- 1 -              Rev 110/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 110/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. J. d.d. u stečaju iz P., OIB ..., Otok B., kojeg zastupa punomoćnica I. D., odvjetnica u R., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6927/2015-6 od 24. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-586/12 od 18. kolovoza 2015., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.555.597,04 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2003. do isplate (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 136.470,70 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2003. do isplate (točka II. izreke), te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 658.362,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 333.762,80 kn (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom u točkama I. i II. izreke prihvaćena je žalba tuženice i preinačena prvostupanjska presuda i to u točki I. i točki III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 658.362,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i presuđeno na način da je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu 3.555.597,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. veljače 2003. do isplate. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 44.450,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH,  123/08-ispr. 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka USRH i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali pred drugim vijećem.

 

U odgovoru na reviziju tuženica osporava sve revizijske navode predlažući da se revizija odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji se ističe da su razlozi koje drugostupanjski sud iznosi u obrazloženju pobijane presude protivni odlučnim činjenicama na kojima se temelji tužbeni zahtjev, odnosno da glede odlučnih činjenica postoji proturječnost između sadržaja isprava i raspravnih zapisnika i razloga koje navodi drugostupanjski sud, osobito u pogledu iskaza saslušanih svjedoka koji nisu ocijenjeni u skladu s cjelokupno provedenim dokaznim postupkom.

 

Protivno takvim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, a kako u obrazloženju nema niti proturječnosti između sadržaja isprava i raspravnih zapisnika i razloga presude, to ne postoje nedostaci koji bi u bilo čemu onemogućavali ispitivanje pobijane presude.

 

Tužitelj se općenito poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, ali za takve tvrdnje u bitnome iznosi one razloge koje je već isticao u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Kako je stranka u reviziji dužna određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, to revizijski sud nije uzeo u obzir tvrdnje koje se odnose na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 385. stavak 1. točka 2. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu 3.692,067,70 kn sa zateznim kamatama, koji novčani iznos tužitelj potražuje od tuženice na ime razlike troškova smještaja izbjeglica u Hotelu G. tijekom 1992., 1993. i 1994. te iznosa naknade kojeg mu je tuženica nesporno platila za taj smještaj.

 

Prijašnjim rješenjem revizijskog suda broj Revt-169/06 od 3. travnja 2007. ukinute su nižestupanjske presude i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz uputu da - ako su se kojim slučajem stranke sporazumjele da će tuženica snositi troškove smještaja izbjeglica u hotelu tužitelja, onda bi postojala obveza tuženice da tužitelju plati troškove smještaja izbjeglica, jer se ugovorna obveza ima ispuniti sukladno članku 262. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u daljnjem tekstu: ZOO).

 

Tuženica je tijekom postupka osporila da bi među strankama postojao bilo kakav sporazum o suradnji s posebnim uvjetima po osnovi kojeg bi Republika Hrvatska imala bilo kakve daljnje obveze mimo propisane naknade, koja je podmirena prema cijenama koje su vrijedile za oko 800 dobavljača za usluge organiziranog smještaja, sve sukladno tada važećim propisima.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je (što među strankama nije ni bilo sporno) da je tužitelj u tijeku 1992., 1993. i 1994. u svom hotelu pružio usluge smještaja i prehrane izbjeglicama s područja B., S. i M. i to po nalogu nadležnih tijela Republike Hrvatske, te da je na temelju evidencije koju je upravo tužitelj dostavljao Centru za socijalni rad S., evidentiran i fakturiran smještaj troškova izbjeglica za svaki mjesec u 1992., 1993. i 1994., kao i da je na temelju tih podataka tužitelju isplaćena naknada troškova putem Republičkog Fonda K. Z., u visini koju je, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske, propisao Ured za prognanike i izbjeglice.

 

U ponovnom postupku pred prvostupanjskim sudom, sukladno uputi revizijskog suda, izvedeni su daljnji dokazi radi utvrđenja odlučne činjenice možebitnog postojanja sporazuma o pružanju usluga smještaja izbjeglica i prognanika u hotelu tužitelja (pod posebnim uvjetima), na temelju kojeg bi tuženica bila u obvezi isplatiti tužitelju i daljnju naknadu pored one koja mu je, sukladno propisanoj visini takve naknade, već isplaćena.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud, kao prvo, navodi da ne postoji pismena forma ugovora koja bi uredila takav ugovorni odnos pa da tuženica osnovano prigovara da se u ovom slučaju radilo o zakonskoj obvezi. Kao drugo, sud prvog stupnja istodobno zaključuje da već iz same činjenice što je tužitelj zbrinuo prognanike i izbjeglice u svom hotelu, neprijeporno proizlazi da je s tuženicom bio u ugovornom odnosu i da se u konkretnom slučaju radi o neizvršenju ugovorne obveze, iako da se konkretno radi o ratnoj šteti iz članka 2. stavak 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („Narodne novine“, broj 61/91 i 70/91 - Toč. A.2.3 Upute za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete). Pritom, prvostupanjski sud navodi da su saslušani svjedoci iskazali kako su bili u neposrednom kontaktu s predstavnicima Fonda K. Z. i da im je bilo obećano da će sporni troškovi biti naknađeni.

 

Polazeći od ovakvog utvrđenja i zaključaka, sud prvog stupnja ističe da za ispunjenje navedene obveze ne mora postojati pisana forma ugovora, s tim da je refundacija troška bila u skladu s mogućnostima iz tog vremena, ali da nije u cijelosti bila dovoljna pa zaključuje da tužitelj ima pravo tražiti isplatu izdataka koje je izvršio u ime i za račun tuženice i to temeljem općih obveznih pravila o izdatku za drugog ( članak 218. ZOO).

 

Prema sadržaju drugostupanjske presude, o činjenici postojanja ugovornog odnosa (o kojoj se govori u uputi revizijskog rješenja broj Revt-169/06) prvostupanjski sud nije dao jasne razloge, s tim da je samo obrazloženje prvostupanjske presude o pravnoj kvalifikaciji predmetne obveze te osnovanosti tužbenog zahtjeva u svojim razlozima nerazumljivo i proturječno. Stoga je sud drugog stupnja ustvrdio da u odnosu na razloge o odlučnim činjenicama u prvostupanjskoj presudi postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Slijedom toga, donoseći pobijanu presudu drugostupanjski sud se pozvao na odredbe članka 373.a ZPP-a, ocijenivši da je prema stanju spisa, bitne činjenice među strankama moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno od toga što je našao da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

U tom smislu, protivno ocjeni prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da u odnosu na uslugu smještaja i prehrane izbjeglica u hotelu tužitelja u spornom razdoblju, stranke nisu stupile u ugovorni odnos (u smislu odredbe članka 26. ZOO) iz kojeg bi proizlazilo da će tuženica, povrh propisane nužne naknade za tu uslugu, isplatiti tužitelju i dodatni iznos, a pogotovo ne da je u tom smislu postignut bilo kakav dogovor između stranaka. Osim toga, za razliku od suda prvog stupnja, drugostupanjski sud zaključuje da takav ugovorni odnos stranaka nije nastao niti iz same činjenice da je tužitelj pružio uslugu smještaja i prehrane, budući da su izbjeglice bile zbrinute na temelju postojećih propisa prisilne naravi, odnosno prema naredbi nadležnog tijela, sukladno odredbi članka 14. stavak 3. Uredbe o statusu prognanika i izbjeglica („Narodne novine“, broj 71/92), odnosno članka 14. stavak 4. Zakona o statusu prognanika i izbjeglica („Narodne novine“, broj 96/93, 39/95 i 128/99), tj. da se radilo o zakonskoj obvezi tužitelja za koju mu je nesporno isplaćena propisana naknada koju su primile i druge hotelske kuće u istim okolnostima.

 

Polazeći od toga, drugostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti niti dokazi iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je između stranaka postignut poseban sporazum s drugačijim uvjetima (od onih koji su vrijedili za smještajne kapacitete drugih osoba), iz kojeg bi proizlazilo tužiteljevo pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze u smislu odredbe članka 262. stavak 1. ZOO-a. Stoga je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.555.597,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama, preinačenjem prvostupanjske presude, odbijen kao neosnovan.

 

Pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev.

 

Naime, tužitelj je prvotno (u tužbi) zatražio isplatu sporne tražbine na ime ratne štete, ali je potom istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o neispunjenju ugovorne obveze budući je ugovoreno plaćanje naknade za izbjeglice u punom iznosu, s tim da mu je naknada plaćena u znatno manjem iznosu iz kojeg proizlazi sporna razlika (podnesak na listu 31. spisa). U svojoj žalbi (list 40. do 42. spisa) tužitelj ponovno tvrdi da se ovdje radi o neurednom ispunjenju ugovorne obveze iz članka 262. ZOO-a jer da je s ovlaštenim predstavnicima Fonda „Kralj Zvonimir“ od početka ugovoreno da će mu biti naknađena puna cijena koštanja smještaja i prehrane izbjeglica (odgovor na žalbu - list  569. spisa), dok se u reviziji protiv ranije drugostupanjske presude (Pž-2769/04 od 11. travnja 2006. - list 53. do 57. spisa), kao i sadašnjoj reviziji tužitelj, uz rečeno, poziva još i na odredbe članka 218. ZOO-a (izdatak za drugoga - verzijski zahtjev).

 

Slijedom navedenog, niti prvostupanjski sud (iako je uputa revizijskog suda iz ukidnog rješenja bila jednoznačna i razumljiva) nije jasno kvalificirao prijepor, stoga je sud drugog stupnja pravilno utvrdio da su razlozi o odlučnim činjenicama koje je u svojoj presudi obrazložio prvostupanjski sud nejasni i međusobno proturječni. Prije svega, ako se radi o ratnoj šteti za naknadu takve štete tuženica nije pasivno legitimirana, a drugo, sam je tužitelj naknadno inzistirao na ugovornoj odgovornosti i neispunjenju ugovornih odredbi, što je bez daljnjega nespojivo s institutom naknade ratne štete. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je bilo ugovoreno plaćanje naknade za izbjeglice u punom iznosu, odnosno plaćanje izvan ili preko naknade koja je bila propisana za sve pravne osobe hotelskog tipa koje su u to vrijeme pružile smještaj izbjeglicama i koja im je (kao i tužitelju) plaćena, drugostupanjski sud je pravilno zaključio da takav sporazum, s obzirom na stanje spisa, u ovom slučaju ne postoji. Time je sud drugog stupnja, protivno navodima revidenta, u cijelosti vodio računa o sadržaju i uputama iz ukidnog rješenja Revt-169/06, u kojem se kao pravna osnova ovakvog zahtjeva upućuje na možebitno postojanje sporazuma o plaćanju troškova izbjeglica pod posebnim uvjetima. Ukoliko su u konkretnom slučaju, kako navode svjedoci, doista postojala „određena obećanja“, to samo za sebe još nije dovoljno za utvrđenje da između stranaka postoji pravno valjani sporazum stranaka o plaćanju naknade pod uvjetima koji bi se razlikovali od propisane naknade koju je tužena platila tužitelju i ostalim hotelskim kućama.

 

U odnosu na verzijski zahtjev iz članka 218. ZOO-a, valja istaknuti da primjena tog instituta u ovom sporu ne dolazi u obzir jer tužitelj u konkretnom slučaju nije nekoj trećoj osobi platio dug Republike Hrvatske koji ona nije platila, a po zakonu ga je morala platiti. Tužitelj tijekom postupka zapravo tvrdi da tuženica nije ispunila ugovornu obvezu koju je preuzela u odnosu na njega i to sukladno općim propisima obveznog prava (članak 262. ZOO), međutim, to je činjenično i pravno različito od situacije u kojoj se primjenjuju pravila o izdatku za drugog.

 

Prema tome, ako u ovom postupku nije ni bilo sporno da je tužitelj u svom hotelu pružio usluge smještaja i prehrane izbjeglicama po nalogu nadležnih tijela tuženice, te da je na temelju evidencije koju je upravo tužitelj dostavljao Centru za socijalni rad S., evidentiran i fakturiran smještaj troškova izbjeglica za svaki mjesec u 1992., 1993. i 1994., kao i da je na temelju tih podataka tužitelju isplaćena naknada troškova u visini koju je, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske, propisao Ured za prognanike i izbjeglice, tada ne postoji pravna osnova na temelju koje bi tužitelj mogao osnovano zahtijevati isplatu daljnje naknade zbog pružanja tih usluga (tako i u Rev-227/04-2 od 29.6.2004.).

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.