- 1 -              III Kr 1/2020-5

Broj: III Kr 1/2020-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 3. rujna 2019. broj K-301/2019. i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 15. studenog 2019. broj Kž-435/2019, u sjednici održanoj 30. travnja 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se zahtjev osuđenog D. K. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zadru broj K-301/2019 od 3. rujna 2019., preinačena presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-435/2019 od 15. studenog 2019., osuđen je D. K. zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ/11 i drugih na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1)godine i šest (6)mjeseci.

Osuđenik je po svom branitelju B. Z., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga predviđenih „u čl. 517. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 469. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku“, s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači i osuđenika oslobodi od optužbe.

Sukladno čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje u tekstu: ZKP/08), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Inka Jurišić je odgovorila na zahtjev osuđenika s prijedlogom da se isti kao neosnovan odbije. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu podnositelj zahtjeva kada tvrdi da kazneno djelo, onako kako je opisano, nije kazneno djelo prijetnje zbog izostanka oblika krivnje u činjeničnom opisu djela iz optužnice i izreke pravomoćne presude. Kazneno djelo prijetnje ionako se može počiniti samo s namjerom da se drugog ustraši ili uznemiri te time ugroze njegove osobne slobode. S obzirom na navode činjeničnog opisa kaznenog djela i tamo naveden konkretan sadržaj prijetećih izjava smrću koje su višekratno ponovljene, pa i potkrepljenje zamahivanjem metalne šipke prema tijelu oštećenika, očito je da je osuđenik postupao s izravnom namjerom da kod oštećenika izazove osjećaj straha i nesigurnosti za vlastiti život tj. postupao je s izravnom namjerom na počinjenje kaznenog djela. Taj oblik krivnje izričito se navodi i u obrazloženju prvostupanjske presude (list 9, I. pasus). Stoga je kazneno djelo prijetnje iz izreke pravomoćne presude jasno i dostatno opisano te sadrži sva obilježja bića predmetnog kaznenog djela.

Nadalje, nije u pravu podnositelj zahtjeva da se zbog toga što činjenični opis kaznenog djela sadrži četiri vremenski odvojena događaja, ovdje ne može raditi o jednom kaznenom djelu prijetnje budući je ono formalne i trenutne prirode. Ovi navodi zahtjeva, u stvari, nisu razumljivi jer otvaraju mogućnost primjene odredaba o realnom stjecaju kaznenih djela što bi osuđeniku bilo na štetu. Nasuprot tome, konkretno se radi o jednom događaju s više radnji počinjenja u bliskom vremenskom kontinuitetu od ukupno dva sata, a osuđenik prijeti smrću istom oštećeniku u okviru jedinstvene namjere da ga, kao službenu osobu u vezi s njezinim radom, ustraši i uznemiri. Stoga je osuđenik pravilno optužen i osuđen za jedno, a ne stjecaj više istovrsnih kaznenih djela.

Također, promašeni su navodi žalbe da se ovdje, zbog činjenice da je osuđenik istovremeno fizički napao oštećenika nanijevši mu tjelesnu ozljedu, radi tek o prividnom stjecaju pri čemu se kazneno djelo prijetnje pojavljuje kao nekažnjivo prethodno djelo. Naime, tvrdi se da je kazneno djelo prijetnje preraslo u povrjeđivanje žrtve čime je ono konzumirano u kaznenom djelu nanošenja tjelesne ozlijede.

Ovi prigovori već su bili predmetom razmatranja u presudi drugostupanjskog suda koji je na njih u potpunosti ispravno i argumentirano odgovorio. Nepravo kaznenog djela prijetnje smrću službenoj osobi u vezi s njezinim radom, u konkretnoj situaciji, nije iscrpljeno u tome što je osuđenik još i zatvorenim dlanom desne ruke udario oštećenika ispod lijevog oka i ogrebao ga po desnoj ruci čime ga je tjelesno ozlijedio. Prijetnja smrću službenoj osobi u vezi s njezinim radom ovdje nije prethodna faza izvršenja kaznenog djela tjelesne ozljede na štetu iste osobe niti predstavlja realizaciju plana počinitelja. Naime, osuđenik je neovisno o dijelu događaja kada oštećeniku zadaje tjelesnu ozljedu, prethodno istog dana upućivao prijetnje oštećeniku osobno ili preko drugih osoba što ukazuje da su te kriminalne radnje počinjene zasebno i samostalno. Stoga se, ali i zbog razloga navedenih u obrazloženju drugostupanjske presude vezano za prirodu i intenzitet povrjeđivanja zaštićenog dobra te kriminalno-političke ciljeve koji opravdavaju kažnjavanje počinitelja, ovdje  svakako ne radi o tome da bi kazneno djelo prijetnje, kao prethodno nekažnjivo djelo, bilo konzumirano u kaznenom djelu nanošenja tjelesne ozljede, tim više što za ovo potonje kazneno djelo nije optužen niti osuđen.

Ostalim navodima zahtjeva rekapituliraju se rezultati provedenog dokaznog postupka u kontekstu obrane osuđenika i daje vlastita ocjena vjerodostojnosti ispitanih svjedoka, posebno svjedoka I. P. te ošt. A. M. Također, ističe se da je osuđenik u poodmakloj životnoj dobi i 100%-tni invalid pa kao takav nije podoban uputiti ozbiljne prijetnje smrću. Međutim, ovim navodima se, u stvari, pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda izvan okvira zakonom dopuštenih osnova pobijanja iz čl. 517. st. 1. ZKP/08 pa isti ne mogu biti predmetom razmatranja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Isto se odnosi i na paušalnu tvrdnju zahtjeva o "nezakonitoj odluci drugostupanjskog suda o opozivu uvjetne osude". Međutim, zakonski uvjeti iz čl. 58. st. 2. KZ/11 bili su ispunjeni te nije prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu u smislu povrede iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. Drugo je pitanje ocjene konkretnih razloga koji su utjecali na odluku suda o opozivu uvjetne osude, a koji su opet činjenične prirode i kao takvi ne mogu biti ovdje predmetom pobijanja.

Kako je slijedom izloženog zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude neosnovan trebalo je, temeljem čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 30. travnja 2020.

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.