1

                            Broj: Jž-589/2020

  

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. G. D. i dr., zbog prekršaja iz čl. 37. st. 3. u vezi sa st. 1. toč. 1. i dr. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj 117/03., 71/06., 43/09. i 34/11.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, IV Policijske postaje Zagreb, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 7. siječnja 2020., broj: 6. Pp J-1663/2019, u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, IV Policijske postaje Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 7. siječnja 2020., broj: 6. Pp J-1663/2019, na temelju čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), oslobođeni su od optužbe okr. G. D. i okr. I. K. da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 37. st. 3. u vezi sa st. 1. toč. 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (okrivljena pravna osoba) i čl. 37. st. 4. u vezi sa st. 1. toč. 1. istog Zakona (okrivljena odgovorna osoba).

 

Istom presudom, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda odnosno da se ukine i predmet dostavi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred drugim sucem.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

Prije svega, nejasno je zašto tužitelj, unatoč tome što je pobijana odluka donesena samo na temelju čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona, u žalbi citira i ostale zakonske osnove iz čl. 182. Prekršajnog zakona za donošenje oslobađajuće odluke. U izreci pobijane presude je jasno naznačeno da se okrivljenici oslobađaju samo po osnovi iz čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona i prvostupanjski sud je bio dužan, a tako je i učinio, obrazložiti svoju odluku samo u odnosu na tu zakonsku osnovu. Stoga, prvostupanjska presuda, u tom smislu, ima potpune, jasne i neproturječne razloge. Doista bi bilo potpuno nelogično, a faktično i nemoguće, kada bi se u takvoj procesnoj situaciji, kada je odluka donesena na temelju čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona, obrazlagale i ostale zakonske osnove za donošenje oslobađajuće odluke i upravo bi tada bila počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog zakona iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, jer bi razlozi bili nejasni i proturječni.

 

Nadalje, neosnovano se u žalbi ističe da se prvostupanjski sud „morao razumljivije i detaljnije osvrnuti se na svaki od elemenata prekršajnog djela“, pri čemu se u žalbi tvrdi da se prekršajno djelo sastoji od radnje, bića djela, protupravnosti i krivnje. Prije svega, netočno je da bi se prekršaj sastojao od protupravnosti i krivnje. Svako djelo koje je propisano kao kažnjivo je i protupravno i u tom smislu se nema što dokazivati ili tumačiti. Biće prekršaja određuje se prema njegovom zakonskom opisu, a krivnja okrivljenika se sastoji od ubrojivosti, namjere ili nehaja i svijesti o protupravnosti odnosno mogućnosti te svijesti pa je očigledno da je tužitelj te pojmove pomiješao.

 

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog prava, pri čemu je tužitelj, iako to u žalbi nije izrijekom naveo, očigledno smatrao da je počinjena bitna povreda iz čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona.

 

Nadalje, u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj vrlo iscrpno i detaljno, citirajući zakonske propise, navodi koje obveze su imali okrivljenici kao organizatori športskog natjecanja i javnog okupljanja. Takvi žalbeni navodi su, u biti, irelevantni, kada u činjeničnom opisu optužbe nije bilo konkretizirano koju od tih dužnosti okrivljenici nisu ispunili. Pritom je nejasno zašto se u žalbi, između ostalog, citiraju i odredbe Zakona o javnom okupljanju kada je okrivljenicima bio stavljen na teret prekršaj iz Zakona o sprječavanju nereda na športskom natjecanju. Isto tako je nejasno zašto tužitelj citira zakonske odredbe Zakona o sprječavanju nereda na športskom natjecanju koji se odnose na dužnosti redara kada ni jedan od okrivljenika u ovom prekršajnom predmetu nema svojstvo redara. Ako je, pak, tužitelj time želio navesti da su okrivljenici, kao organizatori športskog natjecanja, propustili osigurati redare uopće ili propustili osigurati dovoljan broj redara, onda je to u činjeničnom opisu trebao navesti, naravno uz naznaku koji je to broj redara za konkretan športski događaj trebao biti osiguran, a nije bio.

 

U odnosu na žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je u činjeničnom opisu izostalo konkretiziranje radnje odnosno propusta okrivljenika, zbog toga što je okrivljenicima optužbom stavljeno na teret da su prekršaj počinili potpunim nečinjenjem bilo koje aktivnosti, treba navesti da je u činjeničnom opisu optužbe bilo potrebno navesti za upravo konkretno športsko natjecanje što je to konkretno organizator bio dužan učiniti, a propustio je učiniti, a što je u optužbi izostalo.

 

Razloge koje je prvostupanjski sud naveo u zadnja dva odlomka na strani 9 pobijane presude u cijelosti prihvaća i ovaj sud, zbog toga što se radi o doslovno prepisanim i identičnim razlozima koji su navedeni i u odluci ovog suda broj Jž-2044/17 od 23. svibnja 2018., pa se zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ti razlozi sada neće navoditi.

 

U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da se prvostupanjski sud „zadovoljio pisanim obranama“, treba navesti da je u ovakvoj procesnoj situaciji, kada činjenični opis optužbe, nije prekršaj, potpuno irelevantno analizirati dokazni postupak i ukazivati na propuste u tom smislu. Dapače, u takvoj procesnoj situaciji, prvostupanjski sud nije ni trebao provoditi prekršajni postupak izvođenjem dokaza, nego je bio u obvezi, na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona, u stadiju ispitivanja optužnog prijedloga, donijeti oslobađajuću presudu.

 

Neosnovani su žalbeni navodi kojima se ističe činjenica da je nadležno disciplinsko tijelo udruženja u okviru nacionalnog sportskog saveza utvrdilo propuste organizatora jer navedena činjenica nema nikakvog utjecaja na krivnju okrivljenih u prekršajnom postupku.

 

Iz navedenih razloga, po ocjeni ovog suda, pobijana odluka prvostupanjskog suda je u cijelosti pravilna i osnovana, zbog čega nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 4. svibnja 2020.

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 7 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.