Broj: Rev-x 625/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića, predsjednika vijeća, Katarine Buljan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice Lj. D. i II-tužitelja N. D., oboje iz C., oboje zastupanih po punomoćniku R. C., odvjetniku u C., protiv tužene J. Š., R. G., zastupane po punomoćniku M. O., odvjetniku u R., radi utvrđenja i predaje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, br. Gžx-9/14-2 od 30. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, br. P-691/11 od 14. studenoga 2013., u sjednici održanoj 28. listopada 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tužitelji jedini suvlasnici dijela kat. čest. 430/5 k.o. C., u skici vještaka mjernika od listopada 2004. označenog crvenom i zelenom bojom u površini cca 10 m2 te tužena je dužna dozvoliti da se na temelju te presude uz izradu posebnog parcelacijskog elaborata uknjiže kao isključivi suvlasnici u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici te ujedno tužiteljima naloženo isplatiti tuženoj iznos 13.437,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći kao sporna pravna pitanja:

 

1. da li se rok od tri godine iz čl.125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZVDSP) u svakom slučaju primjenjuje na nesavjesnog stjecatelja te da li se u ovoj pravnoj stvari radi o klasičnoj brisovnoj tužbi iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama te bi se isto tako primjenjivao prekluzivni rok od tri godine?

 

2. da li se na ovaj slučaj višestrukog otuđenja primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZVDSP) ili odredbe bivšeg Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91)?

 

Glede prvog postavljenog pravnog pitanja revidenti smatraju da odluka u sporu ovisi o rješenju istog a koji da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o tom pitanju u svojoj odluci br. Rev-622/06 od 17. siječnja 2007. Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio pravno shvaćanje suprotno onome u pobijanoj presudi.

 

Glede drugog postavljenog pravnog pitanja smatraju da odluka u sporu ovisi o rješenju istog, a razlog njegove važnosti sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni vide u tome da bi se time postigla ravnopravnost građana u rješavanju ovog pravnog pitanja.

 

Predloženo je stoga usvajanjem revizije preinačiti pobijanu presudu usvajanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Protiv pobijane drugostupanjske presude, a obzirom na označenu vrijednost predmeta spora (20.000,00 kn) revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 – dalje: ZPP) nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, u slučajevima u kojim je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj reviziji tužitelji jesu određeno naznačili pravna pitanja, koja međutim se ne mogu smatrati važnim niti za rješenje ove pravne stvari, a niti su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, prvim postavljenim pitanjem revidenti pokušavaju problematizirati sadržaj odredbe čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01 – dalje: ZVDSP) pokušavajući dovesti u pitanje tom odredbom propisan trogodišnji rok za podnošenje zahtjeva za brisanje upisanog nesavjesnog stjecatelja, odnosno pokušavajući institut višekratnog ugovaranja otuđenja propisanog odredbom čl. 125. ZVDSP izjednačiti s brisovnom tužbom propisanom odredbom čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98 – dalje: ZZK).

 

Ovako postavljeno pitanje niti je važno za odluku u ovom sporu, niti je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, polazeći od sadržaja odredbe čl. 125. ZVDSP, a kojom je za višekratno ugovaranje otuđenja kao što je to ovdje bio slučaj, izričito određen trogodišnji rok unutar kojeg posjednik može zahtijevati brisanje upisa u odnosu na nesavjesnog stjecatelja (kao što je to bio pravni prednik tužene), onda se ovako postavljeno pitanje ukazuje upravo bespredmetnim. Ovo stoga što je sadržaj odredbe čl. 125. ZVDSP, sam po sebi toliko jasan da iz nje ništa drugo ne proizlazi, osim onog što je u njoj navedeno, a njezin smisao se ne može dovoditi u pitanje uspoređivanjem sa brisovnom tužbom, kao institutom zemljišnoknjižnog prava, a koju tužbu je ovlaštena podnijeti samo osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj povrijeđenog prava, a što ovdje nije slučaj s tužiteljima.

 

Kako, pak, pravno shvaćanje u pobijanoj presudi u ničemu ne odudara od onog izraženog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-622/06 od 17. siječnja 2007., pošto je i u toj presudi izraženo pravno shvaćanje da zahtijevanje pravne zaštite prema propisu čl. 125. ZVDSP se ne može izjednačiti sa brisovnom tužbom iz čl. 129. ZZK, to je očito da nema ni razloga za ovako postavljeno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

Glede drugog postavljenog pravnog pitanja izostali su bilo kakvi razlozi njegove važnosti u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, a bez čega nije moguće ni ocijeniti važnost tog pitanja sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je reviziju trebalo odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392. a. st. 2. i 3. ZPP.

 

Zagreb, 28. listopada 2014.