- 1 -              Revd 340/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 340/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz L. A., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženice V. M. iz K., (OIB: ...), radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-389/2019-3 od 14. studenoga 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu posl. br. P-407/2017-13 od 10. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice isplatiti tužitelju 1.382,93 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama „koje kamate teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate“ - kao i naknaditi mu trošak postupka sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu - a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoje drugačija (različita) pravna shvaćanja.

 

Tuženica nije odgovorila na prijedlog.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 14. studenoga 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenja revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Odredbom čl. 385.a ZPP-a propisano je: "Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu…”.

 

Prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti."

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu 1.382,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama „koje kamate teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate“. Tužitelj zahtjev temelji na Ugovoru o zajmu kojeg je tuženica 16. srpnja 2010. sklopila sa zajmodavcem A. d.o.o., a s rokom otplate do 16. travnja 2012., odnosno na Ugovoru o prijenosu potraživanja kojim je 10. svibnja 2012. otkupio potraživanje iz Ugovoru o zajmu od zajmodavca - te tvrdnji da do podnošenja tužbe tuženica nije uplatila sve potrebne iznose „iako je njegova tražbina dospjela u cijelosti“, tako da mu duguje i zatezne kamate zbog zakašnjenja u vraćanju zajma.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim te (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da je tuženica potraživanje zajmodavca u cijelosti podmirila (pa i isplatom zadnje rate duga) prije pokretanja ovoga spora i saznanja o prijenosu tražbine iz ugovora o zajmu,

- ali da se i neovisno od toga ne bi moglo prihvatiti da je prije ispunjenja došla u zakašnjenje sa isplatom zadnje rate duga, a sve obzirom da tu isplatu nije mogla izvršiti ranije „jer zajmodavac više nije bio niti na jednoj adresi gdje ga je tuženica tražila, nitko se nije javljao na telefone, uredi su bili u privatnim stanovima koje je zajmodavac napustio te tuženica nije imala broj računa na koji bi izvršila uplatu“, tako da „nema osnova za naplatu zakonskih zateznih kamata“.

 

Pritom je drugostupanjski sud samo prihvatio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda:

 

- da je „temeljem provedenog dokaznog postupka, brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8....ZPP-a, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka uz primjenu pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan“,

 

- da je tuženica i „posljednju ratu koja je predmet ove tužbe uplatila znatno ranije, nego je podnesena tužba“,

 

- ali da je („pored navedenog“) „tuženica bila voljna predniku tužitelja tj. samom zajmodavcu isplatiti zadnju ratu kako je to bilo dogovoreno Izvansudskom nagodbom tj. pravovremeno, ali spomenuto nije mogla izvršiti“: Tuženica nije došla u zakašnjenje niti se ima osnova za naplatu zakonskih zateznih kamata čak da svoje dugovanje nije do sada niti isplatila, no osobito se naglašava okolnost kako je utvrđeno da je tuženica, uplatama iznosa odvjetničkom društvu M. u listopadu 2015.g. potraživanje u cijelosti podmirila.“

 

Tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da shvaćanje na kojemu se ta presuda temelji nije pravilno - i da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnog i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, konkretno - od pravnog pitanja o kojem sudska praksa nije jedinstvena, u prijedlogu postavio pitanje:

 

“U slučaju kada je ugovorom o zajmu ugovorena obveza obavještavanja zajmoprimca o ustupanju potraživanja na strani zajmodavca, može li zbog eventualnog neobavještavanja zajmoprimca od strane zajmodavca tužitelj kao cesionar snositi štetne posljedice te doći u zakašnjenje sukladno odredbi članka 185. Zakona o obveznim odnosima (nadalje u tekstu: ZOO)?“.

 

Međutim, time što je tako odredio razloge svoga prijedloga te konstatirao da ga podnosi prema odredbama čl. 385.a ZPP-a i zbog navedenog pitanja, predlagatelj nije ispunio sve pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 3. ZPP-a predviđaju postojanje:

 

a) u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi, i to (ovdje bitno) važnog za odluku u konkretnom sporu - ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te

 

b) kada se, kao ovdje, predlagatelj poziva na "različitu" sudsku praksu, priložene uz prijedlog odluke suda na koju se predlagatelj poziva ili njezinu određenu naznaku, sve uz postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi i time nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten sam kreirati sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po tome prijedlogu sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da pritom eventualno čak i pogoduje jednoj stranki.

 

Tek bi u takvoj situaciji Vrhovni sud Republike Hrvatske mogao ujednačavati primjenu prava i imao obvezu preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“) - i reviziju dopustiti.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji nije riječ:

- predlagatelj je u prijedlogu postavio pitanje koje u ničemu nije važno za odluku o predmetu spora temeljenu na prvom i odlučnom činjeničnom utvrđenju (istinitost kojeg revizijski sud nema ovlasti preispitivati: prije svega jer se u ovome stupnju postupka ne može raspravljati o činjeničnom stanju, a pogotovo ne jer je ograničen u suđenju sadržajem prijedloga i u njemu postavljenim pitanjem): da je tuženica „uplatama iznosa odvjetničkom društvu M. u listopadu 2015.g. potraživanje u cijelosti podmirila“ (sa čime u svezi valja imati na umu da je daljnje shvaćanje o pitanju zakašnjenja u isplati izraženo samo podredno: „čak da svoje dugovanje nije niti isplatila“),

- odluka na koju se predlagatelj poziva u prijedlogu, ona koju sugerira prihvatiti kao temeljenu na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nije kada se na nju gleda u svijetlu prethodno izloženog shvaćanja: obzirom da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, u cijelom nizu specifičnim - glede postojanja i podmirenja prijepornog duga, ona se ne može uspoređivati sa osporenom presudom,

- odnosno, prijedlog tužitelja u svezi postavljenog pitanja, makar glede ovog argumentiran, ne sadrži i navedene (određene) razloge za zaključiti: da bi odgovor na to pitanje tužitelja (u situaciji utvrđenja da je tuženica u cijelosti podmirila svoje dugovanje: u kojoj situaciji pitanje zakašnjenja u isplati postaje irelevantno ili suvišno) u ičemu doveo u povoljniju poziciju i da bi (zbog toga) na njega u ispunjavanju svrhe revizije trebalo odgovoriti.

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti i daljnje: da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije - čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 385.a st. 1., 387. st. 4. i 5. i 392. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.