- 1 -              Rev 299/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 299/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene (u daljnjem tekstu: tužiteljice) S. M., OIB: …, iz D., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u D., protiv tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženika) Z. M., OIB: …, iz D., zastupanog po punomoćniku S. J., odvjetniku u R., radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-361/2017-2 od 30. kolovoza 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj P Ob-338/16 od 23. prosinca 2016., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ob-361/2017-2 od 30. kolovoza 2018., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tuženik-protutuženik sa protutužbenim zahtjevom koji je glasio:

 

„Naleže se tužiteljici-protutuženoj da tuženiku-protužitelju isplati  protuvrijednost iznosa od KN od 25.000 EUR sa kamatom određenoj po stopi u visini stope koju plaća PBZ u D. na štedne uloge po viđenju od 14.12.2005.g. do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g.  primjenom stope zakonske zatezne kamate od 14% godišnje do 30.06.2011.g., a od 01.07.2011.g. do 30.06.2012.g. po stopi od 13% godišnje, a od 01.07.2012.g. pa do isplate po stopi od 13% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata  prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu  uvećanom za 5% poena  te da   tuženiku naknadi troškove postupak u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da na ime naknadne troškova postupka isplati tužiteljici protutuženoj iznos od 35.970,00 Kn u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj P Ob-338/16 od 23. prosinca 2016. tako da se sudi:

 

Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku kunsku protuvrijednost iznosa od 25.000 EUR sa kamatom određenoj po stopi u visini stope koju plaća PBZ u Delnicama na štedne uloge po viđenju od 14.12.2005. do 31.12.2007., a od 1.1.2008., primjenom stope zakonske zatezne kamate od 14% godišnje do 30.06.2011., a od 1.7.2011. do 30.6.2012. po stopi od 13% godišnje, a od 1.7.2012. pa do isplate po stopi od 13% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata  prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu  uvećanom za 5% poena te da tuženiku naknadi troškove postupak u roku od 15 dana.

 

Svaka stranka snosi svoje troškove.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer da odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, navodeći pritom da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. tog Zakona jer da drugostupanjska presuda ne sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama. Predložila je ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje pred drugim vijećem drugostupanjskog suda.

 

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbacivanje revizije kao nedopuštene, podredno odbijanje iste kao neosnovane.

 

Revizija je osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373.a toč. 3. ZPP-a (na koju odredbu se je drugostupanjski sud pozvao u obrazloženju presude, a isto proizlazi i iz sadržaja tog obrazloženja), pa je stoga tužiteljici u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tužiteljice razmatrao kao tzv. redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tuženika za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa 25.000,00 Eur s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev tuženik temelji na tvrdnji da je tužiteljica za vrijeme trajanja bračne zajednice kupila stan u Z. koji je u međuvremenu otuđen, pa tuženik stoga potražuje navedeni iznos koji predstavlja polovicu cijene stana kojeg je tužiteljica otuđila.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica 12. prosinca 2003. kupila sporni stan u Z., u vrijeme kad su bračni odnosi među strankama bili bitno poremećeni iako je brak formalno egzistirao sve do donošenja presude o razvodu braka u predmetu P-201/06 koja je donesena 22. siječnja 2007.,

 

- da je tužiteljica predmetni stan kupila bez znanja tuženika, koji je za kupnju saznao protekom godine dana i toj kupnji se je izričito protivio,

 

- da je tužiteljica stan kupila za iznos 35.000,00 Eur, otplaćivala ga je putem kredita, a nakon što više nije za njega mogla otplaćivati kredit da ga je prodala za iznos 50.000,00 Eur kojim je iznosom zatvorila navedeni kredit i ostatak novca koristila za životne potrebe.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je, a obzirom da je u trenutku kupnje stana brak stranaka samo formalno postojao te je tužiteljica kupila taj stan bez znanja tuženika i sama snosila troškove kupnje, ocijenio da je među strankama postojao neformalni dogovor da će taj stan predstavljati vlastitu imovinu tužiteljice a ne bračnu stečevinu, koja se, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, stiče ne samo radom za vrijeme trajanja braka već i uz zajedničku suglasnost bračnih drugova, sve u smislu odredbi čl. 248., 249. i 250. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03 - dalje: ObZ) u vezi sa odredbom čl. 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), odnosno čl. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO/05). Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je odbio protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu polovice iznosa cijene stana kojeg je tužiteljica otuđila.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu te je prihvatio protutužbeni zahtjev, pozivajući se pritom na odredbu čl. 373.a toč. 3. ZPP-a. Naime, drugostupanjski sud je ocijenio da, sukladno odredbi čl. 249. st. 1. ObZ-a, bez obzira postoji li zajednička suglasnost bračnih drugova ili ne, imovina stečena iz rada za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu osim ako su stranke postigle drugačiji sporazum. Stoga, zaključivši da se na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi da je postojao dogovor između tužiteljice i tuženika da stan pripadne tužiteljici u isključivo vlasništvo, odnosno da tu činjenicu tužiteljica nije dokazala, drugostupanjski sud ocjenjuje da stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka i prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika.

 

U reviziji tužiteljica ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da drugostupanjska presuda ne sadrži jasne, logične i razumljive razloge o odlučnim činjenicama (ne) postojanja faktičke bračne zajednice života i bitne poremećenosti bračnih odnosa (u smislu ekonomske i emotivne odvojenosti bračnih drugova) u vrijeme kupnje i prodaje spornog stana, kojeg (što među strankama nije sporno) je kupila tužiteljica putem kredita kojeg je sama otplaćivala, dok se je tuženik tome izričito protivio prije i nakon učinjene kupnje.

 

Na temelju stanja spisa predmeta valja zaključiti da drugostupanjski sud, primjenjujući odredbu čl. 373.a toč. 3 ZPP-a, nije cijenio iskaze parničnih stranaka saslušanih na ročištu 29. studenog 2016. (list 140 spisa) iz kojih proizlazi da među strankama nije sporna bitna poremećenost bračnih odnosa u vrijeme kupnje i prodaje predmetnog stana te tužiteljičin odvojen život i rad u Z., kao i izričita izjava tuženika da što se tiče financija on nije neposredno sudjelovao u kupnji predmetnog stana u Z. (što uostalom proizlazi iz spisu priloženih (list 142-160 spisa) Ugovora o namjenskom kreditu od 9. prosinca 2003. sklopljenog između Z. b. d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, sukladno kojemu je namjena kredita upravo kupnja navedenog stana, kao i Ugovora o kreditu od 17. prosinca 2003. sklopljenog između S. b. kao kreditora i S. M. kao korisnika kredita - a sve je to navela tužiteljica u svom iskazu s kojim se tuženik suglasio).

 

Naime, o bračnoj stečevini se načelno ne može raditi ako je jedan bračni drug uzeo kredit samo u svoje ime i za svoj račun, tako da bude jedini korisnik kredita i jedini u obvezi vraćanja istog, osobito u situaciji kad drugi bračni drug navodi da nije financijski sudjelovao u podizanju i otplati kredita.

 

Pritom valja imati na umu da, bez obzira što je tužiteljica sporni stan kupila za vrijeme trajanja braka, taj stan može predstavljati i njezinu vlastitu imovinu ako su stranke imale namjeru da tužiteljica stekne pravo vlasništva stana, odnosno ako ga je kupila samo tužiteljica s namjerom da bude samovlasnica kupljenog i sredstvima koja čine njenu vlastitu imovinu, moguće i kreditom kojeg je sama ostvarila na svoje ime i za svoj račun - bez obveze tuženika da ga vraća iz svoje imovine ili bračne stečevine - a sve u smislu odredbe čl. 253. st. 2. ObZ-a (tako i u odluci Rev-775/15 od 19. veljače 2019.).

 

Slijedom navedenog, pobijana drugostupanjska presuda se ne može ispitati jer ne sadrži jasne i određene razloge, utemeljene na ocjeni svih provedenih dokaza u postupku, glede odlučnih činjenica, a čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a), a o troškovima revizije odlučit će se u konačnoj odluci (č1. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.