- 1 -              II Kž 163/2020-4

Broj: II Kž 163/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Gradiški Lovreček, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. B., zbog kaznenog djela iz članka 106. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 27. ožujka 2020. broj Kv I-11/20-8 (K-38/19.), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 30. travnja 2020.,

r i j e š i o   j e :

Žalba optuženog B. B. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim je rješenjem Županijskog suda u Zadru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog B. B., zbog kaznenog djela iz članka 106. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i drugih KZ/11., produljen istražni zatvor protiv optuženika iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.). Nadalje, određeno je da istražni zatvor može trajati do pravomoćnosti presude, time da će sud svaka dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja, ispitivati postoje li i dalje zakonski uvjeti za primjenu istražnog zatvora.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio optuženi B. B. po branitelju, odvjetniku B. R., bez posebnog isticanja žalbenih osnova, no, iz sadržaja žalbe proizlazi da rješenje pobija prigovorima činjenične naravi. Žalbom predlaže „da se optuženika odmah pusti na slobodu, a podredno da se istražni zatvor zamijeni jednom ili više mjera opreza iz članka 98. Zakona o kaznenom postupku“.

Žalba optuženika nije osnovana.

Nije u pravu žalitelja kada, tvrdnjom da prikupljeni dokazi ne daju pouzdanu osnovanu sumnju da je optuženik počinio inkriminirana mu djela, dovodi u pitanje postojanje opće pretpostavke primjene mjere istražnog zatvora. Naime, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da, za ovaj stadij kaznenog postupka, dostatan stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio inkriminirana mu kaznena djela, proizlazi iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zadru od 5. studenog 2019. broj KMP-DO-10/19. i dokaza prikupljenih tijekom istrage, a na kojima se potvrđena optužnica temelji. Pritom se skreće pozornost žalitelju da prvostupanjsko, a ni ovo drugostupanjsko vijeće, u ovom stadiju postupka nije ovlašteno davati analizu i ocjenu vjerodostojnosti i kvalitete dokaza, niti ulaziti u pravnu kvalifikaciju djela, o čemu će po dovršetku dokaznog postupka odlučivati za to nadležno raspravno vijeće. Time je, protivno žalbenim tvrdnjama, utvrđena osnovana sumnja kao opća zakonska pretpostavka iz članka 123. stavka 1. ZPK/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, a za ovo utvrđenje pobijanim rješenjem dani su jasni i dostatni razlozi.

Nadalje, a u odnosu na posebnu pretpostavku primjene mjere istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pravilno je i potpuno prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja utvrdio postojanje konkretnih okolnosti iz kojih proizlazi realna opasnost da će optuženi B. B. na slobodi pobjeći i svojom nedostupnošću omesti vođenje ovog kaznenog postupka.

Tako pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da, iako je optuženik državljanin Republike Hrvatske, on za njezin teritorij nije vezan ni jednom trajnom ni čvrstom sponom. Naime, uz hrvatsko, optuženik ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, gdje prebiva i, prema vlastitom navodu, ima u vlasništvu nekretninu. Uz izloženo, osnovano sud prvog stupnja zaključuje da, za sada, navod optuženika o vlasništvu nekretnine u Saveznoj Republici Njemačkoj, kao i suvlasništvu trgovačkih društava u Republici Austriji, nije od utjecaja na odluku o istražnom zatvoru jer za ove činjenice u spisu ne postoji dokaz, a niti je optuženik naveo točne adrese svog eventualno prijavljenog boravišta u ove dvije članice Europske unije.

Razmatrajući izloženo u kontekstu činjenice da Bosna i Hercegovina vlastite državljane ne izručuje, te imajući na umu težinu kaznenih djela koja se optuženiku u ovom postupku stavljaju na teret, s pravom prvostupanjski sud zaključuje o daljnjoj nužnosti primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.

Protivno prijedlogu žalbe, razlozi zbog kojih je do sada primjenjivan istražni zatvor kao mjera prevencije opasnosti od bijega, takve su prirode da ne osiguravaju ostvarenje svrhe zbog koje se prema optuženom B. B. primjenjuje istražni zatvor zamjenom nekom od mjera opreza, što također pravilno pobijanom odlukom ocjenjuje prvostupanjski sud. Naime, činjenica da je optuženik dvojni državljanin (Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine), da ima prijavljeno prebivalište i nekretninu u vlasništvu u Bosni i Hercegovini, iz čega je očito da ga za teritorij Republike Hrvatske ništa trajno ne veže, a s druge strane okolnost da se ovdje protiv njega vodi postupak u kojem je suočen s optužbom za teška kaznena djela, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, jasno ukazuju da, za sada, niti jednom mjerom opreza nije moguće svrhovito prevenirati kod optuženika realno predvidivu opasnost od bijega.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijanog rješenja niti je ispitivanjem istog, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud utvrdio povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. travnja 2020.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v. r.