1

                            Broj: Jž-1729/2017

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D. K., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Zadru od 7. travnja 2017., broj Pp 23 J-1630/16, u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba okr. D. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 139. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. D. K. se oslobađa obveze da naknadi troškove žalbenog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona.

 

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Zadru od 7. travnja 2017., broj Pp 23 J-1630/16, proglašen je krivim okr. D. K. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena kazna zatvora u trajanju osam dana i, na temelju čl. 44. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od tri mjeseca ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu bude izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

 

Istom presudom, okrivljenik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova prekršajnog postupka.

 

              Protiv navedene presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbene osnove, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Okrivljenik se u žalbi poziva na čl. 14., čl. 20. i čl. 38 Ustava Republike Hrvatske, ističe da nije vrijeđao ni omalovažavao policijske službenike PP Benkovac, da je sve što on piše na društvenoj mreži istina i da je o svemu tome, u više navrata, obavijestio USKOK.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

Naime, okrivljenik, ni u svojoj obrani u prvostupanjskom postupku, a ni sada u žalbi, ne osporava odlučnu činjenicu da je tekstove koji su navedeni u izreci pobijane presude napisao on na svom Facebook profilu. Ni za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je okrivljenik predmetnim tekstovima, koje je napisao na svom Facebook profilu, a radi se o otvorenom profilu, koristio uvredljive i omalovažavajuće riječi prema službenim osobama u vezi s njihovim vršenjem službe, čime su se u njegovom ponašanju stekla sva bitna obilježja prekršaja za koje je i proglašen krivim, kako je to pravilno i osnovano zaključio prvostupanjski sud. Svoju odluku o krivnji okr. D. K. prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi kojima okrivljenik ističe da nije imao namjeru vrijeđati i omalovažavati policijske službenika, zbog toga što je odredbom čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona propisano je da je za počinjenje prekršaja dovoljan nehaj, a da se namjera kao oblik krivnje, sukladno čl. 25. st. 2. Prekršajnog zakona, samo iznimno može propisati propisom o prekršaju, a što nije slučaj kod inkriminiranog djela prekršaja. Riječi koje je okrivljenik napisao na svom Facebook profilu, a koje su navedene u izreci pobijane presude, i po ocjeni ovog suda evidentno i nesporno predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje policijskih službenika, jer se aludira da vršenjem svoje službe prikrivaju kriminalne radnje. Stoga, ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim.

 

U odnosu na žalbene navode kojima se okrivljenik poziva na čl. 14., čl. 20. i čl. 38 Ustava Republike Hrvatske treba navesti da, uz puno poštivanje prava na slobodu izražavanja misli, po stanovištu ovog suda, okrivljenik potpuno zanemaruje da se ne radi o neograničenom pravu, nego o pravu koje je podrvrgnuto određenim ograničenjima, formalnostima ili uvjetima.

 

Naime, čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je:

„1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.“.

 

Iz citiranog teksta čl. 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jasno proizlazi da sloboda izražavanja ima određena ograničenja i odgovornosti koji su nužni, između ostalog, i zaštite ugleda i prava drugih te zbog javnog reda i mira. Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava i ne vrijeđa drugog, o čemu se u ovom konkretnom predmetu upravo radi.

 

Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika ovaj sud smatra da je primijenjena mjera upozorenja uvjetna osuda primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Pritom se naglašava da se radi o najblažoj vrsti prekršajnopravne sankcije koja se za ovaj prekršaj uopće može izreći.

 

Odlučujući o troškovima prekršajnog postupka iz čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, ovaj sud je sve okrivljenika oslobodio obveze naknade istih, budući da iz podataka u spisu proizlazi da je umirovljenik s 3.600,00 kuna mjesečnih primanja te otac petoro malodobne djece, zbog čega bi, po ocjeni ovog suda, plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao i uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

             

 

Zagreb, 4. svibnja 2020.

 

 

 

 

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.