- 1 -              I Kž-Us 22/2020-5

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 22/2020-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. Đ. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog N. Đ. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 12. prosinca 2019. broj Kv I-Us-159/2019-7 (K-Us-22/2018.), u sjednici održanoj 30. travnja 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba optuženog N. Đ. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem, na temelju članka 557.a stavka 1. točaka c) i d) u vezi sa člankom 557.e stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) produljena je privremena mjera određena rješenjem Županijskog suda u Rijeci od 18. srpnja 2019. broj Kv I-Us-91/19-2 (K-Us-22/18.), koje je pravomoćno 12. rujna 2019., a koja glasi:

 

„Na temelju čl. 557.a stavka 1. točke c) i d) i stavka 2. ZKP/08.:

 

1. Županijski sud u Rijeci, OIB ..., R., ..., neće ispuniti dio obveze prema okrivljeniku N. Đ. iz M., ..., V., u visini 3.700,00 (tri tisuće i sedamsto) kuna od ukupnog iznosa 80.000,00 (osamdeset tisuća) kuna, nastalu temeljem rješenjem poslovnog broja Kov-Us-11/16., Kv I-Us-22/17. od 26. rujna 2017., na ime povrata uplaćene jamčevine.

 

2. Zabranjuje se okr. N. Đ. da primi dio ispunjenja obveze u iznosu 3.700,00 (tri tisuće i sedamsto) kuna od Županijskog suda u Rijeci, OIB ..., R., ..., nastalu temeljem rješenjem poslovnog broja Kov-Us-11/16., Kv I-Us-22/17. od 26. rujna 2017., na ime povrata jamstva, te da u tom dijelu istom dalje raspolaže.

 

3. Nalaže se računovodstvu Županijskog suda u Rijeci da od iznosa jamstva u visini 80.000,00 kuna, uplaćenog na ime okr. N. Đ., po rješenju Županijskog suda u Rijeci broj Kir-Us-154/15., iznos 3.700,00 (tri tisuće i sedamsto) kuna s depozitnog računa Županijskog suda u Rijeci broj IBAN ... prenese u korist državnog proračuna na broj IBAN ... uz model: ... i poziv na broj: ..., na koji se polažu privremeno oduzeta novčana sredstva, a kojim upravlja Ministarstvo državne imovine.

 

4. Ova privremena mjera, sukladno čl. 557.e st. 2. ZKP/08. može trajati najdulje 60 dana od dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist.

 

5. Ova privremena mjera donosi se u korist Republike Hrvatske.“

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi N. Đ. po branitelju, odvjetniku G. M., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači na način da ukine privremenu mjeru radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi, podredno da pobijano rješenje ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-I), dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik ponovno, kao i u ranijim žalbama, osporava vlasništvo novca koji je ranije služio kao jamstvo, a koji sada predstavlja predmet osiguranja oduzimanja imovinske koristi. U prilog tome napominje kako je tijekom postupka dostavio dokaz da je njegov otac uplatio jamčevinu pa se očito radi o tražbini njegovog oca, slijedom čega određivanje privremene mjere radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi predstavlja povredu prava vlasništva. Uz to, ističe da se privremena mjera ne može odrediti na predmetu jamstva nakon što je rješenje kojim je naložen povrat jamčevine postalo pravomoćno, pa su zbog toga to rješenje i rješenje kojim se „zabranjuje izvršiti povrat jamstva“ optuženiku u koliziji.

 

Prije svega treba ponoviti da je tijekom ovog postupka, odnosno rješenjem suca istrage Županijskog suda u Rijeci od 17. prosinca 2015. broj Kir-Us-154/15., optuženiku bila određeno jamstvo koje može zamijeniti istražni zatvor, time da nije bilo određeno da jamstvo, u korist optuženika, daje druga osoba, već da jamstvo daje optuženik. Nadalje, iz uplatnice koja prileži spisu broj Kir-Us-1/16. proizlazi da bi uplatu iznosa jamčevine od 80.000,00 kuna izvršio upravo optuženi N. Đ., a ne da je uplatitelj njegov otac F. Đ. Konačno, rješenjem od 26. rujna 2017. broj Kov-Us-11/16., kojim je optuženiku ukinuto jamstvo, određeno je da novčani iznos položen na ime jamstva ima biti vraćen optuženom N. Đ., a ne njegovom ocu. Optuženik, osim toga, protiv tog rješenja nije podnosio žalbu, slijedom čega nije jasno kako bi uopće u konkretnom slučaju bilo uopće moguće izvršiti povrat sredstava jamčevine nekoj drugoj osobi, različitoj od optuženika, a ne onoj koja je navedena u tom rješenju.

 

Prema tome, s pravom je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo optuženik vlasnik uplaćene jamčevine, a ne njegov otac, slijedom čega nije ostvarena niti povreda prava vlasništva na koju žalitelj upire, dok ovaj zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim isticanjem da je podneskom od 2. listopada 2017. obrana tražila da novac bude isplaćen ocu optuženika.

 

S tim u vezi, niti dostavljeni dokumenti o kreditu kojeg je podigao otac optuženika ne mogu biti dokaz tvrdnje da je upravo on vlasnik novčanih sredstava uplaćenih na ime jamčevine, a kako se to ponovno ističe u žalbi optuženika. Naime, iz iste dokumentacije proizlazi da je kreditna obveza optuženikovog oca nastala više od mjesec dana nakon što je iznos jamstva uplaćen na polog suda, a to je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud pobijanim rješenjem.

 

Nadalje, privremenu mjeru osiguranja, sukladno članku 557.a stavku 1. točki d) ZKP/08., moguće je odrediti na svakoj, pa tako i konkretnoj tražbini optuženika koja se odnosi na povrat iznosa uplaćene jamčevine, proizašloj iz rješenja Županijskog suda u Rijeci od 26. rujna 2017. broj Kov-Us-11/16., Kv I-Us-22/2017. kojim je ukinuto ranije određeno jamstvo i naložen povrat uplaćenog iznosa jamstva u iznosu od 80.000,00 kuna optuženom N. Đ. Naime, jamstvo kao mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika iz članka 102. ZKP/08. i privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi iz članka 557.a ZKP/08. dva su odvojena procesnopravna instituta, s potpuno različitim svrhama, time da nema zakonske zapreke da novac, ranije uplaćen na ime jamčevine, sada služi kao predmet osiguranja oduzimanja imovinske koristi. Ovo neovisno o činjenici što je spomenuto rješenje o ukidanju jamstva i povratu iznosa jamčevine postalo pravomoćno. Zbog toga, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je pravomoćno rješenje o povratu jamstva koje „i dalje egzistira“ u koliziji s pobijanim rješenjem „kojim se zabranjuje izvršiti povrat jamstva“, smjerajući ustvari na rješenje kojim je određena privremena mjera radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi.

 

Niti okolnost da je ostatak jamčevine od ukupnog iznosa u visini od 80.000,00 kuna, koji nije obuhvaćen određenom mjerom osiguranja imovinske koristi, nakon pravomoćnosti prethodnog rješenja kojim je određena privremena mjera osiguranja, isplaćen na račun u vlasništvu F. Đ., oca optuženika ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanog rješenja. Naime, navedena isplata bazirana je na izričitom zahtjevu optuženika i predstavlja optuženikovo slobodno raspolaganje vlastitim novcem te nema zapreke da na taj način predlaže, kao u konkretnom slučaju, isplatu bilo kome.

 

Prema tome, pravilno je i na zakonu osnovano prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti za primjenu članka 557. a ZKP/08. za produljenje citirane privremene mjere radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi.

 

Slijedom izloženog, a budući da žalbeni navodi optuženog N. Đ. nisu s uspjehom dovedeni u sumnju, a ispitivanjem pobijanog rješenja nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., trebalo žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 30. travnja 2020.