- 1 -              Rev-x 251/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 251/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. iz B. L., B. i H., OIB: …, kao pravne sljednice M. d.o.o. u likvidaciji, B. L., B. i H., koju zastupa punomoćnik H. D., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-145/17-3 od 7. studenog 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7254/14-129 od 14. listopada 2016., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 24.500,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, kao i trošak parničnog postupka od 26.893,75 kuna sa zateznom kamatom (toč. I.) dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu koji se odnosi na stopu zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. srpnja 2015. preko iznosa od pet postotnih poena, a za stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, kao neosnovan (toč. II.). Ujedno je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na stopu zatezne kamate za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, a u odnosu na stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena (toč. III.) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan (toč. IV.).

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. i IV. izreke na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 24.500,00 kuna i naknadu troška parničnog postupka od 26.893,75 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama te je tužiteljica dužna naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 8.750,00 kuna (toč. I). Ujedno je tužiteljica dužna tuženici naknaditi trošak sastava žalbe od 1.250,00 kuna (toč. II.) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan (toč. III.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju revizija je dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, obzirom da je na dan podnošenja tužbe 11. listopada 1993. vrijednost predmeta spora iznosila 69.326.400,00 HRD (protuvrijednost utuženog iznosa od 15.600,00 DEM), a što je prelazilo granicu od 3.000.000,00 HRD koja je u to vrijeme vrijedila za dopuštenost revizije prema vrijednosnom kriteriju.

 

Stoga je revizija tužiteljice razmotrena kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je pretrpjela tvrtka M. d.o.o. u likvidaciji B. L., čiji je tužiteljica pravni sljednik, time što je po Vojnoj policiji Republike Hrvatske, predniku tužiteljice oduzet osobni automobil marke Mercedes 250 benz, reg. oznake … 13. kolovoza 1993. u Č.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je potvrdom o privremenom oduzimanju predmetno vozilo oduzeto predniku tužiteljice od strane H. v.,

 

- da je temelj oduzimanja bila zamolnica i tjeralica izdana od Hrvatske Republike Herceg Bosne,

 

- da je sporno vozilo predano predstavnicima vlasti Hrvatske Republike Herceg Bosne u G. i to vozaču Hrvatskog vijeća obrane B. M. (potvrda od 19. kolovoza 1993.),

 

- da je na temelju nalaza vještaka I. B. utvrđeno da je tržišna vrijednost predmetnog vozila u vrijeme njegova oduzimanja iznosila 24.500.000,00 HRD, a na dan izrade vještačkog nalaza i mišljenja oko 22.000,00 kuna.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da tuženica nije dokazala da je pri oduzimanju predmetnog vozila od strane vojne policije Republike Hrvatske bila poštivana procedura pružanja međunarodne krivičnopravne pomoći u smislu odredbe čl. 517. i 518. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 34/93 - dalje: ZKP).

 

Sud drugog stupnja prihvatio je žalbu tuženice i preinačio presudu suda prvog stupnja smatrajući da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 504. i 505. tada važećeg ZKP budući da isti govore o pravnoj pomoći u krivičnim predmetima između domaćih sudova prema inozemnim tijelima i obrnuto, dok je u ovom slučaju pomoć ministarstva legalnom tijelu druge države temeljena na suradnji između civilnih i vojnih vlasti obiju država sukladno Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

 

Navedeni zaključak suda drugog stupnja pravilnim prihvaća i revizijski sud, a identično shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-275/12-2 i Rev-x-276/12-2 od 4. rujna 2012.

 

Sukladno odredbi čl. 38. st. 1. tada važećeg Zakona o obrani („Narodne novine“ broj 74/93) oružane snage Republike Hrvatske čine jedinstvenu cjelinu i sastoje se od Hrvatske vojske u čijem sastavu se kao posebni dijelovi nalaze Zbor narodne garde i Domobranstvo dok će se prema odredbi čl. 192. na pripadnike Zbora narodne garde primjenjivati odredbe Zakona o unutarnjim poslovima do donošenja Zakona o službi u oružanim snagama. Zakon o službi u oružanim snagama stupio je na snagu 13. travnja 1995.

 

Vojna policija formirana je iz sastava 1. brigade Zbor narodne garde 1991. te su se u vrijeme predmetnog događaja na nju primjenjivale odredbe tadašnjeg Zakona o unutarnjim poslovima.

 

Sukladno odredbi čl. 106.b st. 3. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“ broj 55/89, 13/90, 18/90, 47/90, 19/91, 55/91, 73/91, 19/92, 33/92) Ministarstvo unutarnjih poslova u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti može surađivati s tijelima i organizacijama nadležnim za unutarnje poslove drugih država i međudržavnih zajednica.

 

Sporazumom o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske (dalje: Sporazum) reguliran je odnos ovih dviju država te je između ostalog sukladno točki 4. istog zaključeno da će Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska surađivati, polazeći od zajedničkih i posebnih interesa, na području unutrašnjih poslova i pravosuđa.

 

Također valja napomenuti da je sukladno točki 6. Sporazuma oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine te da će Hrvatsko vijeće obrane imati svoje predstavnike u zajedničkom zapovjedništvu oružanih snaga B. i H.

 

Slijedom navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je postupanje Vojne policije na temelju zamolnice Hrvatskog vijeća obrane, kao legalnog tijela Republike Bosne i Hercegovine, bilo u skladu s važećim Zakonom o unutarnjim poslovima i Sporazumom sklopljenim između dviju država te je stoga pravilna ocjena drugostupanjskog suda da u postupanju tuženice nije bilo protupravnosti. Obzirom na navedeno pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 504. i 505. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku, budući da iste odredbe govore o pravnoj pomoći u krivičnim predmetima između domaćih sudova prema inozemnim sudovima i drugim inozemnim tijela i obrnuto, dok je u ovom slučaju pomoć pružilo ministarstvo i to legalnom tijelu druge države, na temelju njegove zamolbe i oduzeto vozilo predalo tom tijelu, sukladno Sporazumu o prijateljstvu i suradnji dviju država.

 

Obzirom je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, sadržano u odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 3/91, 73/91), kada je, preinačenjem prvostupanjske presude, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.