- 1 -              Rev 1226/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1226/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz I., koga zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u R., protiv tuženice Općine L., L., koju zastupaju punomoćnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. H.1 i M. H.2, odvjetnici u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-1779/09-2 od 22. travnja 2010., ispravljene rješenjem istog suda posl. br. Gž-1779/09-4 od 12. srpnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji, posl. br. P-532/08-13 od 24. ožujka 2009., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u st. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42.120 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju E. S. b. d.d. R., na dan 30. lipnja 2008., sa zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2008. po godišnjoj stopi od 14%, a u slučaju promjene stope zateznih kamata nakon toga prema eskontnoj stopi H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanih za pet postotnih poena. Prema st. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 25.610,00 kn, dok je u st. 3. tužitelj odbijen s preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud rješenjem ukine u cijelosti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj se protivi navodima revizije te predlaže da istu Vrhovni sud Republike Hrvatske odbaci uz naknadu troškova odgovora na reviziju, podredno odbije reviziju kao neosnovanu. Potražuje trošak revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U presudama suda prvog i drugog stupnja navedeni su svi razlozi o odlučnim činjenicama, one su jasne i nisu međusobno proturječne, a također ne postoje proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 7., 8. i 3. ZPP

 

Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Ovakvom zakonskom odredbom uvedeno je načelo stranačke istine, a koje je zamijenilo nekadašnje načelo materijalne istine. Time je sud onemogućen da u postupku sam utvrđuje činjenice i izvodi dokaze mimo onih istaknutih te predloženih od stranaka. Jedina iznimka uređena je odredbom čl. 7. st. 2. ZPP.

 

Prema toj odredbi sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima o kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP), ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Dakle, kad tuženik iznesenim navodima nije pružio elemente na temelju kojih je sud mogao ocijeniti njegov prigovor da je predniku tužitelja isplatio naknadu za deposediranu zč. 291/2 k.o. L., a da pritom tijekom postupka nije dostavio dokaz o postojanju čestice 291/2 za koju je navodno isplaćena naknada i na te okolnosti predložiti izvođenje od konkretnog dokaza, a što sud nije mogao ex officio utvrđivati, jer se ne radi o situaciji iz čl. 7. st. 2. u vezi sa čl. 3. st. 3. ZPP, to sud pravilno ocjenjuje da je neosnovan prigovor tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 7. ZPP. Kako je, dakle, prema odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, to je u konkretnom slučaju teret dokazivanja da je tuženik isplatio naknadu za deposedirano zemljište isključivo na tuženiku, koji je trebao priložiti dokaze kojima potkrepljuje takvu svoju tvrdnju.

 

Iz navedenih odredbi više je nego nedvojbeno jasno da se u čl. 219. st. 2. ZPP radi o diskrecionoj ovlasti suda da može, kad ocijeni da je to potrebno intervenirati u smislu čl. 219. st. 2. ZPP, ali mu ZPP-om nije nametnuta obveza da u svakom slučaju i uvijek bezuvjetno primijeni odredbu čl. 219. st. 2. već mu je ostavljena mogućnost da u svakom konkretnom slučaju presuđuje kada je to svrsishodno. Stoga u svakom konkretnom predmetu ovisno o okolnostima slučaja sud može, ali ne mora primijeniti odredbu čl. 219. st. 2. i čl. 298. ZPP.

 

U konkretnom slučaju sud prvog stupnja je ocijenio da to nije bilo nužno s obzirom na ograničenja o predlaganju dokaza, pa su utoliko neosnovanim ukazuje revizijski prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 7., čl. 219. st. 2. u vezi sa čl. 3. ZPP.

 

Nije također učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP. U odnosu na ove navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, pa postupanje prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, nižestupanjski sudovi nisu počinili navedenu bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju se revizijom ukazuje.

 

Slijedom navedenog, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji se revizijom ukazuje.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 42.120 EUR-a zbog neispunjenja ugovorne obveze od strane tuženika - isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-       da su 30. lipnja 2006. tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac sklopili kupoprodajni ugovor,

 

-       da je predmet kupoprodaje bila kat. čest. br. 291 - livada sa 21,60 m2 upisane u zk. ul. 1793 k.o. L.,

 

-       da se tuženik obvezao kupoprodajnu cijenu isplatiti u tri rate i to u iznosu od 56.160 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po prodajnom valutnom tečaju od 30. lipnja 2006., iznos od 40.120 EUR-a u protuvrijednosti u kunama do 30. lipnja 2007. i iznos od 42.120 EUR-a u protuvrijednosti u kunama od 30. lipnja 2008. te da tuženik nije tužitelju isplatio zadnju ratu kupoprodajne cijene u iznosu od 42.120 EUR-a protuvrijednosti u kunama,

 

-       da je u zemljišnim knjigama nekretnina koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora upisana kao vlasništvo tužitelja i da je tužitelj bio u posjedu te nekretnine,

 

-       da predmetni kupoprodajni ugovor sklopljen između stranaka nije raskinut, niti je tuženica zahtijevala poništenje, raskid ili izmjenu tog ugovora.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi zaključuju da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu isplate 3. rate kupoprodajne cijene iz kupoprodajnog ugovora te prihvaćaju tužbeni zahtjev na isplatu, na temelju odredbe čl. 360. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

Prema odredbi čl. 360. ZOO u dvostranim obveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod pretpostavkom predviđenim u idućim člancima raskinuti ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, kao i sadržaj odredbe čl. 360. ZOO i prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženiku isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene, jer je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze - isplatu preostale ugovorne cijene pod uvjetom da je ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku.

 

Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu, a tuženik nije, niti je tuženik tijekom postupka dokazao okolnosti zbog kojih nije u obvezi ispuniti ugovornu obvezu, to tužitelj osnovano može zahtijevati od tuženika ispunjenje njegove preostale ugovorne obveze, a kada je u pitanju dvostrano obvezujući ugovor.

 

Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ostalim revizijskim navodima tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP), to ti revizijski navodi nisu posebno ocjenjivani.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.