- 1 -              Revr 655/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 655/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Marije Klarić, iz Županje, Mihanovićeva 16, OIB: 28210178672, koju zastupa punomoćnica Matea Marija Jandras, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Veterinarska stanica d.o.o., iz Županje, Veliki kraj 18, OIB: 99737558645, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, da radni odnos nije prestao i isplate odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-533/2015-2 od 21. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Županji poslovni broj Pr-5/15 od 12. listopada 2015., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice kojim je tužiteljica zahtijevala da se utvrdi da su Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. ožujka 2010. i Odluka o odbijanju zahtijeva za zaštitu prava od 12. travnja 2010. nedopuštene, da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, zahtjev za isplatu izgubljene plaće zajedno sa zakonskim zateznim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, zahtjev da se sudski raskida radni odnos između tužiteljice i tuženika s danom donošenja prvostupanjske presude, zahtjev da se tužiteljici na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplati iznos od osamnaest prosječnih mjesečnih plaća odnosno iznos od 87.179,76 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i zahtjev da tuženik tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, te je naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 53.875,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači podredno ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, te da se u cijelosti obveže tuženika da tužiteljici naknadi troškove revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19. - dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP.

 

Tužiteljica u reviziji navodi da je sud uzeo kao nesporne činjenice da je upravo tužiteljica napravila sporni manjak robe velike vrijednosti i da je izvanredni otkaz dan u prekluzivnom roku od 15 dana, te da drugostupanjski sud nije dao jasne razloge zašto bi se te činjenice imale smatrati nespornim, kao i da te odlučne činjenice nisu dokazane od strane tuženika tijekom postupka, pa time sadržajno ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

Međutim, činjenice da je upravo tužiteljica napravila sporni manjak robe velike vrijednosti, kao i to da je izvanredan otkaz dan u prekluzivnom roku od 15 dana suprotno revizijskim navodima tužiteljice sudovi nisu uzeli kao nesporne, već su iste utvrđene savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, o postojanju kojih činjenica su u presudama izneseni jasni razlozi.

 

Dakle, suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama usuglašene s prikupljenom procesnom građom. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se sadržajno poziva revident obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu postojanja opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, kao i da otkaz nije dan u prekluzivnom roku) od onih koju su sukladno čl. 8. ZPP izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

Nadalje, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP.

 

Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu s citiranim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu, pri čemu su analizirajući iskaze saslušanih svjedoka i stranaka utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zbog navedenog nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

Osim toga, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju sadržajno u reviziji ističe tužiteljica, jer je drugostupanjski sud ocijenio one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje.

 

U odnosu na navode revizije kojima tužiteljica drugačije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od drugostupanjskog suda u pogledu postojanja opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici, treba reći da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima koji nisu od značaja u revizijskom stupnju postupka s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom od 9. ožujka 2010., da radni odnos tužiteljice nije prestao, zahtjev za naknadu plaća za vrijeme prekida rada, sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja prvostupanjske presude, te zahtjev za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza u visini od osamnaest prosječnih plaća.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika od 24. srpnja 1984. kao veterinarski tehničar,

 

- da je tužiteljica pored rada u ljekarni, radila po usmenom nalogu direktora i posao skladištara uključujući i izradu kalkulacija,

 

- da je tužiteljica prihvatila raditi u skladištu pored rada u ljekarni, jer joj je povećana plaća za taj posao,

 

- da je tužiteljica bila odgovorna za skladište i ljekarnu,

 

- da u odluci o korištenju godišnjeg odmora za period 2006. navedeno da je tužiteljica voditeljica skladišta i ljekarne,

 

- da je tuženik prilikom inventure 5. siječnja 2010. utvrdio manjak robe od 75.000,00 kn, 12. veljače 2010. od oko 200.000,00 kn, a 24. veljače 2010. nakon svih konačnih provjera tuženik je utvrdio manjak robe od oko 330.000,00 kn,

 

- da je tuženik odlukom od 9. ožujka 2010. tužiteljici izvanredno otkazao Ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa jer uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik pozvao tužiteljicu na iznošenje obrane u kojem joj je dodijelio rok do 1. ožujka 2010. da se očituje o nastalom manjku,

 

- da je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženik proveo savjetovanje o namjeravanoj odluci sa sindikalnim povjerenikom, koji je odgovorio da ne može stati u zaštitu radnika koji počini tešku povredu obveze iz ugovora o radu,

 

- da je tuženik izgubio povjerenje u tužiteljicu obzirom na utvrđeni manjak robe velike vrijednosti.

 

Na temelju navedenih utvrđenja, a polazeći od dužnosti tužiteljice pri obavljanju poslova radnog mjesta na kojem je ista radila, kao i od značaja tog radnog mjesta, sudovi su pozivom na odredbu čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) odbili predmetni tužbeni zahtjev, zaključujući da su se ostvarile pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljice, s obzirom da u okolnostima konkretnog slučaja manjak robe velike vrijednosti za koji je ista bila odgovorna predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog čega je poslodavac izgubio povjerenje u tužiteljicu i nastavak radnog odnosa više nije moguć.

 

Prije svega u odnosu na navode revidenta koji dijelom u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz.

 

Stoga, imajući na umu naprijed citirane odredbe, te činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pravilan je i prema ocjeni ovog suda zaključak nižestupanjskih sudova da su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici.

 

Posljedično tomu su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilnom primjenom materijalnog prava odbili i preostale zahtjeve (da radni odnos nije prestao, isplatu plaća, sudski raskid radnog odnosa i naknadu štete zbog nezakonitog otkaza).

 

Na osnovu svega izloženog s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.