na iznos glavnice od 7.456.821,00 kn teče od 11. prosinca 2009. do 31. srpnja 2015., po stopi dobivenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo polugodištu preko pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za više od tri postotna poena.“

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem mu je naložena isplata tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. ZPP. Ne stavlja određeni prijedlog o odluci ovog suda.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode te predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj 24. studenog 2009. zaključili ugovor o kupoprodaji čest. zem. 8389/407, površine 19166 m2, upisane u zk. ul. 7165 k.o. P.,

 

- da je tužitelj kao kupac platio tuženiku kao prodavatelju iznos od 1.019.710,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i to dio iznosa od 100.621,49 EUR preračunato u kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate na ime jamčevine (čl. 5. st. 2.), dok je ostatak kupoprodajne cijene tuženiku platio nakon zaključenja ugovora,

 

- da je prije sklapanja Ugovora od 24. studenog 2009. u zemljišnim knjigama za k.o. P. kao vlasnik nekretnine kat. čest. 8389/407 površine 19166 m2 bio upisan tuženik za cijelo,

 

- da se temeljem Ugovora od kupoprodaji od 24. studenog 2009. tužitelj uknjižio kao vlasnik nekretnine kat. čest. 8389/407 površine 19166 m2, upisane u zk. ul. 7165 k.o. P. za cijelo,

 

- da je Republika Hrvatska podnijela i tužitelju i tuženiku Zahtjev za mirno rješenje spora koji zahtjev je tužitelj zaprimio 10. veljače 2010., a tuženik 11. veljače 2011.,

 

- da je tužbu protiv tužitelja i tuženika Republika Hrvatska radi utvrđenja prava vlasništva čest zem. 8389/407 površine 19166 m2 upisane u zk.ul. 7165 k.o. P., podnijela 9. srpnja 2010.,

 

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2071/2011 od 24. studenog 2014. Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom predmetne nekretnine oznake kat. čest. 8389/407, površine 19166 m2, upisane u zk. ul. 7165 k.o. P., a koju odluku su stranke zaprimile i to tužitelj putem oglasne ploče suda 26. siječnja 2015., a tuženik putem punomoćnika 13. siječnja 2015.,

 

- da se tužitelj po punomoćniku podneskom od 31. ožujka 2015. obratio tuženiku da mu u roku od 15 dana vratiti iznos od 1.019.710,00 EUR preračunato u kune po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate uvećano za zakonske zatezne kamate, jer je kupoprodajni ugovor raskinut ex-lege,

 

- da se Republika Hrvatska uknjižila kao vlasnica nekretnine kat. čest. 8389/407 površine 19166 m2 upisane u zk.ul. 7165 k.o. P.,

 

- da se tuženik zastupan po Gradonačelniku dopisom od 3. travnja 2015. obratio punomoćniku tužitelju sa zahtjevom da se u što kraćem roku odredi termin sastanka, a kako bi stranke nastalu situaciju riješile mirnim putem, te izbjegle eventualne daljnje nepotrebne troškove,

 

- da je tužitelj u podnesku od 17. kolovoza 2015. pozivao tuženika na plaćanje cjelokupnog dugovanja vezano za isplatu iznosa od 1.019.710,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, te nastalim sudskim troškovima.

 

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim pošavši od zaključka da je na temelju odredbe čl. 432. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje: ZOO) ugovor raskinut po samom zakonu, slijedom čega tužitelj ima pravo na povrat plaćene cijene.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da su nižestupanjske „presude nerazumljive i kontradiktorne, ali i proturječne razlozima iz obrazloženja, prije svega materijalnim dokazima koji govore suprotno obrazloženju presude“ i to u zaključku da je tužba podnesena unutar zakonskog roka iz čl. 437. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08-dalje: ZOO).

 

Tvrdnju da su nižestupanjske presude nerazumljive i proturječne samim sebi i  njihovim razlozima tuženik ničim ne obrazlaže, stoga ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije iz toga razloga našao postojanje bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Ističući tvrdnju o proturječnosti presuda i izvedenih dokaza tuženik, osporavajući zaključak nižestupanjskih sudova da je rok iz čl. 437. ZOO,  koji počinje teći saznanjem za postojanje prava trećeg, počeo teći tek primitkom presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2071/11 od 24. studenoga 2014. kojom je Republika Hrvatska utvrđena vlasnicom nekretnina, zapravo osporava pravilnost materijalnog prava.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa pretežni revizijski razlozi kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni nisu ocjenjivani.

 

Prema odredbi čl. 437. st. 1. ZOO pravo kupca po osnovi pravnih nedostataka gasi se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećega. Ali ako je treća osoba prije isteka tog roka pokrenula spor, a kupac pozvao prodavatelja da se u spor umiješa, pravo kupca gasi se istekom šest mjeseci nakon pravomoćno okončanog spora (stavak 2.). U ovom sporu upravo je riječ o situaciji iz čl. 437. st. 2. ZOO, pa su nižestupanjski sudovi, suprotno tvrdnji revidenta, pravilno primijenili materijalno pravo iz navedene odredbe zaključujući da nije došlo do gašenja prava tužitelja kao kupca po osnovi pravnih nedostataka.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik prvi put u reviziji provjeri temelji i na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00,114/01 i 79/06 - dalje: ZV). Predmet spora je obveznopravni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove pa u situaciji kad je utvrđeno da je nekretnina koja je bila predmet kupoprodaje na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-20171/11 od 24. studenoga 2014. uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, revizijski navodi kojima osporava pravilnost primjene odredbi ZV o načelu povjerenja u zemljišne knjige nisu od odlučnog značenja.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji i na tvrdnji o pogrešnoj neprimjeni odredaba Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ 94/13- dalje: Zakon o upravljanju).

 

Odredbom čl. 78. Zakona o upravljanju  propisano je:

 

„(1) Ako su treće fizičke ili pravne osobe u dobroj vjeri stekle pravo vlasništva na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, a nekretnine su stečene temeljem raspolaganja od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, putem javnog natječaja, smatra se da su treće osobe te nekretnine stekle neposredno od Republike Hrvatske, a Republika Hrvatska je ovlaštena ostvarivati svoja prava obveznopravnim zahtjevom protiv jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

 

(2) Državni ured će u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, na zahtjev treće osobe, istoj izdati tabularnu izjavu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na njezino ime.

 

(3) Zastarni rok za obveznopravni zahtjev iz stavka 1. ovoga članka počinje teći prvog dana od dana izdavanja tabularne izjave iz stavka 2. ovoga članka.“.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da je navedeni Zakon posebni propis, međutim, suprotno tvrdnji revidenta, taj propis nema odredbe koje bi same po sebi isključivale primjenu odredaba ZOO o zaštiti od evikcije.

 

Tužitelj je bio stranka u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zadru vodila pod brojem P-376/10 i u tom postupku nije uspio s prigovorima vezanim uz primjenu odredbe čl. 78. Zakona o upravljanju, državni ured nije tužitelju izdao tabularnu ispravu i nekretnina je konačno uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske. Dakle, oduzeta je tužitelju te u konkretnoj situaciji valja primijeniti odredbe čl. 432. ZOO.

 

Stoga ni u tom dijelu nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.