1

                            Broj: Jž-693/2020

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. I.K., zbog prekršaja iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga („Narodne novine“, broj 107/01., 87/02., 163/03., 141/04., 40/07., 149/09., 84/11. i 80/13.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu od 28. listopada 2019., broj: 48. Pp J-3378/2016, u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. I.K. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. I.K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu od 28. listopada 2019., broj: 48. Pp J-3378/2016, proglašen je krivim okr. I.K. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 54. st. 3. u vezi sa st. 1. toč. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, u koju se lišenje slobode 30. i 31. kolovoza 2016. uračunava kao 600,00 kuna, pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 1.400,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 700,00 kuna.

 

Istom presudom, na temelju čl. 64. st. 1. Zakona o suzbijanju zlouporabe droga, od okrivljenika je oduzeta droga hašiš, ukupne težine 0,6 grama.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama, s prijedlogom da se žalba prihvati

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da droga nije bila okrivljenikova te na osporavanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka policijskog službenika J.U.. Okrivljenik u žalbi, jednako kao i u obrani, tvrdi da je droga pronađena ispod suvozačevog sjedala, da nije znao da nju te da bi je sigurno bacio da ju je on pronašao. Nadalje, tvrdi da je iz iskaza policijskog službenika bilo jasno da se ne sjeća nikakvih detalja, da na nekoliko njegovih pitanja, koja iz njemu nepoznatih razloga nisu unesena u zapisnik, nije znao odgovoriti te da je u iskazu iznosio samo ono što je napisano u policijskom zapisniku koji je pročitao netom prije dolaska na sud. Također, ističe da je nepušač, da je to naglasio i inkriminirane prilike, te da je, kada je priveden, bio pristao na sve kontrole i testove koje su mu predlagali u policijskog postaji, ali da se odustalo od bilo kakvog testiranja.

 

Suprotno tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica, pa tako i glede činjenice koja se pobija žalbom. Neosnovano okrivljenik tvrdi da bi predmetna droga bila pronađena ispod suvozačevog sjedala, čime očito tvrdi da za nju nije znao. Naime, iz službene zabilješke od 30. kolovoza 2016., koja je, u dijelu u kojem se opisuju poduzete radnje policijskih službenika, dokaz u prekršajnom postupku u smislu čl. 158. Prekršajnog zakona, proizlazi da je droga pronađena „između vozačeva i suvozačeva sjedišta“. Jednako je iskazao i svjedok policijski službenik na glavnoj raspravi 30. rujna 2019., koji je je, na okrivljenikov upit, odgovorio da se vrlo dobro sjeća da je kolegica vrećicu u kojoj se nalazio duhan i grumen droge „uočila između vozačeva i suvozačeva sjedišta kod mjenjača“. Osim toga, okrivljenik je bez ikakvih primjedbi potpisao Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, kojom je droga oduzeta od njega.

 

Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz svjedoka policijskog službenika J.U., jer je svjedok iskazivao jasno i okolnosno, jasno je naveo da se dobro sjeća inkriminiranog događaja te je bez ikakvih dvojbi odgovorio na sva okrivljenikova pitanja. U odnosu na žalbene navode da neka pitanja, na koja svjedok policijski službenik nije znao odgovoriti, nisu unesena u zapisnik, treba navesti da je zapisnik glasno diktiran, da okrivljenik na isti nije imao primjedbi i da ga je u znak suglasnosti vlastoručno potpisao bez ikakvih primjedbi, izmjena i dopuna. Isto tako, iz zapisnika je vidljivo da okrivljenik nije stavljao nikakve primjedbe na iskaz svjedoka. Iskaz svjedoka J.U., koji je događaj utvrdio neposrednim opažanjem na mjestu događaja prilikom obavljanja službenih radnji, ne ostavlja nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica i nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Osim toga, u spisu nema podatka da bi postojali razlozi zbog kojih bi on neosnovano teretio okrivljenika, a niti to okrivljenik tvrdi u žalbi. Vjerodostojnost iskazivanja svjedoka policijskog službenika potvrđena je i time što je njegov iskaz u potpunosti suglasan svim materijalnim dokazima koji prileže spisu.

 

Povezujući gore navedene činjenice, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna droga pripadala upravo okrivljeniku, a ne nekom drugom kako to u žalbi tvrdi okrivljenik.

 

Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama okrivljenik ističe da je neosuđivan, da je otac dvoje malodobne djece i u očekivanju trećeg te da će mu ova nepravedna presuda otežati život u budućnosti.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje novčane kazne te da je izrečena novčana kazna primjerena i dostatna, kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

 

Naime, za prekršaj za koji je okr. I.K. proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u visini od 5.000,00 do 20.000,00 kuna pa izrečena novčana kazna 2.000,00 kuna, predstavlja novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog minimuma. Po ocjeni ovog suda, sve okolnosti koje se ističu u žalbi našle su dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni i ista je primjerena svim okolnostima koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, stupnju krivnje okrivljenika, pogibeljnosti počinjenog prekršaja i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Slijedom navedenog, a imajući na umu i činjenicu da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost blažeg kažnjavanja, kako se to sugerira u žalbi.

 

Stoga, nije osnovana ni žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. svibnja 2020.

 

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.