Poslovni broj: Gž-519/2020-2

Poslovni broj: Gž-519/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. I. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. B. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. Š. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2515/19 od 30. prosinca 2019., 30. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2515/19 od dana 30. prosinca 2019.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Dužan je tuženik D. Š. pok. M. iz Z., OIB: …, isplatiti tužiteljici M. Š. I. iz Z., iznos od po 600,00 kn ( šestokuna) mjesečno na ime najamnine za garažu i iznos od po 2.400,00 kn (dvijetisućečetristokuna) na ime najamnine prizemlja kuća s okućnicom, ukupno 3.000,00 kn (tritisućekuna) mjesečno, za razdoblje od 1.prosinca 2012. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski razlozi ili tužiteljici bude prostor predan u samostalni posjed, sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos, teče od 10. dana u mjesecu za tekući mjesec, počev od 10. siječnja 20. prosinca 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, te od 1.kolovoza 2015. godine u visini kamatne stope koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do konačne isplate, kao i naknaditi joj trošak ovog parničnog postupka, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. (točka I. izreke). 

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka II. izreke)."

 

Protiv navedene presude tužiteljica je pravodobno uložila žalbu, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353.st.1.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 ‑ pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana. 

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice, kao suvlasnice za 1/2 dijela nekretnine položene na čest. zem 31916/2 u naravi kuća i dvorište površine 793 m2, upisane u zk. ul. 2577 k.o. Z., da joj tuženik  – također suvlasnik iste nekretnine, a koju u cijelosti koristi, isplati naknadu za bespravno korištenje njenog suvlasničkog dijela nekretnine u iznosu od 600,00 kuna mjesečno za razdoblje od  prosinca 2012. pa ubuduće. 

 

Navedeni tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je suvlasništvo nekretnine položene na čest. zem 31916/2 u naravi kuća i dvorište površine 793 m2, upisane u zk. ul. 2577 k.o. Z. stekla pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru poslovni broj O-117/06 iza smrti roditelja stranaka M. Š. pok. N. i susljedne smrti S. Š. pok. L. rođ. M. ud. M. od 18. rujna 2007, dok je vlasništvo točno određenog dijela predmetne nekretnine i to prizemlja kuće, garaže s podrumom i zemljišta (južni dio parcele), stekla pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj R1-395/07 kojim je između tužiteljice i tuženika razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina.

 

Budući da predmetnu nekretninu ne može koristiti  jer ju u cijelosti koristi tuženik čime se on bezrazložno obogatio, potražuje od tuženika iznos najamnine koju bi inače morao plaćati za korištenje.

 

Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio:

 

-  da je predmetna nekretnina predstavljala ostavinu iza smrti roditelja stranaka, što je i utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru poslovni broj O-117/06 od dana 18. rujna 2007. kojim su stranke proglašene nasljednicima ostavitelja na temeljem zakona tako da ostavina, predmetna nekretnina, pripada strankama za po 1/2 dijela;

-  da su stranke pokrenule postupak diobe koji je pred Općinskim sudom u Zadru vođen pod poslovnim brojem R1-395/07 i u kojem je doneseno pravomoćno rješenje prema kojem je tužiteljici na ime njenog suvlasničkog dijela pripalo prizemlje kuće, garaža s podrumom i zemljište (južni dio parcele), a tuženiku kat kuće i zemljište (sjeverni dio parcele);

-  da je spomenutim rješenjem o diobi suvlasničke zajednice tužiteljica obvezana na isplatu iznosa od 85.000,00 kuna tuženiku, dok su tužiteljica i tuženik obvezani u jednakom omjeru snositi troškove građevinskih radova otvaranja novog ulaza u dvorište te izrade pristupa objektu, izrade vanjskog stubišta za pristup na kat kuće i izrade novog ulaza na kat kuće.  

-  da tužiteljica u utuženom razdoblju nije stanovala u predmetnoj nekretnini jer ju je kroz čitavo to vrijeme koristio tuženik;

-  da su se stranke u postupku koji se pred Općinskim sudom u Zadru vodi pod poslovnim brojem Ovr-1076/17, a koji je pokrenula tužiteljica u svrhu realizacije razvrgnuća, suglasile oko toga koje radnje treba obaviti, od izrade idejnog objekta prema rješenju ovog suda poslovni broj R1-395/07 vezano za otvaranje novog ulaza u dvorište s ulice, koja stranka će što napraviti, u kojem roku te tko će snositi koji trošak. Nadalje da se tuženik obvezao suzdržati od bilo kakvog onemogućavanja obavljanja radova, isprazniti katni dio od postojećih stvari i pokrenuti zemljišnoknjižni postupak te da su stranke predale ključeve međusobno na tom očevidu i suglasile se da je tuženik dužen iseliti iz prizemnog dijela u roku od 15 dana od kad se steknu uvjeti za useljenje u katni dio;

-  da još uvijek nisu ispunjeni uvjeti za useljenje u katni dio predmetne nekretnine.

 

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio kako iz isprava priloženih spisu proizlazi da nije bilo sporno kako su stranke pokušavale realizirati diobu onako kako je ista određena rješenjem ovog suda poslovni broj R1-395/07. Također da nije bilo sporno da stranke nisu uspjele postići dogovor i to prvenstveno oko cijene radova koji su određeni predmetnim rješenjem o razvrgnuću, iako su obje stranke u tu svrhu angažirale stručnjake- inženjere, koji su dali i odgovarajuće ponude.

 

Stoga je sud zaključio kako se ne može smatrati da tuženik uporabljuje tuđu (tužiteljičinu) stvar (prizemlje) u svoju korist, s obzirom da se radi ostvarenja razvrgnuća treba ispuniti cjelokupno rješenje R1-396/07. Dakle, sud smatra kako u ovom slučaju tuženik ne koristi neovlašteno dio koji je prema sudskom rješenju pripao tužiteljici jer se nije razvrgnuće u potpunosti ni provelo, kako je tim sudskim rješenjem određeno.

 

Jednako sud zaključuje i u odnosu na garažu koja je pripala tužiteljici, s obzirom da i garaža predstavlja ukupnu diobenu masu koja je bila predmet navedenog sudskog razvrgnuća.

 

Slijedom svega navedenoga, sud ne prihvaća tvrdnju tužiteljice da se tuženik protupravno koristio prizemljem i garažom te odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. 

 

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba postupka, ali nalazi ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava, odluka bi u ovom predmetu bila jednaka.

 

Prije svega treba reći da je pogrešno pravno shvaćanje tužiteljice kako sporni odnos među strankama treba razriješiti primjenom odredaba članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) koja uređuje institut stjecanja bez osnove.

 

Naime, u konkretnom se slučaju radi o uporabi tuđe stvari koja je još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta).

 

Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, tek u takvoj situaciji  valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar  u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. listopada 2009. (Su-IV-188/09-7).

 

Identično pravno shvaćanje o navedenom pitanju izraženo je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. studenoga 2013. kada je navedeno:

 

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164 stavka 1. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima,  prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje."

 

Slijedom iznesenog o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari kada je moguća predaja nekretnine u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se  prema odredbi članka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 ‑ pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZV).

 

Međutim, i primjenom navedenih odredbi tužbeni zahtjev je valjalo odbiti.

 

Naime, iz stanja spisa proizlazi kako su stranke sporazumjele koji dio predmetne nekretnine će kome pripasti u posjed. Tako bi tuženici u posjed pripalo prizemlje kuće, garaža s podrumom i zemljište (južni dio parcele). Međutim, stranke su se isto tako sporazumjele da je tuženik dužan iseliti iz predmetnog dijela nekretnine kada se ispune uvjeti za useljenje u katni dio predmetne nekretnine. Budući da iz stanja spisa proizlazi kako do ispunjenja navedenog uvjeta još nije došlo, tuženik je pošteni posjednik predmetnog dijela nekretnine te sukladno odredbi članka 164. st. 1. ZV-a nije dužan dati naknadu za to što je upotrebljavao stvar. 

 

Slijedom naprijed iznesenog trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu

 

U Splitu 30. travnja 2020.