- 1 -              I Kž 250/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 250/2019-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. A. V., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.– dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. A. V., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 7. veljače 2019. broj K-7/2013-133., u sjednici održanoj 30. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. U povodu žalbe opt. A. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je optuženik radnjama činjenično opisanim pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, utaja poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), a radnjama činjenično opisanim pod toč. 2) izreke prvostupanjske presude kazneno djelo protiv gospodarstva, povreda obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11.

 

II. Uslijed odluke pod I. izreke i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. A. V., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. A. V. na temelju čl. 256. st. 1. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo opisano pod toč. 1) izreke prvostupanjske presude, a na temelju čl. 248. KZ/11. opt. A. V. se utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca za kazneno djelo opisano pod toč. 2) izreke prvostupanjske presude, te se uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. optuženik osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. KZ/11. izriče mu se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III. U povodu žalbe opt. A. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženika ukida.

 

IV. U ostalom dijelu žalba opt. A. V. i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. A. V. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. alineja 4. i st. 2. KZ/97., činjenično opisanog pod toč. 1) izreke, za koje mu je, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, te zbog kaznenog djela iz čl. 287. KZ/97., činjenično opisanog pod toč. 2) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju sedam mjeseci. Na temelju čl. 60. KZ/97., opt. A. V. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca. Primjenom čl. 67. st. 1., 2. i 3. KZ/97. izrečena je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 68. KZ/97. opt. A. V. određena je daljnja obveza da vrati korist pribavljenu kaznenim djelom u iznosu 215.036,62 kuna u roku od šest mjeseci po pravomoćnosti presude, jer će sud, u protivnom, na temelju čl. 69. st. 5. KZ/97., opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne. Primjenom čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08. – I.), od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz čl. 292. st. 1. alineja 4. i st. 2. KZ/97., te je optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati iznos 215.036,62 kune u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od šest mjeseci po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Istom je presudom, primjenom čl. 453. toč. 3. ZKP/08. – I., optuženik oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97.

 

Optuženiku je, na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. – I.,  naloženo naknaditi 2/3 troškova kaznenog postupka, u ukupnom iznosu 8.214,86 kuna. U odnosu na oslobađajući dio presude, na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. – I., određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. – I. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu su podnijeli, u odnosu na oslobađajući dio državni odvjetnik, a u odnosu na osuđujući dio optuženik.

 

Državni odvjetnik se, u odnosu na oslobađajući dio presude, žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Opt. A. V. je žalbu podnio putem branitelja H. Š., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. i Š. iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženika oslobodi optužbe, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08. – I., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, a žalba državnog odvjetnika je u cijelosti neosnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima opt. A. V., sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka osuđujućeg dijela presude. U pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja, niti su izneseni razlozi međusobno proturječni. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio. To što sud u odnosu na pojedina utvrđenja ne prihvaća ocjenu dokaza, kako to sugerira optuženik, ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. – I., već se radi o žalbenoj tvrdnji usmjerenoj na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

Suprotno žalbenim navodima optuženika i državnog odvjetnika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o odlučnim činjenicama pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako nema jasnih i nedvojbenih dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na osuđujući dio pobijane presude, optuženik tvrdi kako nije mogao izbjegavati iskazivanje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost, jer nije bio direktor trgovačkog društva 30. travnja 2010., do kada je trebalo predati konačni obračun poreza na dodanu vrijednost. Ističe da je prilikom prodaje poslovnog udjela M. D., novom direktoru društva, predao svu poslovnu dokumentaciju društva.

 

Međutim, izloženi stavovi optuženika nisu prihvatljivi. Žalitelj ispušta iz vida da je, prema povijesnom izvatku iz sudskog registra (listovi 121. do 123. spisa predmeta), M. D. postao direktor i odgovorna osoba društva M. d.o.o., tek 23. veljače 2010. Optuženiku se, pod toč. 1) i 2) izreke pobijane presude, inkriminira propust u postupanju u razdoblju koje tomu prethodi (od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009.). Unutar inkriminiranog razdoblja je optuženik bio direktor i odgovorna osoba trgovačkog društva M. d.o.o., što ni žalitelj ne dovodi u pitanje. Optuženik je, u takvom svojstvu, bio dužan podnositi prijave poreza na dodanu vrijednost i porez plaćati do zadnjeg dana u tekućem mjesecu po proteku obračunskih razdoblja (obračunsko razdoblje je od prvog do posljednjeg dana u mjesecu, prema čl. 16. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, "Narodne novine" broj 47/95., 106/96., 164/98., 105/99., 54/00., 73/00., 127/00., 48/04., 82/04., 90/05., 76/07., 94/09. – dalje: ZPDV), što nije učinio, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. U istom razdoblju, te u istom svojstvu, optuženik je imao obvezu otvoriti i voditi poslovne knjige društva, sukladno čl. 23. ZPDV., a sud prvog stupnja je pravilno utvrdio kako optuženik niti tu obvezu nije poštivao.

 

Kraj tako utvrđenih činjenica, obveza predaje konačnog obračuna prijave poreza, koja nastupa nakon inkriminiranog razdoblja, ne predstavlja odlučnu okolnost. Pored toga, žalitelj ispušta iz vida da je optuženik, prema zapisniku o inspekcijskom nadzoru Porezne uprave (listovi 18. do 33. spisa predmeta), još u siječnju 2010. bio pozvan dostaviti prijave poreza na dodanu vrijednost, što nije učinio. Imajući u vidu navod optuženika da mu je tijekom 2013. ili 2014. novi direktor društva predao određenu poslovnu dokumentaciju (koja se odnosi na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97.), nije doveden u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda da prodaja poslovnog udjela 23. veljače 2010. ne otklanja odgovornost optuženika za njegove propuste u prijavi i plaćanju poreza na dodanu vrijednost, niti za propuste u vođenju poslovnih knjiga u razdoblju od siječnja do prosinca 2009. To tim više kada se uzmu u obzir pravila o rokovima čuvanja poslovnih knjiga, iz čl. 10. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine" broj 109/07.), koji iznose najmanje jedanaest godina za dnevnik i glavnu knjigu, te najmanje sedam godina za pomoćne knjige, a počinje teći zadnjeg dana poslovne godine na koju se iste odnose.

 

Državni odvjetnik nije u pravu kada, u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude, tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97., tako što je optuženika oslobodio optužbe primjenom dokaznog pravila in dubio pro reo.

 

Prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako na temelju izvedenih dokaza nije nedvojbeno dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97., jer novac u iznosu 1.422.600,00 kuna, podignut u gotovini sa žiroračuna trgovačkog društva M. d.o.o., optuženik nije zadržao za sebe, nego ga je utrošio za poslovanje trgovačkog društva M. d.o.o.  Takav zaključak je prvostupanjski sud pravilno utemeljio na nalazu i mišljenju T. B., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je optuženik u inkriminiranom razdoblju sa žiroračuna trgovačkog društva M. d.o.o. podizao gotov novac u ukupnom iznosu 1.422.600,00 kuna. Davanjem pozajmica OPG-u u tom iznosu, optuženik je zatvarao obveze trgovačkog društva M. d.o.o. prema OPG-u u vlasništvu L. G., nastale na temelju računa-otpremnica izdanih za prodanu robu od OPG-a trgovačkom društvu M. d.o.o., u ukupnom iznosu 1.448.636,24 kune. Istodobno je OPG, na temelju izjava o prijeboju-kompenzaciji, zatvarao svoje obveze prema trgovačkom društvu M. d.o.o. nastale po osnovu primljenih pozajmica od tog društva, u ukupnom iznosu 1.422.600,00 kuna.

 

Prema mišljenju vještaka, na temelju takve poslovne dokumentacije može se reći da je novac podignut sa žiroračuna M. d.o.o. korišten za davanje pozajmica OPG-u u vlasništvu L. G.

 

Neosnovano državni odvjetnik prigovora vjerodostojnosti navedene poslovne dokumentacije, na temelju koje je sudski vještak izradio svoj nalaz i mišljenje (ugovori o pozajmicama, izjave o prijeboju-kompenzaciji i računi-otpremnice, sve između OPG-a u vlasništvu L. G. i trgovačkog društva M. d.o.o.), zbog njenog "iznenadnog pojavljivanja". Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka je vidljivo da je sporna dokumentacija dostavljena vještaku u siječnju 2017., nakon što je sud vještaku naložio vještačenje, a po pozivu koji je vještak uputio branitelju optuženika. Razvidno je kako, prije podizanja optužnice, vještačenje nije bilo provedeno, niti je u spisu predmeta ranije postojala neka poslovna dokumentacija, osim one koju je pribavila Porezna uprava tijekom poreznog nadzora.

 

Pored toga, državno odvjetništvo nije prigovaralo smanjenju iznosa neplaćenog poreza, do kojeg smanjenja je došlo upravo zbog toga što je sudski vještak koristio spornu dokumentaciju, utvrđujući visinu poreznog duga trgovačkog društva M. d.o.o., činjenično opisanog pod toč. 1) izreke pobijane presude, te je procjenu Porezne uprave umanjio za iznos pretporeza po primljenim računima od OPG-a L. G.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada prigovara kako je sud prvog stupnja nedovoljno cijenio iskaz svjedokinje I. D., knjigovođe OPG-a u vlasništvu L. G., kojoj nije bilo poznato da bi vlasnik OPG-a, pokojni L. G., poslovno surađivao s trgovačkim društvom M. d.o.o. Državni odvjetnik zanemaruje kako je svjedokinja I. D. iskazivala desetak godina nakon nastanka sporne dokumentacije OPG-a. Svjedokinja je pritom u potpunosti otklonila mogućnost prisjećanja izgleda potpisa vlasnika OPG-a, iako je bila knjigovođa OPG-a od njegova osnivanja do smrti vlasnika. Isto tako, navevši kako se ne sjeća poslovne suradnje između OPG-a i trgovačkog društva M. d.o.o., svjedokinja nije decidirano otklonila mogućnost postojanja trgovanja između njih.

 

Pored toga, državni odvjetnik ispušta iz vida iskaz I. G., supruge pokojnog vlasnika OPG-a, koja je iskazala kako je optuženik trgovao s njenim pokojnim suprugom vezano za žitarice ili svinje. Povezano s tim treba reći da je svjedokinja I. D. iskazala kako se OPG pretežito bavio svinjogojstvom i obradom zemlje. Prema povijesnom izvatku iz sudskog registra (listovi 121. do 123. spisa predmeta), trgovačko društvo M. d.o.o. imalo je registrirane djelatnosti proizvodnje stočne hrane, uslužne djelatnosti u stočarstvu, djelatnost agronoma i agroekonomista, uslužne djelatnosti u biljnoj proizvodnji (i druge). Navedene djelatnosti su evidentno kompatibilne uzgoju svinja, što je djelatnost OPG-a, navedena u kartonu deponiranih potpisa kod C. b. d.d. (listovi 371. i 372. spisa predmeta).

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada, paušalno, tvrdi kako potpisi L. G. na potpisnom kartonu ne odgovaraju potpisima L. G. na spornoj poslovnoj dokumentaciji. Žalitelj ne raspolaže stručnim znanjem i vještinama potrebnim za takvu ocjenu. Naime, ni Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja I. V. zbog nedostatka odgovarajućeg spornog i nespornog materijala, nije bio u mogućnosti provesti naloženo grafološko vještačenje potpisa L. G. na spornoj poslovnoj dokumentaciji. 

 

S obzirom na protek vremena i smrt L. G., objektivno se, dakle, nije moglo utvrditi postojanje ni personalnih ni materijalnih dokaza koji bi s potpunom izvjesnošću potvrdili navode optužnice u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97.

 

Dokazi koji služe kao temelj osuđujuće presude moraju biti do kraja jasni i pouzdani, odnosno utvrđene indicije moraju logički zatvarati krug, a ni jedno niti drugo u ovom postupku, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97., nije ostvareno.

 

Nasuprot stajalištu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je, na temelju raspoloživih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio kako nema pouzdanih dokaza koji, na nedvojbeni način, upućuju na zaključak da bi optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97., kako mu je to optužnicom stavljeno na teret. 

 

Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

Optuženik ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer se osuđujući dio presude temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim i pri tomu pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je već bilo riječi, ne opravdava ovu žalbenu osnovu.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženika, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08. – II.), po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako su, na štetu optuženika, pogrešno primijenjene odredbe kaznenog zakona u odnosu na kaznena djela označena pod toč. 1) i 2) izreke. Naime, 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi KZ/11., koji odredbom čl. 3. st. 3. KZ/11. propisuje obvezu suda ispitati postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenih djela za koja je optuženik osuđen po KZ/97. i nekog od kaznenih djela iz novog KZ/11., i to na način da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa ako utvrdi da taj pravni kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja.

 

U odnosu na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi s čl. 292. st. 1. alineja 4. KZ/97., zbog kojeg je optuženik proglašen krivim pod toč. 1) izreke, treba reći da to kazneno djelo ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu protiv gospodarstva, utaja poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11. Za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97. propisana je kazna zatvora od jedne do osam godina, dok je za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11. propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

 

Pravni kontinuitet kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287. KZ/97., zbog kojeg je optuženik proglašen krivim pod toč. 2) izreke, postoji u kaznenom djelu povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11. Za kazneno djelo iz čl. 287. KZ/97. propisana je kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, dok je za kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11. propisana kazna zatvora do tri godine.

 

Kako su, dakle, za oba kaznena djela, zbog kojih je optuženik proglašen krivim pod toč. 1) i 2) izreke, sniženi zakonom propisani minimum i maksimum kazne, to je KZ/11. blaži za optuženika od KZ/97. Zato je, u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, u odnosu na kaznena djela pod toč. 1) i 2) izreke, preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela.

 

Uslijed navedene preinake u pravnoj oznaci djela, te prihvaćanjem žalbe optuženika u dijelu odluke o kazni, presuda je preinačena i u tom dijelu.

 

Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio optuženikovu neosuđivanost, korektno držanje pred sudom i njegov obiteljski status, dok otegotnih okolnosti nije našao.

 

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje utječu da kazna po vrsti i visini bude primjerena počinitelju, a utvrđene okolnosti je valjano ocijenio.

 

S obzirom na sve navedeno, trebalo je imati u vidu međusobni odnos i vrstu počinjenih kaznenih djela, te uzeti u obzir i da je od počinjenja kaznenih djela proteklo znatno vrijeme. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11.), načelo primjene blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. KZ/11. primjereno se reflektira u utvrđenoj kazni zatvora u trajanju deset mjeseci za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. KZ/11., za koje zakonom propisani raspon kazne omogućuje utvrditi kaznu bez primjene odredbi o ublažavanju, te u utvrđenoj kazni zatvora u trajanju tri mjeseca za kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine uz izrečenu uvjetnu osudu na način da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti, ako optuženik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo, primjerena je počinjenim djelima i osobi počinitelja. Ovakvom uvjetnom osudom izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. – II., Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je i daljnju povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, zbog čega je trebalo pobijanu presudu preinačiti i u odluci o oduzimanju imovinske koristi, te istu ukinuti.

 

Sukladno odredbi čl. 557. st. 2. ZKP/08. – II., od optuženika se oduzima ona imovinska korist koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz toč. 1) izreke, u pogledu kojeg je od optuženika oduzeta imovinska korist, proizlazi kako je neplaćanjem poreza na dodanu vrijednost pribavljena korist za trgovačko društvo M. d.o.o. Stoga nije bilo zakonskih pretpostavki za oduzimanje imovinske koristi od optuženika, koji tu korist nije pribavio sebi, nego trgovačkom društvu.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476 st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08. – II., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti neke druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, naravno osim onih o kojima je već bilo riječi i koje su sanirane ovom presudom.

 

S obzirom na izloženo, primjenom odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08. – II., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude pod toč. I., II. i III., a na temelju čl. 482. ZKP/08. – II., kao pod toč. IV. izreke ove presude.

 

Zagreb, 30. travnja 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v.  r.