- 1 -              Rev 3763/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3763/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz D., 0 (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici I. F. T., odvjetnici iz O., protiv tuženika G. d.d. iz O., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetniku iz S., radi utvrđenja odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštenom, te u pravnoj stvari po protutužbi protutužitelja G. d.d. iz O., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetniku iz S., protiv protutuženika D. V. iz D., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici I. F. T., odvjetnici iz O., radi sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-196/2018-2 od 19. travnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-645/14-20 od 27. listopada 2017., u sjednici vijeća od 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda:

 

a) u točki I. izreke, u odluci kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja:

 

- na utvrđenje da „tuženikova odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj: ... od 11. rujna 2014. nije dopuštena“ (da se „ista poništava“) i „da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao“.

 

- na obvezivanje tuženika „u roku od 8 dana vratiti tužitelja na posao“,

 

- na obvezivanje tuženika „isplatiti tužitelju u roku od 8 dana naknadu štete radi sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od osam mjesečnih plaća u ukupnom iznosu od 65.706,64 kune sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate“ - kao i naknaditi mu „troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“,

 

b) u točki III. izreke, u odluci o trošku parničnog postupka (da „svaka stranka snosi svoj trošak postupka.").

 

Prvostupanjskom presudom, u točki II. izreke, odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

 

„I. Određuje se sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja restorana u auto-kampu od dana 25. ožujka 2014.g., sa danom 12. rujna 2014.g.

 

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak.“.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju uz navod da je podnosi zbog u postupku počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 385. st. 1. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji ili da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenta kojima “ukazuje na nedostatak razloga o odlučnim činjenicama”:

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju i opisno revident ukazuje,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po sudu relevantnim za odluku o predmetu spora i ocjenu razloga spornog manjka, o postupku koji je proveden radi otkazivanja njegova ugovora o radu - pa i o trenutku kada je tuženik bio upoznat s nastalim manjkom novca u poslovanju kampa, o radnji "predavanja utrška" te “nedavanja priznanica o predanom inkasu” prilikom tog predavanja na recepciji kampa, sve uz tvrdnju da je ovdje iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da mu tuženik prije otkazivanja nikada nije izrekao “nikakvu opomenu”- i da je protekao zakonom propisani rok u kojem je tuženik mogao otkazati prijeporni ugovor, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju (kada predmetom pobijanja nije i odluka kojom je odbijen i protutužbeni zahtjev na „sudski raskid Ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja restorana u autokampu od dana 25. ožujka 2014. sa danom 12. rujna 2014.“) zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o izvanrednom otkazu sa njime sklopljenog ugovora o radu - i da mu radni odnos nije prestao, kumuliran sa zahtjevom tužitelja da ga se vrati na radno mjesto poslove kojeg je obavljao prije danog mu otkaza.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj, temeljem sa tuženikom sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 25. ožujka 2014.. obavljao kod tuženika poslove voditelja restorana u autokampu u O.,

 

- da je kao takav voditelj restorana bio „odgovoran za primjenu pune zakonitosti u radu, tj. primjenu važećih propisa i internih akata, te točnu provjeru inkasa na kraju svakog radnog dana“ s time da je Pravilnikom važećim kod tuženika bilo predviđeno i da „u slučaju manjka materijalno odgovara ako se ne može utvrditi odgovornost pojedinog radnika a nije u pitanju viša sila ili djelovanje treće nepoznate osobe“,

 

- da je odredbom čl. 59. Pravilnika o radu tuženika, osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa predviđeno i „nezakonito raspolaganje sredstvima društva i druge nezakonite radnje te svaka radnja ili propuštanje radnje u radu odnosno u vezi sa radom koja ima obilježje kaznenog dijela, prijepusta ili prekršaja“,

 

- da je tužitelj „vrlo dobro znao za koje poslove je zadužen te između ostalog i za poslove dnevne predaje utrška restorana i kioska Ledo kao i način predaje utrška rastorana“: bio je zadužen i za kontrolu rada konobara i saldiranje blagajni restorana u kampu te predaju utrška,

 

- da je „ovlastio J. V., srednjoškolku koja je radila preko student centra na kiosku L., da na isti način predaje utržak recepcionerima kampa“, a „izbrojane i specificirane utrške znao je ostavljati u zatvorenoj kuverti na recepciji da ga se ostavi u sef a potom u blagajnu, time da je inkas znao predavati i nakon 4 do 5 dana“,

 

- da „je tužitelj imao na raspolaganju sef na recepciji čiji je ključ imao samo on...time da se sa istim nije koristio“,

 

- da „kada bi predavao utržak od restorana često ne bi imao vremena sačekati blagajnicu da mu ispiše priznanicu pa iste potpisivao naknadno za više dana, kako to proizlazi iz iskaza blagajnice Ž. P. J. i tužitelja, a što je i znala V. Č. jer je o tome izvijestila Ž.“,

 

- da je tužitelj „već u srpnju bio opomenut usmeno radi neredovite predaje utržka, jer je isti predavao nakon dva do tri dana a trebao ga je predavati dan za dan“ a “kroz kolovoz je nastavio sa takvom neredovitom predajom utrška“,

 

- da je tužitelj „kroz kolovoz 2014. za restoran B. u blagajnu G. d.d. predao utržak u iznosu od 482.035,03 kn, umjesto utrška od 599.327,21 kn, iz čega proizlazi da je predano manje utrška u iznosu od 117.292,18 kn. Također u tom razdoblju je za kiosk L. u blagajnu G. d.d. predan utržak u iznosu od 61.622,90 kn umjesto utrženog iznosa od 64.591,90 kn tj. manje je predan iznos od 2.969,00 kn“,

 

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu od 11. rujna 2014. tuženik otkazao sa tužiteljem sklopljeni ugovor o radu jer (da) je počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak njegovog radnog odnosa kod njega nije moguć, sve bez otkaznog roka - time da mu radni odnos prestaje danom uručenja odluke o izvanrednom otkazu,

 

- da je u obrazloženju te odluke istaknuto „kako je tužitelj kod tuženika obavljao poslove voditelja restorana u autokampu te da je počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa zbog nemara prema utršku, nepoštivanja dogovorene i ustaljene procedure, ne predaje gotovinske blagajne restorana B. u iznosu od 117.292,18 kn za kolovoz 2014., te radi ponavljanja istog djela nemara polaganja utrška“,

 

- da je tužitelj „već ranije prilikom rada kod tuženika počinio istu povredu radne obveze koju sam priznaje dakle da nije uredno predao utržak restorana tj utvrđen je manjak od 55.000,00 kuna radi čega je kod zaključivanja posljednjeg ugovora o radu sporazumno između parničnih stranaka došlo do smanjenja plaće tj koeficijenta sa 2,8 na 2, radi namire manjka“,

 

- da „se tuženik obratio radničkom vijeću koje je osnovano kod tuženika radi namjere davanja izvanrednog otkaza tužitelju zahtjevom 156/14 od 9. rujna 2014...., a koje radničko vijeće se očitovalo i dalo suglasnost na namjeravanu odluku otkazom od 10. rujna 2014.“,

 

- da je otkaz ugovora o radu tužitelju dan „u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji a sukladno odredbi čl. 116. st. 2. ZR-a“,

 

- da je tužitelj odluku o izvanrednom otkazu primio 12. rujna 2014., na ovu je izjavio zahtjev za zaštitu prava - koji je kod tuženika zaprimljen 26. rujna 2014., ali tuženik na njega nije odgovorio,

 

- da je tužitelju omogućena obrana (dao ju je) i pravodobno je u ovome postupku zatražio sudsku zaštitu,

 

- da je „tuženik protiv tužitelja podnio kaznenu prijavu temeljem koje je nadležno ODO Split provelo određene dokazne radnje u predmetu pod brojem K-DO-861/14 u vidu saslušanja svjedoka te ekonomskog-financijskog vještačenja“, pa je „Općinski sud u Splitu svojim rješenjem pod brojem Kov-394/15 potvrdilo optužnicu koja je podignuta protiv tužitelja“.

 

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je ovdje prijeporni tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenim otkaza ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da opisano ponašanje tužitelja, ono zbog kojeg je kod tuženika nastao prijeporni manjak, predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa koja je dovela do gubitka povjerenja tuženika u tužitelja kao radnika, pa da, slijedom toga, uz uvažavanje svih okolnosti, nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je o zahtjevu tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti otkaza pravilno odlučio primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 116., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.”, (stavak 2.) “Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.”

 

- odredbe čl. 135. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

Polazeći od tih odredaba ZR-a te obzirom da u sporovima, kakav je i ovaj, svaki slučaj valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a imajući na umu i da kod ocjenjivanja postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja cijeniti ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati, tuženik je, da bi uspio u sporu, trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, ali i odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) dokazati ono što tvrdi i na čemu je temeljio prijepornu Odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: konkretno, činjenice (razloge) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, onu koju mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - u odnosu na narav posla kojeg je morao obavljati, ali i da zbog te povrede, a uz uvažavanje svih konkretnih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod njega nije moguć.

 

To je trebao dokazati u svijetlu jedinog pravilnog shvaćanja:

 

- da sama okolnost utvrđenja manjka ne predstavlja razlog (iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) za izvanredni otkaz ugovora o radu radniku na čijem se radnom mjestu manjak utvrdio - budući da se takvim razlogom može prihvatiti samo „osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa” ili “neka druga osobito važna činjenica” zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da se otkazivanjem ugovora o radu, pogotovo izvanrednim otkazom - zbog povreda obveza, u bitnome zadire u elementarna prava radnika koji je ugovor sklopio - prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, prava zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, i 55/01 - dalje: Ustava), pa da (slijedom toga), ali i jer je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno te izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

 

Tako gledano:

 

- tuženiku se u okolnostima konkretnog slučaja ne može na teret staviti to što osporenu Odluku o izvanrednom otkazu nije donio "ranije" i što je nije temeljio samo na sumnjama i neprovjerenim informacijama, odnosno to što je očito prihvatio da se nedvosmisleno utvrdi ono što je tužitelj učinio - i što je tek potom (opet poštujući rok iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR-a: računato od takvog utvrđenja) donio tu Odluku,

 

- činjenična utvrđenja na koja se nižestupanjski sudovi pozivaju opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu u odnosu na otkazni razlog iz osporene Odluke tuženika: jer (da) je tužitelj kao voditelj restorana u autokampu počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa već i „zbog nemara prema utršku, nepoštivanja dogovorene i ustaljene procedure, ne predaje gotovinske blagajne restorana B.“ - uz (time) „ponavljanje istog djela nemara polaganja utrška", u svezi čega je tuženiku za kolovoz 2014. nastao manjak od 117.292,18 kn,

 

- konkretno, u ovome slučaju konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik ipak dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem: da je tužitelj sudjelovao u kreiranju kod njega nastalog manjka, ne time što bi on pronevjerio ili prisvojio novčana sredstva tuženika (to može biti predmetom drugog postupka) - već time što je svojim pristupom poslu, nemarom, neozbiljnim raspolaganjem gotovinom, propustom da savjesno i sa potrebnom pažnjom postupa sa dnevnim utrškom, pridonio nastanku toga manjka - ali i da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa tuženika s tužiteljem, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

Sukladno odredbi čl. 8. st. 1. ZR-a: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.".

 

Tuženik je, po tome, kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano i odgovorno ponaša prema zadanim mu poslovima voditelja restorana u autokampu i da i profesionalno postupa s povjerenom mu imovinom, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenje brige o radu i ugledu poslodavca.

 

Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer (da) se ono što je učinio (prema prethodno izloženom, nepravilnim raspolaganjem sredstvima tuženika, nepoštivanjem procedure predaje gotovinske blagajne) ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem, pa je njegovom ponašanju pravilno dan značaj povrede koja u sadašnjem trenutku u društvu po svojoj težini i karakteru opravdava (u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) pobijanu Odluku tuženika o izvanrednom otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

 

Tvrdnjom da su i drugi činili ono što i on ili pridonijeli manjku (jer da su „svi postupali na jednak način“ i da je njegovo „postupanje kod predaje inkasa bilo godinama uvriježeno i uobičajeno kod tuženika“), sve i da je to netko tolerirao - ali i da je sve to i istina, a kojom nastoji relativizirati svoje postupanje, tužitelj ne može ostvariti povoljniju poziciju u postupku - jer ga protupravno postupanje drugih, ako oni i nisu sankcionirani, ne može ekskulpirati njegove odgovornosti.

 

Budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, s time u svezi nisu osnovani niti drugi zahtjevi tužitelja - a koje tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten.

 

Stoga, a kako je i osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.