- 1 -              Rev 1888/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1888/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., protiv tuženika 1. M. L. d.o.o. iz L., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u P., radi utvrđenja sklapanja ugovora odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-364/2017-2 od 16. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli- Pola broj Pr-211/16-8 od 28. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su tužitelj K. S., R., ..., OIB ... i tuženik 1. M. L. d.o.o., OIB ... dana 01. srpnja 2016. godine sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, za obavljanje poslova radnika na odvoženju otpada.

II Dužan je tuženik tužitelju priznati sva prava iz radnog odnosa, od dana 07. studenog 2016. posebno vratiti ga na posao, kao i isplatiti mu zaostatke plaća, a sve sukladno ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, od 04. srpnja 2016. godine, iz točke I. ove presude."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna sve u roku od 8 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode te predlaže reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu. Traži trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj posebno ne obrazlaže pa ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbama čl. 392.a st. 1. i 386. ZPP ovaj sud nije našao postojanje ovog revizijskog razloga.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnika na odvoženju otpada te da mu tuženik prizna sva prava iz ovakvog radnog odnosa, a to obzirom tužitelj smatra da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o radu na određeno vrijeme postupio protivno odredbi iz čl. 12. st. 2. Zakona o radu, te da su se stoga stekli uvjeti iz čl. 12. st. 7. Zakona o radu.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

-          da su stranke u razdoblju od 3. svibnja 2013. u više navrata sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme, tuženik kao poslodavac a tužitelj kao radnik i to Ugovorom od 10. svibnja 2013. za razdoblje od 3. svibnja 2013. do 2. svibnja 2014. za radno mjesto vrtlar, Ugovorom od 30. travnja 2014. za razdoblje od 3. svibnja 2014. do kraja ljetne sezone 2014. odnosno do kraja listopada 2014. za radno mjesto na selektivnom odvajanju otpada, Ugovorom od 7. travnja 2015. za razdoblje od 8. travnja 2015. do kraja ljetne sezone 2015. odnosno do kraja listopada 2015. na radnom mjestu vrtlar, te Ugovorom od 29. veljače 2016. za razdoblje od ožujka 2016. do kraja ljetne sezone 2016. odnosno do kraja listopada 2016. za radno mjesto vrtlar, s tim da je aneksom istog Ugovora od 4. srpnja 2016. izmijenjena odredba o radnom mjestu tako da je ugovoreno obavljanje poslova radnika na odvoženju otpada.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da se nije radilo o uzastopnom sklapanju ugovora o radu na određeno vrijeme kroz razdoblje dulje od 3 godine, te da stoga predmetni ugovori o radu nisu sklapani suprotno odredbi čl. 12. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 - dalje: ZR).

 

Drugostupanjski sud potvrdio je odluku suda prvog stupnja, te naveo da je točan zaključak prvostupanjskog suda da predmetni ugovori o radu na određeno vrijeme nisu sklapani protivno odredbi čl. 12. st. 3. ZR. Drugostupanjski sud također navodi da navedeni Ugovori o radu na određeno vrijeme nisu sklapani niti protivno odredbi čl. 12. st. 2. ZR, a na što upućuje tužitelj u svojoj žalbi protiv prvostupanjske odluke.

 

Pravna shvaćanja suda prvog i drugog stupnja prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

Naime, pravilno su se sudovi pozvali na odredbu iz čl. 12. st. 2., 3., 6. i 7. ZR.

 

Odredbe sadržane u čl. 12. st. 2. i 3. ZR propisuju da poslodavac s istim radnikom smije sklopiti uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivan razlog koji se u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi o sklopljenom ugovoru o radu iz članka 14. stavka 3. ovoga Zakona mora navesti.

(3) Ukupno trajanje svih uzastopnih ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme, uključujući i prvi ugovor o radu, ne smije biti neprekinuto duže od tri godine, osim ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

              Nadalje odredba čl. 12. st. 6. i 7. ZR glasi:

„(6) Prekid kraći od dva mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od tri godine iz stavka 3. ovoga članka.

(7) Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.“

 

Pogrešno je shvaćanje tužitelja koje iznosi u reviziji da se odredba iz čl. 12. st. 6. ZR koja propisuje da se prekid kraći od dva mjeseca ne smatra prekidom razdoblja od tri godine iz st. 3. tog članka, odnosno da će se smatrati da su dva ugovora sklopljena uzastopno ukoliko prekid između njih nije veći od dva mjeseca, ne primjenjuje u odnosu na ugovor o radu na određeno vrijeme iz čl. 12. st. 2. ZR.

 

Odredbom čl. 12. st. 2. ZR propisana je obveza navođenja razloga sklapanja ugovora na određeno vrijeme samo kod uzastopnog sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme, a navedeno sukladno odredbi čl. 12. st. 6. znači da je između dva ugovora moralo proći manje od dva mjeseca, što u predmetnom slučaju nije slučaj.

 

Predmetne ugovore o radu na određeno vrijeme stranke su sklapale u pravilu za vrijeme trajanja ljetne sezone zbog povećanog obujma poslova, te je prekid između ugovora bio duži od 2 mjeseca. Stoga se ne može govoriti o uzastopnim ugovorima na koje upućuje odredba iz čl. 12. st. 2. ZR.

 

Obzirom nisu ispunjeni uvjeti propisani u čl. 12. st. 2. ZR, te su predmetni ugovori o radu na određeno vrijeme sklapani sukladno odredbi čl. 12. ZR, pravilno je sud drugog stupnja potvrdio prvostupanjsku odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Radi navedenog valjalo je, na temelju članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.