Pr-341/17

 

                                                                                                                              Pr-341/17

REPUBLIKA HRVATSKA

                         OPĆINSKI SUD U SPLIT

                                  Ex Vojarna Sv. Križ, Dračevac

                                  21000  Split 

 

                           

U    I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. P., iz K., O.:…, zastupanog po punomoćnici T. K. Š., odvjetnici u S., protiv tuženika M.z. d.o.o. za poljoprivredu i usluge, M. (grad V.), O.:…., zastupanog po zakonskom zastupniku, direktoru T. G., a on po punomoćnici R. V., odvjetnici u S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. veljače 2020., u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja A. J., odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika, objavljene dana 29. travnja 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

  I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku da na ime plaće za period od travnja 2012. do prosinca 2013. isplati tužitelju iznos od 2.644,81 kn za jedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15.1.2014. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem  polugodištu za tri postotna poena.

II Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku na ime otpremnine isplatiti tužitelju iznos od 5.700,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.1.2014. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem  polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.075,00 kn sa zateznim kamatama koj na taj iznos teku od 5.2.2014. po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem  polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.".

              III Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.487,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima  izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem  polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana. 

 

Obrazloženje

 

              U tužbi zaprimljenoj pred sudom 9.5.2017. tužitelj navodi da je kod tuženika bio u radnom odnosu na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11.2.2012. Radni odnos da mu je prestao na temelju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu od 31.12.2013. plaća da mu je bila ugovorena u mjesečnom iznosu od 8.470,00 kn mjesečno, a isplata najkasnije do 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec. Tužitelju da zbog otkaza pripada pravo na otpremninu u visini od 5.700,00 kn, koju mu tuženik nije isplatio. Nadalje, tuženik da mu u razdoblju od travnja 2012. do prosinca 2013. nije u cijelosti isplatio plaću u ukupnom iznosu od 2.644,81 kn i to:od travnja do listopada 2013. u iznosu od 81,92 kn mjesečno, u studenom 2013. iznos od 631,87 kn i u prosincu 2013. iznos od 702,27 kn. Nadalje, po nalogu tuženika tužitelj da je beračima grožđa za 2013. Isplatio iznos od 3.075,00 kn iz osobnih sredstava, a tuženik da mu je odbio izvršiti povrat tog iznosa radi čega se tuženik neosnovano obogatio. Stoga tužitelj traži da mu tuženik s osnova naknade plaće isplati ukupan iznos od 2.644,81 kn sa zateznom kamatom, s osnova otpremnine iznos od 5.700,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 1.1.2014. do isplate i iznos od 3.075,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 5.2.2014. do isplate, za koji iznos se tuženik neosnovano obogatio.

U odgovoru na tužbu zaprimljenim pred sudom 2.3.2018. tuženik ističe da je tužba neuredna pa je predlaže odbaciti. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, navodi da tužitelju ne duguje ništa i ističe prigovor zastare. Tuženik u podnesku od 8.5.2018. naglašava kako su tužitelj i tuženik ugovorom o radu ugovorili bruto plaću u iznosu od 8.470,00 kn. U ugovoru o radu da je kao neto iznos označen iznos od 6.000,00 kn iz razloga što je iz tada važećeg Zakona o porezu na dohodak neto iznos iz ugovorenog bruto iznosa plaće iznosio 6.000,00 kn. Tuženik da je tužitelju za svaki mjesec obračunavao isplatu plaće iz ugovorenog bruto iznosa od 8.470,00 kn. Tijekom veljače 2012. na snagu stupaju nove stope poreza na dohodak te promjena neoporezivog dijela plaće, uslijed čega je neto isplata iz ugovorenog bruto iznosa  iznosila 5.918,08 kn. Tužitelj da se nikada nije obratio tuženiku sa zahtjevom za zaštitu prava pa tuženik ističe prigovor prekluzije. Tuženik se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 3.075,00 kn te da tužitelj nije dostavio dokaz da bi navedeni iznos platio iz vlastitih sredstava.

Nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem tužitelj je podneskom od 2.12.2019. povukao tužbu u djelu zahtjeva pod točkom I odnosno, zahtjeva s osnove naknade plaće u iznosu od 2.644,81 kn. Međutim, tuženik se na ročištu od 18.2.2020. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, a tužba se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari može povući samo ako tuženik na to pristane što konkretno nije slučaj (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP).

Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem ugovora o radu, otkaza ugovora o radu, lista novčanih sredstava sačinjena ručno (list 6 spisa), obračunskih lista za tužitelja, prometa po tekućem računu tužitelja (list 94-151 spisa), te druge spisu priložene dokumentacije, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji D. C., saslušan je tužitelj u svojstvu parnične stranke, zakonski zastupnik tuženika T. G., svjedoka M. M., M. P. i B. K..

Sud je prihvatio prijedlog punomoćnice tužitelja da se uzmu u obzir u dokazne svrhe e-mail poruke (list 155-169 spisa) dostavljene u spis nakon zaključenja prethodnog postupka (15.5.2018.) s obzirom je tužitelj u podnesku od 6.8.2019. naveo da mu iste nisu bile dostupne sve do ožujka 2019., a sve u skladu s čl. 299. st. 2. ZPP-a.

Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće u iznosu od 2.644,81 kn za razdoblje od travnja 2012. do prosinca 2013., zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 5.700,00 kn i zahtjev za isplatu stečenog bez osnova jer tužitelj tvrdi da je beračima grožđa koji su radili za tuženika u 2013., isplatio iznos od 3.075,00 kn iz vlastitih sredstava.

Tuženik je istaknuo prigovor prekluzije koji nije osnovan. Naime, čl. 129. st. 3. Zakona o radu („NN“ br. 149/09., 61/11., 73/13., dalje: ZR) propisuje da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa, a što je konkretno slučaj.

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od travnja 2012. do prosinca 2013., tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. „Najstariji dio tražbine“ za travanj 2012. dospijeva 15.5.2012. u smislu čl. 84. st. 3. ZR. Članak 232. st. 2. Zakona o radu ("NN" br. 93/14., dalje ZR/14) propisuje, da se odredbe tog zakona neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu tog zakona (stupio na snagu 7.8.2014.).  Dakle, trogodišnji zastarni rok za tražbinu tužitelja za travanj 2012. nije istekao do 7.8.2014. pa se ima primijeniti čl. 139. ZR/14 koji propisuje zastarni rok od 5 godina. Tužitelj je podnio tužbu 9.5.2017., a kako je tražbina za travanj 2012. dospjela 15.5.2012. proizlazi da tražbina tužitelja nije zastarila jer je zahtjev podnesen unutar zakonom propisanog roka od 5 godina.

Međutim, zahtjev tužitelja u navedenom dijelu ipak nije osnovan. Plaća u smislu čl. 84. st. 4. ZR je plaća u bruto iznosu. Stranke su ugovorom o radu od 11.2.2012. ugovorile plaću u bruto iznosu od 8.470,00 kn. Tužitelj tvrdi da mu tuženik za razdoblje od travnja 2012. do prosinca 2013. nije isplatio ugovoreni iznos plaće. Provedenim financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji D. C. (Izvješće o vještačenju od 11.10.19., list 191-196 spisa) utvrđeno je da je tuženik u utuženom razdoblju u skladu s važećim Zakonom o doprinosima, Zakonom o porezu na dohodak, Pravilnikom poreza na dohodak i ugovorom o radu, pravilno izvršio obračun i isplatu plaće tužitelju. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

 

Nadalje, među strankama nije sporno da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao na temelju otkaza ugovora o radu (poslovno uvjetovani) od 15.11.2013. (list 5 spisa). Točkom 3. otkaza određeno je da radnik ima pravo na otpremninu u iznosu od 5.700,00 kn. Tužitelju je otkazni rok trajao 1 mjesec i 2 tjedna (točka 2. otkaza) pa proizlazi da je tužitelju radni odnos kod tuženika trajao do 1.1.2014.

 

Člankom 119. st . 1. ZR propisano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.

 

Tužitelj je u radnom odnosu kod tuženika bio od 11.2.2012. dakle, kod tuženika je radio neprekidno 2 godine do poslovno uvjetovanog otkaza pa ostvaruje pravo na otpremninu u ugovorenom i zatraženom iznosu od 5.700,00 kn, a zakonski zastupnik tuženika T. G. je na ročištu od 26.2.2019. izjavio da tužitelju nisu  isplatili otpremninu. S. je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan te su mu na dosuđeni iznos priznate zatezne kamate tekuće od 1.1.2014. (zadnji dan radnog odnosa je 31.12.2013. pa je tada dospjela isplata otpremnine) do isplate, sve u skladu s čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ br. 35/05., 41/08., 125/11.), a po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („NN“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje ZOO) i to prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.07.2015., a od 1.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Nadalje, što se tiče zahtjeva za isplatu stečenog bez osnova čl. 1111. ZOO propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, da je stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

Iz izvedenih dokaza proizlazi da je u tom dijelu zahtjev tužitelja osnovan.

 

Naime, Svjedok M. P. je iskazao da je u listopadu 2013. Radio za tuženika kao berač grožđa. Kada je ugovorio posao s tuženiku, da mu je rečeno da će mu dnevnica bit isplaćena na kraju svakog radnog dana. Međutim, to da se nije dogodilo već da mu je novac za berbu isplatio tužitelj i to tek u veljači 2014. Svjedok navodi da je berbu obavljao samo 8 dana u listopadu 2013. i da je tražio od tužitelja da mu se isplati nadnica, ali da mu je on rekao da će to biti onda kada mu novac za to bude uplaćen. Međutim, tužitelj da mu je na kraju, u veljači 2014. isplatio nadnicu iz vlastitih sredstava jer mu tuženik do tada još ništa nije uplatio. Svjedok navodi da je za tuženika radio i nakon toga, na rezanju loze u 2014. i 2015. godini, ali da je tada bio uredno plaćen, na kraju svakog radnog dana.

 

Svjedok B. K. navodi da je u utuženom razdoblju radio poslove ispomoći za tuženika pa da je tako često bio u kontaktu s beračima grožđa jer bi on odvozio grožđe kombijem nakon što bi ga berači obrali. Svjedok se sjeća, da su berači prigovarali da tuženik nije uplatio novac tužitelju pa da ih tužitelj ne može isplatiti za obavljeni rad. Tužitelj da je ispred njega nekoliko puta pozivao nekoga iz M.z. d.o.o. i tražio da se uplati novac za berače. Svjedok navodi kako je sreo tužitelja u veljači ili ožujku 2014., a kada da mu je rekao da je išao „dignuti svoje novce“ i time da je platio berače.

Iskazi svjedoka su suglasni iskazu tužitelja koji navodi da je od svih iz firme kontaktirao s T. G., a stvari da funkcionirale tako da bi mu poslodavac na račun uplatio iznos potreban za namirenje troška repromaterijala, goriva za vozila u vlasništvu tuženika, drugih vozila koja se koriste u poslu i hrane za radnike. Od uplaćenog novca da bi sačinio "listu blagajne" kako bi mogao voditi evidenciju o tome za što je koliko uplaćeno i isplaćeno. Za sve što bi kupio sačuvao bi račun te bi na kraju mjeseca poslodavcu predao sve račune i listu za zaključeni mjesec u koju bi ručno upisao koliko sam za što potrošio. Primjerak takve liste da je priložen spisu (list 6). Ponekad da bi se događalo da uplate na račun tužitelja kasne pa da bi iz vlastitih sredstava podmirio određeni trošak, a u listu da bi taj trošak označio s "minusom". Tako je tužitelj u lisi priloženoj spisu (list 6) upisao „minus“ od 3.075,00 kn za isplatu plaće radnicima. Tužitelj navodi, da je u konkretnom slučaju dobio nalog za branje vinograda u listopadu 2013. Kako mu sredstva od strane poslodavca nisu bila uplaćena, da je  iznos od 3.075,00 kn isplatio radnicima u veljači 2014. Iz vlastitih sredstava, neovisno o tome što više nije bio u radnom odnosu kod tuženika jer da je on osobno jamčio beračima da će im nadnica biti isplaćena.

Iskazi svjedoka i tužitelja nadopunjeni su pisanim dokazima priloženim spisu pa tako iz e-mail poruka (list 155-169 spisa) proizlazi, da je zakonski zastupnik tuženika I. G. pisao drugim članovima uprave društva i prokuristima (I. K.;N. B., L. V., Z. R., D. M.; izvadak iz sudskog registra, list 183-184 spisa) navodeći da ne zna na koji će se način riješiti problem plaćanja berača te da je po njegovom mišljenju jedini način, prodaja vina ili pozajmica vlasnika društvu. Nadalje, proizlazi da je D. M. putem e-maila 2.11.2013. pozvao druge članove društva i prokuriste da predlože kako riješiti dugovanja prema P. i beračima. Mailom od 19.11.2013. tužitelj je dostavio specifikaciju radnih sati za berače, a mailom od 14.2.2014. tužitelj je obavijestio, sada već bivšeg poslodavca, da je imao neugodnosti prema svojim poznanicima i sumještanima koje je angažirao za potrebe rada zbog ne ispunjenja obveza prema njima. Kako je osobno garantirao svakom od njih da će biti isplaćeni za rad da je podmirio obveze tuženika prema njima vlastitim sredstvima. Stoga moli tuženika, da mu se taj iznos refundira u što kraćem roku (navedeno i mailovima iz travnja 2014.).

Slijedom ovako izvedenih dokaza sud zaključuje da je tužitelj beračima grožđa na ime obavljenog rada za tuženika u listopadu 2013. isplatio iznos od 3.075,00 kn u veljači 2014., a nakon čega tuženik taj iznos nije vratio tužitelju. Dakle, dio imovine tužitelja je prešao u imovinu tuženika bez pravne osnove.

Sud je saslušao još jednog svjedoka, M. M., ali on u utuženom razdoblju nije radio za tuženika, dok je zakonski zastupnik tuženika, T. G. iskazao suprotno tužitelju, svjedocima i e-mail porukama priložnim spisu pa njegov iskaz sud smatra ne vjerodostojnim. Primjerice, iskazao je da se nikada nije dogodilo da je tužitelj nešto isplatio, a da prethodno tuženik nije izvršio uplatu na njegov račun, te da su se berači grožđa isplaćivani isti dan po obavljenom poslu, a što je u suprotnosti s drugim dokazima izvedenim u postupku.

Stoga je sud u navedenom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je stekao bez pravne osnove odnosno, da isplati tuženiku iznos od  3.075,00 kn. Tužitelj na dosuđeni iznos ima pravo na zateznu kamatu (čl. 29. st. 1. ZOO) koja teče od 5.2.2014. do isplate (čl. 1086. ZOO-obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete), a čiji tijek tuženik nije osporio, po stopi u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., drugdje u tekstu: ZPP) te je odmjerena u skladu s popisanim troškom prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje Tarifa). Tužitelj je u ovom postupku uspio za 71,5% (66% osnov + 77% visina = 143 : 2 = 71,5%), a tuženik za 28,5% pa tužitelju valja dosuditi 43% njegovih troškova (71,5%-28,5%). Tužitelju je u ovom postupku nastao slijedeći trošak: sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastav 4 obrazložena podneska za svaki 1.000,00 kn, zastupanje po punomoćniku na 6 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za svako iznos od 1.000,00 kn, za zastupanje na 4 ročišta (12.7.18., 3.10.18., 9.4.19. i 12.6.19.) za svako iznos od 500,00 kn (Tbr. 9. t. 2. Tarife) i za sastav podnesaka od 29.10.19. i 2.12.19. za svaki iznos od 250,00 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife), što zbrojeno i uvećano za PDV daje iznos od 16.250,00 kn, od čega je tužitelju valjalo na ime troška postupka priznati 43% iznosa pa se dobije 6.987,50 kn, a na koji iznos se pridoda trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 1.500,00 kn pa se dobije 8.487,50 kn koliko je tužitelju i dosuđeno.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelja pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pa do isplate temeljem odredbe 30. st. 2. Ovršnog zakona ( "NN" br. 112/12., 25/13.,93/14., 55/16., 73/17.).

              Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

Split, 29. travnja 2020.

 

           s u t k i nj a:

 

                                                                                                                                      mr.sc. Ivana Erceg Ćurić v.r.

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude parnične stranke imaju pravo žalbe u roku od 8 dana od dana primitka odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

 

 

DNA:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika

-u spis