- 1 -              Rev 126/2020-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 126/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja mr. sc. R. N. iz B. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. P. S. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1004/2019-2 od 10. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2423/15-130 od 28. svibnja 2018., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1004/2019-2 od 10. rujna 2019. se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-2423/15-130 od 28. svibnja 2018. sudio je:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Utvrđuje se da je Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika-protutužitelja zbog skrivljenog ponašanja radnika od 18. 03. 2005. nedopuštena.

 

Nalaže se tužitelju R. N. naknaditi tuženiku T. P. S. d.o.o. Z. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.“

 

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gž R-1004/2019-2 od 10. rujna 2019. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude je tužitelj podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati pred izmijenjeno vijeće prvostupanjskog suda na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ovaj sud je kod ocjene osnovanosti revizijskih razloga imao na umu da je tužitelj istim podneskom podnio reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1004/2019-2 od 10. rujna 2019. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2423/15-130 od 28. svibnja 2018., i protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1004/2019-3 od 10. rujna 2019. kojom je potvrđena dopunska prvostupanjska presuda poslovni broj Pr-2423/15-149 od 23. travnja 2019.

 

Stoga su povodom revizije u gornjem predmetu ispitani oni revizijski navodi koji se odnose na drugostupanjsku presudu poslovni broj Gž R-1004/2019-2 od 10. rujna 2019.

 

Neosnovane su tvrdnje tužitelja da je sud propustio odlučiti o tužbenom zahtjevu koji glasi na utvrđenje ništetnom odluke o otkazu jer ne odgovaraju stanju spisa, s obzirom na to da je dopunskom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2423/15-149 od 25. travnja 2019, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1004/2019-3 od 10. rujna 2019. odlučeno i o tom zahtjevu.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, za koju tužitelj tvrdi da je počinjena time što je prvostupanjski i drugostupanjski sud propustio postupiti po uputi iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-2283/15, odnosno time što je u ponovljenom postupku propustio utvrditi što spada u opis poslova tužitelja, te je li zbog propusta u ispunjenju radne obveze tužitelju nastala šteta.

 

Tužitelj pogrešno drži da su kontradiktorni navodi u obrazloženju prvostupanjske presude o povredi radne obveze zbog toga što nije izvršena ponovna ocjena dokaza. Naime, prvostupanjski sud je iznio neproturječne navode o odlučnim činjenicama te je obrazložio primjenu odredbe čl. 113. st. 1. i čl. 117. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/04-pročišćeni tekst, dalje: ZR), o čemu će više u odgovoru na revizijski navod o pogrešnoj primjenu materijalnog prava.

 

Ostali navodi se u bitnome odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, dakle na razloge zbog kojih nije dopušteno revizijom pobijati drugostupanjsku presudu (385. st. 1. ZPP).

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika zbog skrivljenog ponašanja radnika od 18. 03. 2005. (dalje u tekstu: Odluka), te utvrđenje ništetnom Odluke, te isplata novčanih tražbina po osnovi (po tužitelju) nezakonite Odluke, s tim što je pobijanom presudom odlučeno o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja nedopuštenom Odluke.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelja nedopuštena zato što bi bila protivna odredbi čl. 80. ZR, kojom je propisana zabrana otkazivanja ugovora o radu radniku u slučaju privremene nesposobnosti za rad uzrokovane profesionalnom bolešću ili ozljedom na radu.

 

Sporna je i pravilna primjena odredbe čl. 113. st. 1. ZR u odnosu na postojanje opravdanog razloga za otkaz, te čl. 153. ZR o sudjelovanju radničkog vijeća prije donošenja odluke kojom se otkazuje ugovor o radu radniku kod kojega postoji neposredna opasnost od invalidnosti.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

-              da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu 29. ožujka 1996. na neodređeno vrijeme za radno mjesto „voditelj računovodstva i općih poslova“,

 

-              -da je tuženik Odlukom o otkazu ugovora o radu od 18. ožujka 2005, otkazao tužitelju ugovor o radu od 29. ožujka 1996. zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem),

 

-              da je u obrazloženju Odluke navedeno kao razlog otkaza: to što je tužitelj 8. ožujka 2005. kao voditelj računovodstva i opće službe tijekom listopada, studenog i prosinca 2004. propustio reklamirati fakture H. d.d. za slanje časopisa „F.“, iako u računima broj 37258, 44839 i 41043 nije primijenjen komercijalni popust od 20%, koji je poslodavac ugovorio s H. d.d., a naknadno je H. d.d. odbila primijeniti komercijalni popust za 2004. godinu, uslijed čega da je poslodavac oštećen za znatni novčani iznos; da tijekom 2004. nije obračunavao niti isplaćivao plaće sukladno Pravilniku o radi i Odluci o plaćama T.-a u dijelu koji se odnosi na „minuli rad“, nego je samo sebi obračunao plaću uvećanu za minuli rad, a ne i ostalim zaposlenicima; da je za 2001. 2002, i 2003. bila utvrđena niža porezna osnovica nego što je bila propisana Zakonom o porezu na dobit, za ukupni iznos od 169.625,90 kuna, uslijed čega je plaćen manji porez na dobit u iznosu od 33.925,18 kuna, pa je odgovorna za nezakonito sastavljanje prijave poreza na dobit za te godine; da je kao autor priručnika „L.“ u 2004. isplatio sebi honorar za uređivanje 28. dopune tog priručnika, iako su dopune imale manje od 100 stranica, pa je imao je pravo na isplatu honorara u iznosu od 2000,00 kuna, a isplaćeno mu je neto 3.000,00 kuna; da je kao voditelj računovodstva i općih poslova bio zadužen i odgovoran za organiziranje, funkcioniranje i nadzor nad računovodstvom i općim poslovima koji obuhvaćaju i prodaju, a propustio je organizirati da se pozivni letci za trening „F.“ pošalju klijentima zajedno s letcima za seminar „M.“ jer su i jedni i drugi slani na iste adrese, a poslani su odvojeno čime je nepotrebno udvostručen trošak poštanskih usluga, pa je tuženiku nastala šteta u iznosu od 6.713,85 kuna; da je tužitelj propustio 2..4. godine zatražiti, prikupiti i analizirati ponude za tisak tuženikovih izdanja za slijedeću godinu, pa su sva izdanja T.-a za 2005., protivno dugogodišnjoj poslovnoj politici, povjerena jednoj tiskari po cijenama iz prethodne godine; da je za vrijeme radnog vremena, kao vlasnik Agencije za nekretnine „I.“, obavljao polove za agenciju, a bez dozvole poslodavca, što je protivno uputama poslodavca i uobičajenoj praksi,

 

-              da je tuženik prije otkazivanja pozvao tužitelja na iznošenje obrane, a tužitelj je dao svoje očitovanje u kojemu poriče navode poslodavca navodeći da nije odgovoran za navedene propuste, već da su oni posljedica ili direktnih naredbi direktora tuženika ili nesavjesnog rada ostalih djelatnika tuženika koji su bili odgovorni za obavljanje konkretnih radnih zadataka,

 

-              da iz podataka iz matične knjige radnika R. N. proizlazi da je R. N. radio na radnom mjestu „voditelj I rukovoditelj općih poslova i komercijalnih poslova“,

 

-              da iz podataka iz matične knjige radnice A. Š. proizlazi da je naziv njezinog radnog mjesta „voditelj II“,

 

-              da iz izviješća o bolovanju tužitelja R. N. proizlazi da je bio na bolovanju od 18, ožujka 2005. pod šifrom bolovanja AO, sa ne pod šifrom CO-profesionalno oboljenje,

 

-              da je tuženik dana 10. veljače 2005. upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza vezano uz propust tužitelja da reklamira račune H. d.d. za slanje časopisa „F.“ jer nije primijenjen prethodno ugovoreni komercijalni popust od 20% za mjesece listopad, studeni i prosinac 2004.,

 

-              da je tuženik dana 10. veljače 2005. upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza jer je tijekom 2004. obračunavao i isplaćivao plaće radnicima tuženika protivno odredbi čl. 52. Pravilnika o radu, odnosno nije radnicima obračunao dodatak na minuli rad, iako ga je sebi obračunao,

 

-              da tužitelj u očitovanju nije osporio da su se dogodili propusti, ali je otklonio svoju odgovornost, ukazujući na odgovornost drugih zaposlenika i propuste direktora tuženika M. Š.,

 

-              da tužitelj u očitovanju nije osporio da je obračunavao i isplaćivao plaće radnicima tuženika protivno odredbi čl. 52. Pravilnika o radu, odnosno nije radnicima obračunao dodatak na minuli rad, iako ga je sebi obračunao,

 

-              da je u čl. 52. Pravilnika o radu, internom aktu tuženika od 31. prosinca 2003., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2004., propisano povećanje plaća za svaku godinu po 0,5 %,

 

-              da tužitelj u očitovanju nije osporio da je osporio pogrešno sačinjenu prijavu poreza na dobit za 2001. 2002, i 2003., pa je porez plaćen u manjem iznosu, ali je tvrdio da je porez naknadno plaćen iako za to nije bilo potrebe jer je porezna obveza u međuvremenu zastarjela,

 

-              da je dokazano kako se tužitelj za radnog vremena bavio prodajom nekretnina za svoju privatnu agenciju za promet nekretninama „I. d.o.o.“,

 

-              da tužitelj nije osporio ni ostale propuste, ali je tvrdio da je on organizirao posao, a da su za propuste odgovorni neposredni izvršitelji,

 

-              da je kod tužitelja utvrđena profesionalna nesposobnost za rad tek nakon otkaza, s danom 9. rujna 2005.

 

Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je poslodavac imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika, te da u ovom slučaju nije postojala zabrana otkazivanja ugovora o radu uslijed profesionalnog oboljenja, jer je tužitelju utvrđeno profesionalno oboljenje tek nakon otkaza.

 

S obzirom na utvrđenje da je tuženik dokazao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu , te da je postupak otkazivanja proveden u skladu s odredbama ZR, sud je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

U obrazloženju je navedeno:

 

- da je tuženik dokazao opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog postupanja radnika, te da je udovoljeno odredbi čl. 113. st. 1. ZR za redoviti otkaz,

 

-da je postupak otkazivanja proveden zakonito, jer prema stanju spisa tuženik je poslodavac koji zapošljava manje od dvadeset zaposlenika, kod kojega nije ustrojeno radničko vijeće i ne djeluje sindikalni povjerenik,

 

-da je tužitelj prije otkazivanja pisano upozoren na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost davanja otkaza za slučaj nastavljanja kršenja obveza u skladu s odredbom čl. 117, ZR,

 

-da je tužitelju omogućeno davanje obrane,

 

-da kod tužitelja prije otkazivanja nije utvrđeno profesionalno oboljenje, pa da nije postojala zabrana otkazivanja u smislu odredbe čl. 80. ZR, a tužitelj nije dokazao ni da je kod njega postojala neposredna opasnost od invalidnosti.

 

Stoga i po shvaćanju drugostupanjskog suda pobijana Odluka o otkazu nije nedopuštena.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravilnu primjenu odredaba čl. 80. ZR u odnosu na zabranu otkazivanja ugovora o radu radniku u slučaju privremene nesposobnosti za rad uzrokovane profesionalnom bolešću ili ozljedom na radu, i odredbe čl. 153. ZR o obaveznom sudjelovanju radničkog vijeća prije donošenja odluke kojom se otkazuje ugovor o radu radniku kod kojega postoji neposredna opasnost od invalidnosti.

 

Odredbe ZR na koje se odnosi revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava glase:

 

-čl. 80. st. 1: Dok je radnik koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka, poslodavac mu ne može otkazati.

 

-čl. 113. st. 1: Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: (…) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika),

 

-čl. 153: 1) Poslodavac može samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća donijeti odluku (…) otkazu radniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od invalidnosti.

 

U odnosu na navedene revizijske razloge valja poći od toga da revizijski sud donosi odluku o osnovanosti revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na temelju utvrđenja nižestupanjskih sudova o odlučnim činjenicama.

 

U ovom slučaju pobijana presuda je donesena na temelju utvrđenja da kod tužitelja u vrijeme donošenja odluke o otkazu nije bilo utvrđeno da kod njega postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od invalidnosti, niti da je prije otkazivanja obolio od profesionalne bolesti zbog koje je privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka.

 

Na tužitelju je bio teret dokaza o tvrdnji da su postojali razlozi iz čl. 80. st. 1. ZR zbog kojih poslodavac ne može otkazati ugovor o radu, što tužitelj nije dokazao. Upravo suprotno, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj bio na bolovanju pod šifrom bolovanja AO, sa ne pod šifrom CO-profesionalno oboljenje.

 

Nadalje, tužitelj nije dokazao da je kod njega u vrijeme nastanka njegovih povreda radnih obveza postojala smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od invalidnosti, pa samim time u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni odredbe čl. 153. st. 1. al. 3. ZR kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost radničkog vijeća. Kod tužitelja je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad tek nakon otkaza, s danom 9. rujna 2005.

 

Nadalje, u odnosu na navode o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 113. st. 3. ZR valja poći od toga da je na poslodavcu teret dokaza o postojanju opravdanog razloga za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, a u ovom slučaju je tuženik i dokazao opravdane razloge.

 

U odnosu na postojanje opravdanog razloga za otkaz zbog povrede radne obveze odlučno je koje su bile radne obveze tužitelja.

 

Glede ocjene o tome što spada u opis poslova (u ovom slučaju voditelja računovodstva) ne određuje ni akt o sistematizaciji (opći akt), već bi to eventualno moglo proizlaziti iz opisa i popisa poslova - za koji sam tuženik tvrdi da ga nema niti ga je dužan po zakonu imati, a čime očito ukazuje na čl. 123. st. 1. ZR-a (odnosno čl. 130. st. 1. pročišćenog ZR-a) prema kojem je poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je donijeti i objaviti Pravilnik o radu.

 

Međutim, ako se i pođe od toga da su neki propusti koji su tužitelju Odlukom stavljeni na teret i učinjeni od strane neposrednih izvršitelja, a da bi se eventualni propust tužitelja sastojao samo u propuštanju dužnog nadzora, ipak ostaje utvrđenje da je tužitelj kao autor priručnika „L.“ u 2004. isplatio sebi honorar za uređivanje 28. dopune tog priručnika, iako su dopune imale manje od 100 stranica, pa je imao pravo na isplatu honorara u iznosu od 2000,00 kuna, a isplaćeno mu je neto 3.000,00 kuna, da je sebi isplatio dodatak na minuli rad. A drugima nije, te da je za vrijeme radnog vremena, na radnom mjestu, kao vlasnik Agencije za nekretnine „I.“, obavljao polove za tu agenciju, a bez dozvole poslodavca, što je protivno uputama poslodavca i uobičajenoj praksi, a već ti propusti su upravo propusti tužitelja koji su sami po sebi dovoljni za otkaz ugovora o radu.

 

Stoga je i po ocjeni ovoga suda tuženik dokazao opravdani razlog iz čl. 113. st. 3. ZR za otkaz ugovora o radu.

 

Zbog iznijetih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.