1              Poslovni broj: Gž-977/2019-2

 

 

Poslovni broj: Gž-977/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Vesni Kuzmičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. E., , K., Republika Srbija, OIB: … zastupan po punomoćnici G. G., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i P. iz Z., protiv tuženika 1. J. M., B. R., K., OIB: …. i 2. M. M., B. R., K., OIB: …., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-876/2015-6 od 5. siječnja 2016., 4. svibnja 2020.

 

r i j e š i o   j e

 

Preinačuje se točka I. rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-876/2015-6 od 5. siječnja 2016. na način da se rješava:

 

"Za odlučivanje o tužbi protiv tuženika 2. M. M. određuje se Općinski sud u Karlovcu."

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je kako slijedi:

 

"I. Za odlučivanje o tužbi protiv tuženika M. M., ovaj sud proglašava se nenadležnim i tužba se odbacuje.

 

II. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za odlučivanje o tužbi protiv tuženika J. M.."

 

Protiv točke I. navedenog rješenja žalbu izjavljuje tužitelj zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijano rješenje preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora u uvodno citiranoj pravnoj stvari čini zahtjev tužitelja prema tuženicima sa zahtjevom da mu tuženici solidarno isplate iznos od 20.000,00 EUR-a, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2013. do isplate, te da mu naknade parnični trošak, a slijedom činjenice da isti nisu postupili po preuzetim obvezama.

 

Naime, među strankama nije bilo sporno da se potraživanje tužitelja prema tuženiku 1. J. M. temelji na Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici sklopljenom 18. svibnja 2011. u K., Republika Srbija, a prema tuženiku 2. M. M. na temelju Ugovora o pristupanju dugu sklopljenom 9. kolovoza 2012. u Z., Republika Srbija.

 

Sud prvog stupnja je, u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kojeg su isticali tuženici, smatrao što se tiče tuženika 1. J. M. kako je nesporno da isti ima prebivalište u Republici Hrvatskoj i to na području toga suda. Stoga da, u odnosu na istog, dolazi do primjene odredbe članka 46. stavka 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("SLSFRJ", broj 43/51 i 77/82), ("Narodne novine", broj 53/91 i 188/01, dalje u tekstu: ZRSZ), kojom odredbom je propisano da nadležnost suda u RH postoji ako tuženik ima prebivalište, odnosno sjedište u RH.

 

U odnosu na tuženika 2. M. M., je smatrao da u odnosu na istog dolazi do primjene odredba članka 49. stavak 1. ZRSZ-a, kojom odredbom je propisano da se stranke mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedan od njih strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, a nije riječ o sporu za koji postoji, prema odredbama tog zakona i drugog zakona RH, isključiva nadležnost suda RH.

 

Kako su tužitelj i tuženik 2. člankom 4. Ugovora o pristupanju dugu u slučaju spora po tom Ugovoru, ugovorili nadležnost Osnovnog suda Sombor-Sudska jedinica Kula, a kako stranke nisu osporile da jedna od njih ne bi bila strani državljanin, sud prvog stupnja je smatrao da je za odlučivanje o tužbi protiv ovog tuženika nadležan strani sud konkretno- Osnovni sud Sombor-Sudska jedinica Kula.

 

Dakle, budući da je između tužitelja i tuženika 2. M. M. ugovorena nadležnost stranog suda, a tuženici nisu materijalni suparničari, da ne dolazi ni do primjene odredbe članka 46. stavka 4. ZRSZ-a, kojom odredbom je propisano, ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda RH postoji i kad jedan od tuženika ima prebivalište, odnosno sjedište u RH. Tom odredbom da je utvrđena tzv. atrakcijska međunarodna nadležnost suda u RH za materijalne suparničare.

 

Radi svega navedenog, sud prvog stupnja odlučio je kao u točki I. izreke pobijanog rješenja.

 

Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda, kako tuženici nisu materijalni suparničari, ne prihvaća ovaj žalbeni sud.

 

Naime, za pravilno odlučivanje o pitanju mjesne nadležnosti u ovom konkretnom slučaju, odlučan je odgovor na pitanje – jesu li tuženik 1., kao dužnik po Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici i tuženik 2., kao dužnik po Ugovoru o pristupanju dugu, materijalni ili formalni suparničari, te primjenjuju li se, sukladno odredbi članka 46. stavak 4. ZRSZ-a i članka 50. ZPP-a, pravila o atrakciji nadležnosti.

 

Po stajalištu ovog žalbenog suda, na što žalitelj ukazuje s pravom u svojoj žalbi, unatoč činjenici što su Ugovor o kratkoročnoj pozajmici i Ugovor o pristupanju dugu, formalno dva različita pravna posla, materijalnopravni odnosi između glavnog tuženika i pristupatelja dugu, odnosno njihovi odnosi prema vjerovniku, a koji nastaju kao nužna pravna posljedica i pravni učinci sklapanja Ugovora o pristupanju dugu, opravdavaju primjenu procesnih pravila o materijalnom suparničarstvu.

 

Prema odredbi članka 101. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), ugovorom između vjerovnika i trećega, kojim se ovaj obavezuje ovjereniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku, treći stupa u obvezu pored dužnika.

 

Stoga, po mišljenju ovoga suda, u slučaju pristupa dugu za vjerovnika nastaje ista materijalnopravna situacija kao da je na mjestu pristupatelja dugu osoba u svojstvu solidarnog jamca ili sudužnika. Razlika između gore navedenih instituta osobnog pojačanja obveznopravnog odnosa, u pravnom smislu se svodi na pravila o regresu između glavnog dužnika i ispunitelja obveze. Kao takva, navedena razlika između spomenutih pravnih instituta ne utječe na pravni odnos "trećih" prema vjerovniku, a time i gledano sa stajališta procesnih pravila, između njih ne bi trebalo raditi razliku, kada je u pitanju primjena pravila o materijalnom suparničarstvu.

 

Konkretno, pravo je trećeg (pristupatelja dugu), isticati sve prigovore iz glavnog ugovora (ovdje Ugovora o kratkoročnoj pozajmici), što uključuje i prigovor da je glavni dužnik ispunio dio ili cijelu tražbinu, a što ne bi bio slučaj da nema stvarne povezanosti između glavnog dužnika i pristupatelja dugu (trećeg).

 

Na temelju iznesenog, ovaj sud smatra da između tuženika 1. i tuženika 2. postoji takav pravni koneksitet, koji opravdava primjenu procesnih pravila o materijalnom suparničarstvu, a posljedično takvom utvrđenju i potreba primjene pravila o atrakciji nadležnosti, koje imaju u vidu gore citirane odredbe.

 

Radi svega iznesenog, valjalo je rješenje u pobijanom dijelu preinačiti, sukladno odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 4. svibnja 2020.