- 1 -              I Kž 118/2020-4

Broj: I Kž 118/2020-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. R., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 20. prosinca 2019. broj K-4/2019-21, u sjednici održanoj 30. travnja 2020.,

p r e s u d i o   j e :

Prihvaća se žalba optuženog N. R. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri na način da se:

- optuženi N. R., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine,

- optuženom N. R., na temelju članka 72. KZ/11. izriče sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je pet godina dulje od izrečene kazne zatvora i počinje teći od izvršnosti ove presude.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom oglašen je krivim optuženi N. R. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa – izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavaka 1. i 4. KZ/11., za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci te mu je, na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od osam godina i osam mjeseci.

              O trošku je riješeno sukladno članku 148. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.), te je naloženo optuženiku naknaditi troškove ovog kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. i 6. ZKP/08., i to paušalnu svotu te troškove provedenog prometnog, toksikološkog i psihijatrijskog vještačenja, u ukupnom iznosu od 10.548,00 kuna.

Protiv te presude žali se optuženik po branitelju M. P., odvjetniku iz D. zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne blažu kaznu.

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-I)., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba optuženika je osnovana.

U pravu je optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj kod optuženika pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti te mu za počinjeno kazneno djelo, u konkretnoj situaciji, izrekao prestrogu kaznu zatvora.

Naime, točno je da je optuženik inkriminirane zgode pri iznimno visokoj koncentraciji od 2,46 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, uslijed čega su njegove vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, upravljao vozilom na način da pri ulasku u lijevi oštri zavoj nije prilagodio brzinu vožnje zavojitom kolniku te vozilom prešao na suprotnu kolničku traku gdje je udario u vozilo koje je nailazilo iz suprotnog smjera, a kretalo se svojom prometnom trakom, i time, kršeći više blanketnih normi Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10, 74/11., 80/13., 158/13., 92/14. i 64/15., dalje: ZOSPC), izazvao prometnu nesreću u kojoj je V. T. teško tjelesno ozlijeđen, dok je V. T., uslijed u nesreći zadobivenih ozljeda, četiri dana kasnije preminuo.

Međutim, potrebno je na odgovarajući način cijeniti da optuženik, inače obiteljski čovjek u poodmakloj životnoj dobi, prema podacima u spisu predmeta, ranije nije osuđivan niti je dolazio u sukob sa zakonom. Nadalje, optuženikovo psihičko i fizičko zdravlje je narušeno, uz po vještaku psihijatru dijagnosticiranu reakciju na teški stres i poremećaj prilagodbe kao direktne posljedice traumatskog događaja, pri čemu je utvrđeno da je nakon inkriminiranog događaja u dva navrata pokušao izvršiti suicid te koristio sve oblike psihijatrijskog liječenja, što ukazuje da i sam snosi posljedice svog protupravnog ponašanja. Uz navedeno, svakako treba odgovarajuće cijeniti da je optuženik priznao kazneno djelo, kao i da je iskrenost iskazanog kajanja verificirana ranije navedenim utvrđenjima vještaka psihijatra koji zaključuje da je optuženik motiviran za nastavak apstinencije, dok i nadalje realitetno razmišlja o traumatskom događaju te posljedicama vlastitog postupanja, što sve kod njega dovodi do tjeskobe i subdepresivnog raspoloženja.

Zbog navedenog, imajući na umu težinu počinjenog kaznenog djela kao i posljedica do kojih je ono dovelo, a pravilnom ocjenom okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i kaznom zatvora u trajanju od tri godine u dostatnoj mjeri izraziti društveni prijekor te utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka. Jednako tako, ovakvom će se kaznom upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja te da, kao sudionici u prometu, poštuju propise o sigurnosti prometa, sve u cilju izbjegavanja svakog ponašanja koje je podobno izazvati opasnost za život i tijelo drugih sudionika. Tako odmjerena kazna zatvora pravedna je i nužna da bi se njome ostvarile sve zakonom predviđene svrhe, zbog čega je trebalo prihvatiti žalbu optuženog N. R. te preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni.

Nadalje, a s obzirom na to da je pobijana odluka preinačena u odluci o kazni, sukladno članku 72. stavku 3. KZ/11. prema kojem se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom izriče u trajanju koje je od jedne do pet godina dulje od izrečene kazne zatvora, trebalo je pobijanu presudu preinačiti i u dijelu odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri.

S obzirom na doista visok stupanj alkoholiziranosti optuženika, unatoč kojem on sjeda za volan i upravlja vozilom u prometu te činjenicu da, osim toga, krši još dvije odredbe blanketnog propisa i time izaziva prometnu nesreću s ranije opisanim teškim posljedicama, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da je optuženika, kao vozača, na određeno vrijeme potrebno isključiti iz cestovnog prometa jer postoji realna opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa. Ovo naročito kada se ima u vidu obrana optuženika u kojoj iskreno priznaje da je nakon počinjenja djela za koje je ovdje oglašen krivim ponovno upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju.

Zbog toga, a kako bi se izbjegla stanja koja ubuduće mogu poticajno djelovati na ponavljanje sličnih kaznenih djela, optuženiku je potrebno zabraniti upravljanje motornim vozilima za vrijeme koje je za pet godina dulje od izrečene mu kazne zatvora. To, a obzirom na činjenicu da je ovom odlukom optuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, konkretno znači da optuženik, počev od izvršnosti ove presude u smislu članka 67.a. KZ/11. tj. od njezine uredne dostave, ne smije upravljati motornim vozilima svih kategorija i to, kako za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, tako prije i nakon toga u ukupnom trajanju od pet godina. U protivnom, izlaže se opasnosti da počini kazneno djelo iz članka 311. stavaka 1. i 2. KZ/11.

              Slijedom izloženog, a obzirom na to da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08-I pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. travnja 2020.

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.