- 1 -

                                  Broj: Jž-868/2019

 

 

                                

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog G. V., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17), odlučujući o žalbi okrivljenog G. V. podnesenoj putem branitelja H. Z., odvjetnika u Z., protiv presude Općinskog suda u Zadru, broj: 11. Pp J-175/2019 od 15. siječnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog G. V. i potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

    II              Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljeni G. V. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljeni G. V. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku, temeljem istog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 1.200,00 kuna, u koju kaznu je okrivljeniku uračunato oduzimanje slobode kao 600,00 kuna pa ima za platiti 600,00 kuna novčane kazne, time da ukoliko u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je okrivljenik dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Protiv te presude okrivljeni G. V. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, navodeći da je presuda nerazumljiva i nema razloga o odlučnim činjenicama jer je činjeničnim opisom okrivljeniku stavljeno na teret da je oštećenicu povukao s kreveta za desnu ruku prema podu pri čemu je pala na desnu stranu tijela (bok), dok svojim iskazom oštećenica navodi da se podignula s kreveta, krenula prema kuhinji kada ju je bivši suprug gurnuo i da je ona tada pala. Dalje u žalbi ističe i da sud osim analize obrane okrivljenika i iskaza oštećenice, druge dokaze nije provodio, da je pogrešan zaključak suda da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti jer da je on samo htio popričati sa vanbračnom suprugom, što ona nije htjela jer joj je bilo vruće pa je on otišao po gumeno crijevo, otvorio vodu i njome rashladio nju i sebe, zatim da nije jasno temeljem čega smatra iskaz oštećenice uvjerljivijim, osobito tijekom suočenja, da je sud trebao cijeniti činjenicu da je okrivljenik pozvao hitnu pomoć, zatim da je sud trebao provesti dokaz ispitivanjem uređujućih policijskih službenika te nije obrazloženo zašto te dokaze sud nije proveo, da je trebao provesti i sudsko medicinsko vještačenje radi utvrđenja mehanizma nastanka ozljeđivanja oštećenice kao i da je odluka o kazni kontradiktorna te je i pogrešno uračunato vrijeme lišenja slobode u novčanu kaznu. Zbog iznesenog, predlaže usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe, a podredno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Žalba je neosnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbene navode koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 11. PZ-a, odnosno na nerazumljivost izreke te nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, ukazuje se žalitelju da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka. Naprotiv, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, te je ovaj sud ocijenio da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

Naime, neovisno o tome što dinamika predmetnog događaja kako ju je opisala J.V., oštećenica, ne odgovara u potpunosti dinamici iz činjeničnog opisa u izreci (i optužnog prijedloga), isto nije od važnosti, s obzirom da cjelokupno postupanje okrivljenika kritične zgode vrijeđanjem i tjelesnim nasiljem, predstavlja nasilničko ponašanje u obitelji pa je za postojanje prekršajne odgovornosti okrivljenika nebitno je li ju on povukao za ruku s kreveta pa je oštećenica pala na desnu stanu tijela te ju je okrivljenik udario šakom u trbuh, ili se sama ustala s kreveta i krenula prema kuhinji u kojem trenutku ju je okrivljenik gurnuo pa je pala na desnu stanu tijela nakon čega ju je on podigao i udario u trbuh. Ovakvim neznatnim odstupanjem iskaza oštećenice od dinamike činjeničnog opisa prekršaja iz optuženja i izreke, ne dovodi se u pitanje ostvarenje zakonskog obilježja prekršaja nasilja u obitelji, niti je povrijeđen identitet optužbe.

 

Iz izreke presude jasno proizlazi zakonsko obilježje prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, te je prvostupanjski sud, postupajući sukladno odredbi čl. 183. st. 1. toč. 1. PZ-a, jasno opisao samu radnju izvršenja okrivljenika i odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet prekršaja, koji u konkretnom slučaju predstavlja zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji pa izreka presude nije nerazumljiva.

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svjedokinje J. V., oštećenice, koji je opravdano prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode počinio nasilje u obitelji čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Slijedom toga su neosnovani navodi žalbe da je prvostupanjski sud trebao u postupku ispitati policijske službenike radi potpunog činjeničnog utvrđenja, odnosno, dati razloge zašto ih nije ispitao, budući da iz spisa ne proizlazi da bi isti neposrednim opažanjem utvrdili prekršaj, a niti su predloženi kao svjedoci te je i po mišljenju ovog suda činjenično stanje dovoljno i pravilno utvrđeno temeljem iskaza oštećenice. Iz istoga razloga, neosnovan je i navod žalbe glede nužnosti provođenja sudsko medicinskog vještačenja radi utvrđenja mehanizma nastanka ozljeđivanja oštećenice jer samo tjelesno nasilje predstavlja zakonsko obilježje prekršaja, neovisno o eventualnim posljedicama.

 

Pokušaj okrivljenika, a što iznosi u obrani i ponavlja u žalbi, da umanji i relativizira vlastito postupanje izgovorom da je on pozvao policiju predmetne zgode te da je „samo htio vodom ohladiti i sebe i vanbračnu suprugu jer nije htjela razgovarati“, ne može opravdati njegovu prekršajnu odgovornost za terećeni prekršaj jer je utvrđenim, opisanim neprihvatljivim ponašanjem ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskom postupku.

 

Razmotrivši odluku o prekršjnopravnoj sankciji, a povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenih prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te je izrečena u visini gotovo minimalne novčane kazne propisane za taj prekršaj, obzirom da je za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u iznosu najmanje 1.000,00 kuna ili do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 90 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika, suprotno navodima žalbe.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 40. PZ-a u izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku uračunao oduzimanje slobode i to na način da je uračunao svaki započeti dan uhićenja, odnosno, svakih započetih 300,00 kuna novčane kazne s jednim danom zatvora. Budući da je okrivljenik proveo u uhićenju vrijeme od 6. srpnja 2018. u 22,45 sati do 7. srpnja 2018. u 10,00 sati, isto predstavlja dva započeta dana, odnosno dva puta započetih 300,00 kuna, dakle, ukupno 600,00 kuna novčane kazne za koliko je pravilno i umanjena izrečena novčana kazna od 1.200,00 kuna pa je okrivljeniku ostao za platiti iznos od 600,00 kuna novčane kazne. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a, dao mogućnost žalitelju da ukoliko u roku od 30 dana od dana primitka ove presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, novčana kazna smatrat će se plaćenom u cjelini.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

Zbog naprijed izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 4. svibnja 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                         Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                            Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.