Poslovni broj: Gž-1882/2019-2

 

 

Poslovni broj: Gž-1882/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. t. d.o.o., OIB: ..., Z., zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu C., G. & E. d.o.o., Z., protiv tuženika I. R., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-4403/16-17 od dana 27. lipnja 2019., dana 04. svibnja 2020.,   

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-4403/16-17 od dana 27. lipnja 2019.

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Ukida se u cijelosti platni nalog kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.544,28 kn sa zateznim kamatama i odbija se tužbeni zahtjev.

 

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 1.193,75 kn, u roku od 8 dana.

 

III S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 993,75 kn, tuženik se odbija."

 

Protiv citirane presude pravovremeno se žali tužitelj pobijajući presudu u cijelosti, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 70/19 – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatu iznosa od 1.544,28 kn i to po osnovi računa broj 142267-1-2 od 21.12.2014. u iznosu od 80,28 kn, a što se odnosi na Osnovni T. TV u iznosu od 64,22 kn te PDV u iznosu od 16,06 kn, te po osnovi računa broj 794127-1-2 od 20.12.2015. u iznosu od 1.464,00 kn, a što se odnosi na instalaciju opreme u iznosu od 348,00 kn, naknadu štete u iznosu od 760,00 kn te PDV u iznosu od 277,00 kn, a sve po osnovi ugovora br. 033425.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora, u konkretnom predmetu, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda, sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a.

 

Tužitelj u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba ZPP-a jer su razlozi i zaključci suda potpuno nelogični i kontradiktorni te proturječe sami sebi i razlozima presude te zapisnicima i iskazima danim u postupku na zapisniku kao i ispravama koje se nalaze u spisu, štoviše, da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, čime ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

 

Bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Prema sadržaju izreke odbijeni su tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženikov protutužbeni zahtjev, a u obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da navedeni zahtjevi nisu osnovani.

 

Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom prvostupanjskog postupka i donošenjem pobijane presude nije počinio ni jednu od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje kako je, prihvaćajući tuženikov prigovor zastare, sud pogrešno primijenio materijalno pravo, međutim i pravilnom primjenom odluka bi u ovom predmetu bila jednaka.

 

Prvostupanjski sud je pobijanom presudom ukinuo platni nalog i tužbeni zahtjev odbio nakon što je u postupku utvrdio:

 

- kako između stranaka nije sporno da je dana 12. ožujka 2012. tuženik podnio zahtjev za zasnivanje pretplatničkog odnosa i to za uslugu Osnovni T. TV paket s opremom SD prijamnik, uz obvezu mjesečnog plaćanja usluge i najam opreme, uz maksimalno trajanje ugovora od 24 mjeseca, povodom kojeg zahtjeva je 12. ožujka 2012. sklopljen Ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa za B. T. TV uslugu broj 900033425.

- kako je tuženik istaknuo i prigovor zastare.

- kako je tuženik tijekom postupka dokazao da je zbog kvara na opremi (zbog čega je i otkazao predmetni ugovor) više puta putem telefona, slanjem e-maila te pisano preporučenom pošiljkom (listovi 16 i 24 spisa) pozivao tužitelja da preuzme opremu, što je tužitelj odbio učiniti.

 

Smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju temeljem sklopljenog ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa za B. T. TV uslugu, odnosno o potraživanju mjesečne naknade za korištenje B. T. TV usluge, a budući da je račun broj 142267-1-2  od 21.12.2014. u iznosu od 80,28 kn dospijevao dana 20. siječnja 2014., a prijedlog za ovrhu je podnesen 12. veljače 2016., sud je smatrao kako je, zbog proteka jednogodišnjeg roka, nastupila zastara plaćanja navedenog računa.

 

Nadalje, budući da je sud utvrdio da je tuženik tijekom postupka otkazao ugovor zbog kvara na opremi te pozivao tužitelja na preuzimanje opreme, a što je tužitelj odbio učiniti, a predmetni račun broj 794127-1-2 u ukupnom iznosu od 1.464,00 kn se odnosi na instalaciju opreme u iznosu od 348,00 kn i naknadu štete u iznosu od 760,00 kn, čiji nastanak , tužitelj na kojem je bio teret dokaza nije dokazao, sud je smatrao da tuženik nije u obvezi izvršiti plaćanje tužitelju po tom računu.

 

Ispravno tužitelj u žalbi ukazuje kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tuženikov prigovor zastare.

 

Odredbom članka 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine", broj 128/14), propisano da se za odlučivanje po žalbama protiv odluka svih općinskih sudova u ostalim građanskim predmetima određuje svaki županijski sud.

 

Nadalje, člankom 5. ZPS-a je određeno kako će se predmeti dodjeljivati u rad županijskim sudovima električnom nasumičnom dodjelom.

 

Sukladno navedenim člancima, pobijana odluka je dodijeljena u rad Županijskom sudu u Splitu, međutim Županijski sud u Splitu nema ovlasti ujednačavati različitu praksu koja postoji između županijskih suda u Hrvatskoj.

 

Odredbom članka 20. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16, dalje u tekstu: ZS) propisano je da Vrhovni sud Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost u njegovoj primjeni, dok članak 27. stavak 3. ZS-a navodi kako će Vrhovni sud Republike Hrvatske radi razmatranja spornih pravnih pitanja koja se odnose na drugostupanjsko sudovanje, u svrhu ujednačavanja sudske prakse, svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće, organizirati zajednički sastanak s predsjednicima sudskih odjela svih županijskih sudova. Zaključci sa sastanka objavit će se na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Upravo je na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan dana 27. studenog 2019. u Zagrebu prihvaćeno pravno shvaćanje po kojem zastarni rok za naplatu potraživanja s osnova pruženih usluga isporuke radiotelevizijskih programa ili sličnih programa putem DTH tehnologije iznosi 3 godine.

 

Iako navedeno pravno shvaćanje, za razliku od pravnog shvaćanja donesenog na sjednici svih sudaca ili sjednici odjela suda (članak 40. stavak 2. ZS-a ) nije obvezujuće za sve suce tog suda, radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, ovaj sud ga prihvaća.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, tuženikov prigovor zastare trebalo odbiti kao neosnovan.

 

Unatoč navedenome, nema mjesta preinaci odluke jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je ovaj sud dužan akceptirati, proizlazi kako je tuženik u siječnju 2014. raskinuo pretplatnički ugovor s tužiteljem i to jer zbog kvara nije mogao koristiti uslugu tužitelja. Zaista, prema odredbama Općih uvjeta tužitelja, tuženik bi bio u obvezi nadoknaditi iznos mjesečne naknade i za mjesec u kojem otkazuje ugovor (ovo jer otkaz ugovora stupa na snagu posljednjeg dana mjeseca u kojem je primljen otkaz u pismenoj formi), međutim, ovaj sud je stava kako bi odredba koja obvezuje tuženika na naknadu iznosa mjesečne naknade za mjesec u kojem, zbog kvara, nije mogao koristiti uslugu tužitelja predstavljala nepoštenu odredbu u potrošačkim ugovorima u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP).

 

Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po računu broj 794127-1-2, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan,  primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

 

Nadalje, shodno odredbi članka 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

Naime, iz računa broj 794127-1-2 proizlazi da tužitelj od tuženika na ime instalacije opreme potražuje iznos od 348,00 kuna, uvećan za PDV, zatim na ime naknade štete iznos od 760,00 kuna, uvećan za PDV te iznos od 79,00 kuna na ime ugovorne kazne. U žalbi tužitelj dodatno obrazlaže kako su navedene stavke propisane Općim uvjetima tužitelja te Ponudom s cjenikom tužitelja.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja valja kazati kako iz stanja spisa ne proizlazi kolika bi bila cijena instalacije opreme u ožujku 2012. kada je tuženik sklopio ugovor (ponuda s cjenikom koju tužitelj prilaže je na snazi od 01. veljače 2013 – list 57 spisa) kao niti koliki bi bio iznos naknade štete zbog nevraćanja opreme, odnosno cijena opreme koja je tuženiku instalirana. Iz Općih uvjeta kao i iz samog zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa proizlazi kako je tuženiku oprema dana u najam te je nesporno da bi je on, po raskidu ugovora bio dužan vratiti tužitelju, međutim, tužitelj u ovom predmetu zahtijeva isplatu naknade štete zbog nevraćanja opreme, bez da je na visinu štete pružio dokaze.

 

U konkretnoj situaciji, teret dokaza je bio na tužitelju koji je trebao dokazati činjenice koje su stvarno osnova tužbe, tj. cijenu instalacije opreme te visinu štete koju trpi zbog nevraćanja opreme.

 

Također, a u odnosu na iznos od 79,00 kuna koji tužitelj potražuje s osnove naknade za prijevremeni raskid treba kazati kako bi, prema odredbama Općih uvjeta tužitelja, tuženik bi bio u obvezi nadoknaditi tužitelju mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, međutim, ovaj sud je stava kako takva odredba, kojom se tužitelj svoje obveze oslobađa, a tuženika i dalje tereti za plaćanje naknade za uslugu koju mu neće isporučiti (jer je ugovor raskinut) predstavljala nepoštenu odredbu u potrošačkim ugovorima u smislu odredbe članka 49. ZZP-a. 

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

 

Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi tužitelja, dok žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušten te kako nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je na temelju članka 368. stavka 1. i 2. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 4. svibnja 2020.