1              Poslovni broj: 6 UsImio-47/20-3

Poslovni broj: 6 UsImio-47/20-3

 

 

 

       REPUBLIKA  HRVATSKA

       UPRAVNI SUD U SPLITU

             Split, Put Supavla 1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, u upravnom sporu tužitelja A. M. iz K., zastupan po opunomoćeniku S. K., odvjetniku u S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi priznanja prava na razmjerni dio starosne mirovine, bez održavanja glavne rasprave, 30. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I   Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa:140-02/18-03/OB:03168846915, Urbroj: 341-99-06/2-18/3716 od 25. svibnja 2018., kao i podredni tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., Klasa: 140-02/18-03/03168846915, Urbroj: 341-25-06/2-18-046000 od 15. ožujka 2018.

           II    Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje 

 

              Osporenim rješenjem tuženika, Klasa:140-02/18-03/OB:03168846915, Urbroj: 341-99-06/2-18/3716 od 25. svibnja 2018. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., Klasa: 140-02/18-03/03168846915, Urbroj: 341-25-06/2-18-046000 od 15. ožujka 2018., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.

              Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, prigovara da obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži detaljno pojašnjenje izraženog pravnog shvaćanja, već je samo paušalno konstatirano da se tužitelj odbija sa zahtjevom. Tužitelj citira odredbe članka 33. i članka 37. Zakona o mirovinskom osiguranju. Prigovara kako tuženik prilikom donošenja odluke i temeljem utvrđenog činjeničnog stanja, nije pravilno primijenio odredbe mjerodavnog materijalnog propisa ZOMO-a kao i Ugovora o socijalnom osiguranju koji je sklopljen između Vlade RH i Vlade Kanade. Tvrdi kako su u konkretnom slučaju u postupanju tužitelja ispunjeni razlozi za stjecanje prava na razmjerni dio starosne mirovine. Navodi da se Ugovor o socijalnom osiguranju, koji je sklopljen između Vlade RH i Vlade Kanade dana 22. travnja 1998., primjenjuje na osobe koje su u Hrvatskoj ili Kanadi navršile razdoblja koja se uzimaju u obzir za ostvarivanje prava na davanja iz mirovinskog sustava Hrvatske i/ili Kanade, ali samo ako podnositelj zahtjeva ne ispunjava uvjete za samostalnu mirovinu, bez primjene Ugovora, prema domaćem zakonodavstvu jedne ili obiju država ugovornica. Prema pravilu osiguranja i iznimke na zaposlene osobe primjenjuje se mirovinski sustav države ugovornice na čijem području je osoba zaposlena. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika, podredno poništenje prvostupanjskog rješenja.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, u bitnom ponavljajući navode iz obrazloženja osporenog rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj 6. lipnja 2016. podnio zahtjev za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.

              U provedenom upravnom postupku utvrđeno je kako mirovinski staž navršen u Republici Hrvatskoj, prema članku 24. ZOMO-a, iznosi 14 godina, 06 mjeseci i 16 dana, te da je navršen u razdoblju od 21. ožujka 1973. do 31. siječnja 1982., od 7. svibnja 1985. do 1. lipnja 1985., od 9. lipnja 1986. do 29. lipnja 1996. i od 1. srpnja 1986. do 20. siječnja 1992.

              Utvrđeno je da je tužitelj u Kanadi navršio razdoblja osiguranja od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2016., s prekidom, u trajanju od 16 godina, te da se u Kanadi još uvijek nalazi u osiguranju.

              Utvrđeno je kako ukupni mirovinski staž, prema članku 8. Ugovora, iznosi 30 godina, 6 mjeseci i 16 dana.

              Nadalje, utvrđeno je kako je tužitelj na dan podnošenja zahtjeva za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine imao navršene 64 godine i 2 mjeseca, te da je bio u obveznom osiguranju u Kanadi.

              Iz tiskanice CAN-HR 2 od 14. studenog 2017., koju je Zavodu dostavio kanadski nositelj mirovinskog osiguranja, utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine (6. lipnja 2016.) bio u obveznom osiguranju u Kanadi, odnosno obvezno osiguranje je na navedenoj tiskanici iskazano od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2007. i od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2016.

              Prema navedenom, utvrđeno je kako u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz članka 37. stavka 1. ZOMO-a za priznanjem prava na razmjerni dio starosne mirovine, obzirom da se tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva nalazio u osiguranju u Kanadi, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan.

              Odredbom članka 33. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14. i 33/15, dalje u tekstu HZMO-a) propisano je da pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2030. ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

              Odredbom članka 37. stavka 1. ZOMO-a propisano je da pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu osiguranik može steći kada ispuni uvjete za mirovinu, a nakon prestanka osiguranja ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

              Stavkom 2. istog članka propisano je da osiguranik kojemu nije prestalo osiguranje može podnijeti zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu najranije jedan mjesec prije prestanka osiguranja uz pružanje dokaza o datumu prestanka osiguranja.

              Stavkom 6. istog članka propisano je da iznimno od stavaka 1. do 5. ovoga članka osiguranik koji je nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu prema ovome Zakonu, nastavio raditi ali ne više s punim radnim vremenom, nego do polovice punog radnog vremena koje je radio prije ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu, može i bez prestanka radnog odnosa steći pravo na starosnu mirovinu od dana s kojim je nakon ispunjenja uvjeta nastavio raditi do polovice punog radnog vremena.

              Stavkom 7. istog članka propisano je da da kada osiguranik tijekom postupka za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu bez prekida radnog odnosa nastavlja raditi do polovice punog radnog vremena, a ispunjava uvjete za tu mirovinu, poslodavac je obvezan u skladu s člancima 111. i 112. ovoga Zakona dostaviti prijavu o promjeni nastaloj tijekom osiguranja na temelju izmijenjenog ugovora o radu.

              Slijedom navedenog, obzirom da je tužitelj u vrijeme podnošenja zahtjeva za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine (6. lipnja 2016.) bio u obveznom osiguranju u Kanadi, prema stajalištu ovog Suda, pravilno je tuženo tijelo ocijenilo kako u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz članka 37. stavka 1. ZOMO-a za priznanjem prava na razmjerni dio starosne mirovine.

              Sud je rješenjem od 18. studenoga 2019. pozvao tužitelja da se pisano očituje je li mu prestalo osiguranje u Kanadi, ako je prestalo, kada je prestalo i da dostavi dokaz o prestanku osiguranja, te mu je udijeljen rok od 30 dana. Tužitelj je podneskom od 18. veljače 2020. zatražio produljenje roka za daljnjih 30 dana. Međutim, tužitelj svoje očitovanje, kao niti dokaze o prestanku osiguranja u Kanadi nije dostavio u spis predmeta do izrade predmetne odluke.

Prigovor tužitelja kako se tuženik nije očitovao na žalbene navode prema ocjeni Suda nije osnovan,  obzirom da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako je tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja ocijenilo sve navode žalbe i time u cijelosti postupilo  u skladu s odredbom članka 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09.) kojom je određeno da se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe; ako je već prvostupanjski organ u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjski organ može se pozvati na razloge prvostupanjskog rješenja.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužitelja otklanjaju kao neosnovani.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

 

                                                        U Splitu, 30. travnja 2020.

 

                                                                                                                                        S U T K I N J A

 

                                                                                                                     Nela Mešin, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

                                         

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lidija Kraljević

f