1                            Poslovni broj: 22 Gž-1678/19-4

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-1678/19-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R., iz P., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu V., B. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika A. B. d.d. (ranije H. A.-A.-B. d.d.), Z., OIB: ..., zastupan po Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi broj 4 P-51/2017-35 od 10. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se u cijelosti kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi broj 4 P-51/2017-35 od 10. svibnja 2019.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio obvezati tuženika na isplatu iznosa od 28.047,69 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u točki I. izreke presude. Nadalje, prihvaćen je eventualno kumulirani zahtjev tužitelja te je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 7.400,96 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u točki II. izreke presude. Ujedno je tuženik obvezan tužitelju naknaditi na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.625,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to specificirano u točki III. izreke presude.

 

Protiv ove presude u odbijajućem dijelu žalbu podnosi tužitelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje ZID ZPP), s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači.

 

Pravodobnu žalbu protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

U odgovorima na žalbe stranke osporavaju žalbe protivne stranke.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Predmet spora predstavlja glavni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove a na ime više plaćenih iznosa kamata usljed ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope koja je sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140430417-69700016781/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 24. studenog 2006., i to u visini razlike između iznosa plaćenih anuiteta i iznosa anuiteta izračunatih u skladu s kamatnom stopom iz odredbe članka 26. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

 

Nadalje, predmet spora je i podredni tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove a na ime više plaćenih iznosa kamata usljed ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope koja je sadržana u istom ugovoru, i to u visini razlike između iznosa plaćenih anuiteta i iznosa anuiteta izračunatih sukladno početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi.

 

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka odbio u cijelosti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev dok je prihvatio podredni zahtjev uz obrazloženje da tužitelju proipada tražena isplata primjenom instituta naknade štete.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8 ZPP ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo; međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da su tužitelj i prednica tuženika S. b. d.d. dana 24. studenog 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 5140430417-69700016781/2006, u iznosu od 48.000,00 CHF/kn, uz rok vraćanja 6 godina, s kamatom od 6,50% godišnje dekurzivno, efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS 6,95% godišnje dok je u članku 4. ugovoreno da tužitelj prihvaća sve izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke koje se smatraju sastavni dijelom Ugovora, da je prva rata dospjela 1. siječnja 2008. (dalje: Ugovor);

 

- da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a koja je djelomično potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2, pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Z. b. d.d. i dr.), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i to na način da je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; da u tom postupku nije sudjelovala S. b. d.d. dok je sudjelovala H. A.-A.-B. d.d. prednik tuženika;

 

- da je svjedok H. P. iskazao da bi klijente izvještavali o svim kreditima u ponudi, o visini promjenjive i fiksne kamatne stope kao i da promjenjiva kamatna stopa znači da nije garantirano da će stopa ostati ista za vrijeme trajanja kredita, da su klijenti sami s ugovorom o kreditu odlazili kod javnog bilježnika na ovjeru a da mu nije poznato da li su si tom prilikom ostavljali vremena da razmisle o uvjetima;

 

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u banci zatražio kredit preko HBOR-a, da mu je nakon mjesec dana rečeno da su sredstva osigurana ali ih nije mogao podići jer mu građevinska dokumentacija nije bila gotova, nakon tri mjeseca da je pripremio svu dokumentaciju da mu je rečeno da HBOR više nema sredstava ali da mu mogu ponuditi kredit u CHF i da mu to nije velika razlika jer je HBOR davao kredite uz kamatu od 4% i sa dvije godine počeka, a banka daje kredit u CHF uz kamatu od 6,5% i da iako nema počeka da će njemu dati poček od godine dana, da mu nitko nije govorio da je kamatna stopa promjenjiva, nakon nekoliko mjeseci dobio da je obavijest da je kamatna stopa promijenjena na 7,5% a na kraju otplate kredita 2011. godine na 8,5%, da je pročitao ugovor o kreditu i znao je što znači promjenjiva kamatna stopa, ali mu nije ponuđen nikakav drugi kredit osim ovoga, da je bio prisiljen predići kredit jer da je na zgradu morao postaviti krov;

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka B. B. proizlazi visina razlike između iznosa plaćenih anuiteta i iznosa anuiteta temeljem početno ugovorene kamatne stope od ukupno 7.400,96 kn; te u drugoj varijanti vještva da visina razlike između iznosa plaćenih anuiteta i iznosa anuiteta temeljem kamatne stope iz odredbe članka 26. stavak 3. ZOO za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa nadalje iznosi ukupno 23.734,54 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja odlučio kao u izreci svoje odluke smatrajući prije svega da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a pozivom na odredbe članka 502.a stavak 1. i članka 502.c ZPP.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika da je odluka VTS i VSRH obvezujuća za sudove samo u postupcima za naknadu štete a da se ovdje ne radi o postupku radi naknade štete, za navesti je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

 

Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjani pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

 

Nedvojbeno je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer i iz iskaza svjedoka P. proizlazi da bi se klijenti samo obavijestili da je kamatna stopa promjenjiva.

 

Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđe­ne među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

 

Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

 

I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

 

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

 

Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jedna od ključnih ugovornih odredbi a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

 

Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP) niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

 

Prema odredbi članka 83. ZZP prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odn. odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

 

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

 

Obzirom da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti neke elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

 

Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

 

Na temelju svih utvrđenih činjenica i ovaj sud smatra da je odredba članka 4. Ugovora u dijelu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena, i prema tome ništetna.

 

Slijedom navedenog, kako tuženik nije mogao jednostrano mijenjati ugovorne odredbe tako iste ne može mijenjati ni tužitelj (pa ni primjenom odredbe članka 26. stavak 3. ZOO kojom je propisano da, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata).

 

U Ugovoru je jasno ugovorena početna kamatna stopa od 6,50% godišnje pa nema mjesta primjeni citirane zakonske odredbe jer su ovdje stranke dakle, odredile kamatnu stopu i na nju je tužitelj pristao te iz njegovog stranačkog iskaza proizlazi da se s istom suglasio jer da je bila neznatno veća od kamatne stope za kredite HBOR (a i banka mu je izašla u susret s počeknim rokom od godinu dana), pa se ima primijeniti varijanta izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi, pa je žalba tužitelja neutemeljena. Također, ni tuženik nije mogao nadalje jednostrano mijenjati tu odredbu uvođenjem „Metodologije promjene kamatnih stopa s fizičkim osobama“ jer se i u tom slučaju radi o jednostranom aktu tuženika.

 

Sud prvog stupnja pravilno smatra da je vezan činjeničnim supstratom a ne i istaknutim pravnim osnovom; međutim, dalje pogrešno zaključuje da se ovdje radi o naknadi štete. Takav zaključak je pogrešan jer je pravna priroda ovog spora stjecanje bez osnove obzirom na to da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe (u kojoj situaciji se prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO ima vratiti ono što je primljeno temeljem ništetne odredbe), pa je glede opsega vraćanja stečenog bez osnove primijeniti odredbu članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Kako je matematički izračun vještaka nesporan, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio podredni tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

 

Pravilno je otklonjen prigovor zastare uz navođenje pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.) a kako je predmetna tužba podnesena dana 26. svibnja 2017. to je prigovor zastare neutemeljen jer nije protekao petogodišnji, opći zastarni rok.              

 

U odnosu na ostale žalbene navode tuženika:

 

- glede navodne okolnosti je li prvostupanjski sudac korisnik kredita u CHF, za navesti je da tuženik nije postavio zahtjev za izuzeće suca po čemu bi isti bio ovlašten postupati dok bilo kakva izvanprocesna očitovanja nisu moguća ni dopuštena; osim toga, predmetni spor se većinom razrješava primjenom pravnih stavova sadržanim u pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora te pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjska odluka je podložna kontroli od strane viših sudova pa je taj žalbeni navod neosnovan;

 

- kondemnatornom zahtjevu za isplatu nije nužno da prethodi deklaratorni zahtjev a o ništetnosti pravnog posla dopušteno je odlučivati kao o prethodnom pitanju primjenom odredbe članka 12. ZPP;

 

- u odnosu na prigovor o nedopuštenosti preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, za navesti je da je taj tužbeni zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen pa tuženik nema ni interesa za isticanje navedenog prigovora, time da se ovdje može zaključiti i da se nije radilo o preinaci kod činjenice da tužitelj u tužbi uopće nije postavio određen tužbeni zahtjev;

 

- navod da tužitelj nije dokazao da Ugovor koji je solemniziran i kao takav javna isprava nije istinit, je također neosnovan jer se ovdje ne radi o ništetnosti cijelog Ugovora već samo ugovorne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope;

 

- isticanje suda u pobijanoj presudi na str. 10. obrazloženja da je ništetna odredba članka 2. Ugovora iako se radi o odredbi članka 4. posljedica je očite pogreške u pisanju jer je iz cijelog obrazloženja jasno da se radi o odredbi o promjenjivosti kamatne stope;

 

- glede osporavanja proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude u gore navedenom kolektivnom sporu kod okolnosti da S. b. d.d. nije sudjelovala u kolektivnom sporu, za navesti je da je to moguće i dopušteno prema odredbi članka 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude ali prvostupanjski sud je ovdje ionako proveo cijeli postupak ocjene nepoštenosti i ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora;

 

- da se ne radi potrošačkom ugovoru jer da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit predigao za dovršenje gospodarskih objekata i kupovinu poljoprivredne mehanizacije kako to proizlazi iz odredbe članka 2. Ugovora, a da u predmetu Suda Europske unije broj C-630/17 Milivojević protiv Hrvatske je izražen stav da pravila, načela i propisi u području zaštite potrošača nisu primjenjiva u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost, za istaći je da taj prigovor tuženik po prvi put ističe u žalbi što nije dopušteno, ali i nije osnovan jer tuženik nije dokazao da se tužitelj profesionalno bavi poljoprivrednom djelatnošću a posebice kada se ima u vidu dio iskaza tužitelja da je na istoj nekretnini podigao i stambenu zgradu pa je moguće da su ti objekti i mehanizacija namijenjeni i za potrebe kućanstva;

 

- o usklađenju poslovanja tuženika s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, za navesti je da nije sporno da se može ugovoriti i promjenjiva kamatna stopa ali ista mora biti odrediva u smislu određivanja parametara promjenjivosti koji ne ovise isključivo o odluci jedne ugovorne strane;

 

- o prigovoru zastare; naime, osim naprijed iznijetog, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa ni iz tog razloga nije osnovan prigovor zastare jer je u ovom postupku kroz prethodno pitanje ustanovljena ništetnost.

 

Sud je prvog stupnja dao svoju ocjenu provedenih dokaza sukladno obvezi iz odredbe članka 8. ZPP i njegova odluka nije arbitrarna. Stranke su u ovoj parnici sudjelovale potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora (materijalnopravnih i procesnopravnih), korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava, pa tako nije došlo do povrede prava stranke.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 2. i 155. ZPP i jer je isti pravilno izračunat.

 

Stoga je, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe stranaka valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP.

 

U Splitu 29. travnja 2020.