Baza je ažurirana 31.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revt 149/2017-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revt 149/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C. I. C. d.d., O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K. & B. u Z., protiv tuženika P. d.o.o., H., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3609/12-4 od 22. veljače 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-361/09 od 21. studenoga 2011., u sjednici održanoj 5. svibnja 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se povodom postavljenog materijalnopravnog pitanja dopušta te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3609/12-4 od 22. veljače 2016. i presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-361/09 od 21. studenoga 2011. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka se ostavlja za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3609/12-4 od 22. veljače 2016. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-361/09 od 21. studenoga 2011. kojom je naloženo tuženiku predati tužitelju u posjed nekretninu na zkč. 4126/2 zku. 1902 k.o. H., u naravi poslovni prostor (restoran i zgrada za poslugu), prizemlje površine 80 m2, slobodnu od osoba i stvari.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:

 

"1. Postupovnopravno pitanje: Da li je sud u parničnom postupku ovlašten donijeti odluku o glavnoj stvari ako sam nije riješio prethodno pitanje, a niti je prekinuo postupak dok nadležno tijelo u već pokrenutom postupku ne riješi prethodno pitanje?

 

2. Materijalnopravno pitanje: Da li je za valjanost odluke o dodjeli (produljenju) koncesije na pomorskom dobru i valjanost ugovora o koncesiji pomorskog dobra dostatno da se nekretnina koja je predmet koncesije može izvan zakonom propisanog postupka podvesti pod zakonsku definiciju pomorskog dobra ili je za valjanost odluke o dodjeli (produljenju) koncesije i valjanost ugovora o koncesiji potrebno da je u zakonom predviđenom postupku utvrđeno da se nekretnina koja je predmet koncesije nalazi unutar granica pomorskog dobra, te da je nadležno tijelo u zakonom propisanom postupku donijelo zakonitu odluku o davanju koncesije i na temelju takve odluke zaključilo valjan ugovor o koncesiji pomorskog dobra?"

 

smatrajući da o rješenju istih ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer da je o tim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1105/09 od 3. studenoga 2009. te Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju Pž-834/06 od 5. prosinca 2007. izrazili pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi. Predloženo je stoga dopustiti reviziju te preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbacivanje, odnosno odbijanje.

 

Revizija je, a povodom u njoj postavljenog materijalnopravnog pitanja dopuštena i osnovana.

 

S obzirom na označenu vrijednost predmeta ovog spora, a pobijana presuda je donesena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), polazeći od odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3., a u vezi s odredbom čl. 497.a ZPP-a, protiv pobijane presude nije dopuštena tzv. redovna revizija.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje razloga njegove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj reviziji tuženik je postavio dva prethodno navedena pravna pitanja, od kojih je prvo procesnopravno, a drugo materijalnopravno pitanje.

 

Procesnopravno pitanje, a kojim tuženik problematizira pravilnost pobijane odluke smatrajući da nije bilo mjesta njezinom donošenju, a bez da je odlučeno o prethodnom pitanju, ovaj sud ocjenjuje važnim za odluku u ovoj konkretnoj stvari, no ne može se prihvatiti da bi rješenje istog ujedno i bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a što je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a pretpostavka za dopuštenost tzv. izvanredne revizije. Ovo stoga što odgovor na ovo procesnopravno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog spisa predmeta, a kako se činjenično pravni supstrat ovog spisa predmeta ne može izjednačiti s onim iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-834/06 od 5. prosinca 2007. na koje revizija upire, to je ocijeniti da u odnosu na ovo postavljeno pravno pitanje ovako podnesena revizija nije dopuštena.

 

Naprotiv u odnosu na u reviziji postavljeno materijalnopravno pitanje, ovaj sud ocjenjuje da su se ostvarile pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Tim pitanjem tuženik problematizira pravnu osnovu na temelju koje tužitelj polaže pravo na posjed na spornim nekretninama, a zbog čega se vodi ovaj postupak, u kojem su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja i naložili tuženiku predaju predmetnih nekretnina u posjed tužitelju.

 

Izvjesno je da je rješenje tog pitanja važno za odluku u ovoj pravnoj stvari, ali ga ovaj sud ocjenjuje važnim i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a time i ocjenjuje postojanje razloga za dopuštenost revizije zbog tog pitanja, a sve kod činjenice da je o tom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 1105/09 od 3. studenoga 2009. izrazio pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane presude, a zbog čega i postoji potreba intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

Naime, iz stanja ovog spisa predmeta, a u skladu sa činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je na temelju odluke o koncesiji Vlade Republike Hrvatske od 7. lipnja 1999. tužitelju dato pravo posebne uporabe i korištenja nekretnine oznake luka posebne namjene od županijskog značaja – luka nautičkog turizma u P., uključujući nekretninu oznake z.k.č. 4126/2 zk.ul. 1902 k.o. H., na rok od 1. lipnja 1999. do 31. svibnja 2011., te

 

- da je na temelju te odluke između tužitelja i Županije Splitsko-dalmatinske 16. rujna 1999. sklopljen ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja luke posebne namjene – luka nautičkog turizma P., za razdoblje od 1. lipnja 1999. do 31. svibnja 2011. (dalje: Ugovor o koncesiji iz 1999.),

 

- da je odluka o koncesiji donesena i ugovor o koncesiji sklopljeni sukladno tada važećim odredbama Zakona o morskim lukama i pomorskom zakoniku,

 

- da je na  temelju odluke o izmjeni odluke o koncesiji pomorskog dobra u svrhu uporabe gospodarskog korištenja luke posebne namjene od 25. siječnja 2007. između Vlade Republike Hrvatske kao davatelja koncesije i tužitelja kao ovlaštenika koncesije 5. listopada 2007. sklopljen ugovor o koncesiji pomorskog dobra u svrhu korištenja luke posebne namjene – luka nautičkog turizma P., predmet kojeg je i z.k.č. 4126/2 zk.ul. 1902 k.o. H., a za razdoblje do 30. prosinca 2030. (dalje: Ugovor o koncesiji iz 2007.),

 

- da je ta odluka o koncesiji donesena i ugovor o koncesiji sklopljen u vrijeme važenja Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama,

 

- da je tuženik posjednik spornih objekata, u naravi dio restorana M. na nekretnini z.k.č. 4126/2 zk.ul. 1902 k.o. H., a na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog 3. listopada 2001. između njega kao kupca i Z. M. kao prodavatelja, a koji je prethodno te nekretnine kupio od trgovačkog društva S. H. na temelju ugovora sklopljenog 11. lipnja 2001., kao i

 

- da u zemljišnim knjigama ova nekretnina nije upisana kao pomorsko dobro.

 

Nižestupanjski sudovi ocijenili su zahtjev tužitelja osnovanim izrazivši pravno shvaćanje da predmetne nekretnine, obzirom na njihovu lokaciju sadržajno čine dio pomorskog dobra, zbog čega da nisu mogle biti predmetom kupoprodajnog ugovora, pa time da tuženik na njima ne može polagati stvarnopravna ovlaštenja odnosno da su iste obuhvaćene odlukom Vlade Republike Hrvatske odnosno ugovorom sklopljenim sa tužiteljem o njihovom davanju koncesiji, a zbog čega da je tužitelj i ovlašten tražiti njihovu predaju u posjed od tuženika.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja iz pobijane presude tuženik u reviziji ustraje u ocjeni da ugovor o koncesiji iz 2007. nije mogao proizvesti pravne učinke u smislu da je njima predmetna nekretnina mogla biti data u koncesiju tužitelju, jer da za to nisu bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 7. st. 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama,  a koji da je u vrijeme sklapanja tog ugovora bio na snazi, te je na drugačiji način određivao uvjete za sklapanje ugovora o koncesiji nekretnina koje imaju značaj pomorskog dobra od onih kako je to bilo propisano Zakonom o morskim lukama, a koji je bio na snazi u vrijeme davanja u koncesiju sporne nekretnine u vrijeme sklapanja prethodnog ugovora o koncesiji iz 1999.

 

Naime, odredbom čl. 7. st. 4. Zakona o pomorskom dobru i  morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03 – dalje: ZPDML) propisano je da se koncesija na pomorskom dobru može dati nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i provedena u zemljišnim knjigama. Takav uvjet Zakon o morskim lukama ("Narodne novine", broj 108/95 i 97/00) kao ni Pomorski zakonik ("Narodne novine", broj 17/94, 74/96 i 143/96) nisu propisivali.

 

Rezultati ovog postupka upućuju na nespornu činjenicu da u odnosu na predmetnu nekretninu granica pomorskog dobra nije utvrđena, niti je ona provedena u zemljišnim knjigama.

 

Upravo u smislu prednje izloženog, tuženik u reviziji postavljenim materijalnopravnim pitanjem i problematizira valjanost pravne osnove, a na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev glede prava na posjed sporne nekretnine. Naime, za ocjenu osnovanosti ili ne tužbenog zahtjeva tužitelja, nije odlučno pitanje je li tuženik mogao steći vanknjižno vlasništvo sporne nekretnine stupanjem u njihov posjed, a nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora sa Z. M. (a koji je prethodno te nekretnine kupio od trgovačkog društva S. H.), a čime se bave nižestupanjski sudovi. Naprotiv sporno je, je li tužitelj na temelju Ugovora o koncesiji iz 2007. može polagati pravo na posjed na predmetnoj nekretnini, a koji ugovor je sklopljen u režimi ZPDML, a čijom odredbom čl. 7. st. 4. su propisani uvjeti za davanje nekretnine u koncesiju, a koji, čini se u konkretnom slučaju nisu ispoštovani. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1105/09 od 5. studenoga 2009., ovaj sud je pak izrazio pravno shvaćanje da se "koncesija na pomorskom dobru sukladno čl. 7. st. 4. ZPDML može dati tek nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i nakon što je pomorsko dobro u tim granicama provedeno u zemljišnim knjigama, time da se koncesija upisuje u teretni list zemljišnih knjiga".

 

Odredbom čl. 118. st. 9. ZPDML propisano je da sve koncesije dodijeljene na temelju Pomorskog zakonika i Zakona o morskim lukama ostaju na snazi do isteka razdoblja na koji su dane.

 

U smislu te odredbe bi dakle i Ugovor o koncesiji iz 1999. koji je bio sklopljen sa tužiteljem, ostao na snazi do isteka ugovorenog roka tj. do 31. svibnja 2011. No kako je nesporno, a prije isteka ugovorom o koncesiji iz 1999. (isticao je 31. svibnja 2011.) tužitelj je sa Vladom Republike Hrvatske sklopio novi Ugovor o koncesiji iz 2007. (sklopljen 5. listopada 2007.), a kojim je uz ostalo određeno trajanje koncesije i za spornu nekretninu do 2030., čini se da u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 118. st. 9. ZPDML, a za ocjenu pravnog položaja tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu, a time i za ocjenu odnosa stranaka u odnosu na predmetnu nekretninu, a koja je predmet tužbenog zahtjeva.

 

Dakle, kako su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa, zanemarujući odredbu čl. 7. st. 4. ZPDML, a koja uređuje uvjete za sklapanje ugovora o koncesiji propustili ocijeniti njezin značaj na pravne posljedice Ugovora o koncesiji iz 2007., a na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev u odnosu na tuženika glede predmetne nekretnine, to je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a trebalo ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će polazeći od prethodno navedenog ponovno raspraviti sva sporna pitanja, a koja se tiču tužbenog zahtjeva tužitelja te donijeti novu zakonitu presudu.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u odluci o konačnoj stvari, sve u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 5. svibnja 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu