- 1 -              Revt 284/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 284/2014-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., OIB ..., T., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., protiv tuženika GRAD OSIJEK, OIB ..., O., koga zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. D., Z. D., A. K.-K., D. K., M. Ć. P. i Z. Z. u O. i H. d.d. (H. E. d.d.), OIB ..., Z., koga zastupa punomoćnik B. F., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. F. i B. F. u Osijeku, radi isplate iznosa od 8.566.579,00 kn, odlučujući o revizijama tužitelja od 4. srpnja 2014. i 8 srpnja 2014., protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5610/13-3 od 9. travnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, br. P-1189/11-130 od 28. studenoga 2012. u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-5610/13-3 od 9. travnja 2014. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno plate 7.215.616,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 8. listopada 1996. pa do isplate (toč. 1. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu od 1.350.962,50 kn (toč. 2. izreke) te je naloženo tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak od 390.136,00 kn (toč. 3. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika GRAD OSIJEK u cijelosti (toč. 1. izreke) dok je u odnosu na tuženika H. e. odbijen tužbeni zahtjev u dijelu od 6.829.230,89 kn (toč. 2. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku Gradu Osijeku plati trošak parničnog postupka od 870.100,08 kn (toč. 3. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika Grada Osijeka za naknadom troška postupka od 952.806,67 kn (toč. 4. izreke). Istovremeno je rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu pod toč.1. kojim je tuženiku naložena solidarna isplata od 386.386,00 kn i u dijelu pod toč. 4. izreke kojim je tuženiku H. d.d. Z. naloženo da tužitelju plati parnični trošak od 390.136,00 kn, te se u tom dijelu u odnosu na tuženika H. d.d. Z., predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Protiv drugostupanjske presude revizije je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu  te odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz naknadu troška postupka.

 

U odgovorima na reviziju tuženici ističu da revizije nisu osnovane.

 

Revizije su osnovane.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 dalje: ZPP) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražio da mu tuženici solidarno plate 1.169.207,00 DEM u protuvrijednosti kuna uz tvrdnju da su tuženici preuzeli plinovod koji je izgradio i vršili priključke korisnicima te ga time onemogućili u stjecanju novčanog prihoda. Podneskom od 21. lipnja 2006., tužitelj je preinačio tužbu isticanjem različitih zahtjeva u odnosu na pojedinog tuženika, odnosno zahtijevajući od tuženika Grada Osijeka isplatu 625.230,44 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te od tuženika H. d.d. isplatu 342.930 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj je potom podneskom od 10. listopada 2012., istaknuo zahtjev da mu tuženici solidarno isplate 8.566.579,00 kn sa zateznom kamatom od 8. listopada 1996. pa do isplate.

 

S obzirom na navedeno, pravilno je drugostupanjski sud zaključio da je tužitelj sukladno čl. 191. st. 1. ZPP-a preinačio tužbu. Tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tražio da mu tuženici solidarno plate 1.169.207 DEM, podneskom od 21. lipnja 2006. postavlja zahtjev na način da od I.tuženika potražuje iznos od 625.320,44 EUR a od II.tuženika 342.931,00 EUR da bi potom podneskom od 10. listopada 2012. ponovno postavio zahtjev da mu tuženici solidarno isplate ali ovaj put iznos od 8.566.579,00 kn.

 

Iz navedenog je vidljivo da je došlo do preinake tužbenog zahtjeva pa stoga nisu osnovani revizijski navodi kojima se osporava zaključak drugostupanjskog suda da je riječ o preinaci tužbe.

 

Tuženik uz prigovor da nije riječ o preinaci, osporava i zaključak drugostupanjskog suda u pogledu zastare potraživanja, odnosno primjene čl. 371. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

 

U drugostupanjskoj presudi sud  ističe da je nakon tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, kojim je potraživan iznos od 4.559.907,30 kn, došlo do preinake zahtjeva jer je istaknut tužbeni zahtjev veći od navedenog, kao i da se radi o preinaci jer se umjesto pojedinačnih zahtjeva sada traži solidarna isplata, pa da je stoga protekao opći zastarni rok od pet godina i da je zato u odnosu na drugotuženika H. d.d. Z., tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

 

Međutim, u takvoj situaciji drugostupanjski sud ispušta iz vida da dio tužbenog zahtjeva istaknut u tužbi a koji nije diran preinakom nije u zastari. Budući da drugostupanjski sud u tom smislu ne daje obrazloženje to se drugostupanjska presuda ne može ispitati u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu tuženika H. d.d. Z., čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da je tužitelj s nizom mjesnih zajednica kojima je pravni slijednik Grad Osijek, sklopio ugovore o izgradnji plinovoda (u razdoblju od 1990. do 1993.) za potrebe tih mjesnih zajednica pri čemu je tužitelj kreditirao izgradnju na način da je o svom trošku izgradio plinovod, izradio projektnu dokumentaciju i pustio ga u upotrebu. S druge strane ugovoreno je pravo tužitelja da naplaćuje pravo na priključenje plinskih kućnih instalacija prema domaćinstvima u razdoblju od 10 godina.

 

Neovisno o zaključenim ugovorima, tuženik Grad Osijek je kao zakonski slijednik bivših mjesnih zajednica, 8. listopada 1996. potpisao s tuženikom H. d.d. Z. ugovor o koncesiji na temelju kojeg mu je predao plinovod i omogućio naplatu kućnih priključaka na plinovod koji je izgradio tužitelj.

 

Sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj sklopio valjane ugovore s mjesnim zajednicama na temelju kojih je legalno izgradio plinovodnu mrežu i u jednom razdoblju naplaćivao plinske kućne priključke. U odnosu na dio ugovora koji su sklopljeni nakon ukidanja mjesnih zajednica, sud ističe da je nedvojbeno došlo do ispunjenja ugovora o izgradnji plinovoda, što znači da su ugovori konvalidrali i postali valjani.

 

Drugostupanjski sud ističe da sukladno čl. 34. Zakona o komunalnim djelatnostima ("Narodne novine", broj 15/1979, 18/1979, 47/1989, 19/1990, 26/1993, 29/1994, 36/1995 u daljnjem tekstu ZOKD), cijenu koju plaćaju korisnici priključaka, koji nisu sudjelovali u financiranju izgradnje, određuje Skupština općine pa da su ugovorne odredbe o cijeni priključaka suprotne toj zakonskoj odredbi, kao i da je riječ o nedopuštenoj činidbi jer prema čl. 3. tog Zakona komunalnu djelatnost obavlja organizacija udruženog rada registrirana za obavljanje te djelatnosti što da tužitelj nije. Isto tako, da je čl. 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 36/95 i 109/95 - u daljnjem tekstu: ZOKG), propisano da komunalnu djelatnost obavlja trgovačko društvo koje osniva jedinica lokalne samouprave, a pravna ili fizička osoba na temelju ugovora o koncesiji.

 

Tužitelj u reviziji ističe da iz obrazloženja drugostupanjske presude nije jasno koje dijelove ugovora sud smatra ništavim (obzirom da spominje određivanje cijene kućnih priključaka), odnosno smatra li da su ugovori u cijelosti ništavi. Ako je smatrao da su ugovori u cijelosti ništavi, tad je drugostupanjski sud prilikom preinake prvostupanjske presude morao izraziti svoje shvaćanje u odnosu na obrazloženje prvostupanjskog suda, da su ugovori izvršeni i kao takvi konvalidirali, a što je od strane drugostupanjskog suda izostalo. Nadalje, ako je utvrdio da su ugovori ništavi, tad je trebao izraziti svoje shvaćanje u odnosu na posljedice ništavosti koje propisuje čl. 104. ZOO-a, a što je također izostalo u odluci drugostupanjskog suda.

 

Budući da tužitelj osnovano ističe da je izostalo obrazloženje o navedenom to se zbog navedenih nedostataka drugostupanjska presuda ne može ispitati, pa je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku sud će otkloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te u slučaju pozivanja na odredbe čl. 3. ZOKD i čl. 4. ZOKG, iste u cijelosti sagledati u kontekstu konkretnog slučaja.

 

Sukladno čl. 166. st. 3. ZPP-a, ostavljeno je da se o troškovima postupka odluči u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.