1              Poslovni broj: Gž R-688/2018-3

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-688/2018-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i Svjetlane Vidović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. R. iz V. OIB: … zastupanog po punomoćniku M. Ž. odvjetniku u S. protiv tuženika S. d.o.o. S. OIB: … zastupanog po punomoćniku K. P. odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-348/17 od 25. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-348/17 od 25. svibnja 2018. i to u dijelu točke I., u dijelu kojim je tužitelj odbijen za više zatraženo.

 

Žalba tuženika je osnovana. Preinačava se prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i u točki II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev za naknadom troškova postupka i u tom dijelu zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

 

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 29.912,50 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

 

"I. Dužan je tuženik u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 180.000 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 30.04.2017., pa do isplate, koja kamate teče po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se sa više zatraženim iznosom od kuna tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovano.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak od 15.283,62 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja prema stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, dok se sa više zatraženim iznosom od 22.978,88 kuna ovo traženje tužitelja odbija kao neosnovano."

 

Žalbu u zakonskom roku izjavljuju stranke.

 

Tužitelj izjavljuje žalbu u odbijajućem dijelu točke I. iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Tuženik pobija odluku suda prvog stupnja u usvajajućem dijelu točke I. te istu pobija iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a. Predlaže da se odluka suda prvog stupnja ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Sud prvog stupnja žalbe stranaka je dostavio istima na odgovor.

 

Stranke nisu odgovorile na žalbe.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Žalba tuženika je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom otpremnine.

 

Sud prvog stupnja donio je pobijanu odluku nakon provedenog parničnog postupka i utvrđenog slijedećeg činjeničnog stanja:

 

- tužitelj i tuženik su zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme 17. srpnja 2016., u kojem ugovoru su regulirale poslove koje treba tužitelj napraviti za tuženika, trajanje ugovora, visinu plaće, radno vrijeme, odmore i dopuste i čuvanje poslovne tajne, te u članku 13. su ugovorili da ugovor mogu redovito i izvanredno otkazati i radnik i poslodavac pod uvjetima i otkaznim rokovima propisanim Zakonom o radu, ukoliko to nije drugačije određeno odredbama Pravilnika o radu. Ukoliko je za otkaz ugovora o radu odgovoran poslodavac, radnik ima pravo na otpremninu u neto iznosu od ukupno šest mjesečnih plaća,

 

- stranke su zaključile dodatak ugovora o radu na neodređeno vrijeme o upućivanju radnika na rad u inozemstvu 12. kolovoza 2016., na radnom mjestu voditelja građenja i voditelja projekta u trajanju od dvije godine odnosno do 15. kolovoza 2018. u kojem ugovoru je regulirana visina plaće, i u članku 12. regulirali su da poslodavac i radnik mogu redovito i izvanredno otkazati ugovor o radu pod uvjetima i u otkaznim rokovima određenim Zakonom o radu ili drugim propisima koje je povoljnije za radnika,

 

- tužitelj je 10. ožujka 2017. dao izvanredni otkaz ugovora o radu sukladno članku 116. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) u kojem otkazu je obrazložio razlog otkazivanja ugovora jer tuženik nije isplatio tri uzastopne plaće za razdoblje 11. i 12. mjesec 2016. te 1. mjesec 2017., nedostajanje isplatne liste za 7. mjesec 2016. i nedostavljeni obračun neisplaćenih drugih plaća.

 

Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja te obvezao tuženika da isplati tužitelju 180.000,00 kuna na ime otpremnine, a sukladno članku 13. Ugovora o radu kojeg su stranke zaključile na neodređeno vrijeme 15. srpnja 2017. Na ovako utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

 

Neprijeporno je da svi akti tuženika i ugovor koji zaključuje s tužiteljem kao poslodavcem moraju biti u skladu sa Zakonom o radu. Imajući u vidu odredbu članka 126. ZR-a koja regulira pojam otpremnine, i već za ustaljenu sudsku praksu u tom pravcu potrebno je naglasiti da sama kategorija isplate otpremnine je oblik pomoći radnika kojemu je otkazan ugovor o radu zbog razloga koji nisu uvjetovani skrivljenim ponašanjem radnika i prati sudbinu redovitog otkaza ugovora o radu dok u slučaju izvanrednog otkaza osobito kad je sam radnik otkazao ugovor o radu nema mogućnosti ostvarivanja otpremnine, a time niti naknade štete s tog osnova. Pravo na otpremninu ima samo onaj radnik ako mu poslodavac redovito otkazuje ugovor o radu i to zbog poslovno uvjetovanog razloga.

 

Imajući u vidu zauzeti stav pravne prakse, u konkretnom slučaju treba razmotriti članak 13. na koji se poziva tužitelj postavljajući svoj tužbeni zahtjev. U prvom stavku spomenutog članka regulirana je mogućnost otkazivanja ugovora bilo redovito ili izvanredno, bilo od strane radnika ili poslodavca, što je i regulirano ZR-om.

 

U odnosu na otpremninu u članku 13. je regulirano da ako je za otkaz ugovora o radu odgovoran poslodavac tada radnik ima pravo na otpremninu. Odgovornost poslodavca za otkaz ugovora o radu radniku može se razmatrati kroz kategoriju redovitog otkaza poslovno uvjetovanog reguliranog člankom 115. stavkom 1. točkom 1. i 2., odnosno kada poslodavac zbog organizacijskih razloga, tehnoloških ili gospodarskih nema više potrebu za radnikom, to je stvar procjene poslodavca, ili pak kada radnik koji nije više u mogućnosti izvršavati dotadašnje radne obveze i iz zdravstvenih razloga ili mu poslodavac ne može osigurati takve poslove osobno uvjetovani otkaz, tada je otpremnina kategorija koju poslodavac izvršava prema radniku i predstavlja oblik pomoći radniku.

 

Kako je u konkretnom slučaju, a što je neprijeporno između stranaka, tužitelj taj koji je otkazao ugovor o radu i to izvanrednom, nikako se kategorija otpremnine ne može primijeniti na ovaj slučaj. Članak 13. iz Ugovora o radu kojeg su stranke zaključile 17. srpnja 2016., koji regulira otpremninu, mogao bi se primijeniti jedino u slučaju da je poslodavac taj koji je otkazao ugovor o radu i to iz članka 115. stavka 1. točke 1. i 2., a ne nikad kada se izvanredno otkazuje ugovor o radu bilo od strane radnika ili poslodavca što je i normalno pravno prihvatljivo, jer kategorija izvanrednog otkaza jest kategorija takvog otkaza kojom su nastale izvanredne okolnosti koja narušava povjerenje između radnika i poslodavca i samim tim jedna od ugovornih strana ne prihvaća više takav odnos.

 

Radi iznijetog, prema mišljenju ovog žalbenoga suda, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo, pa se stoga ukazuje da je žalba tuženika opravdana, a tužitelja neosnovana, radi čega je valjalo preinačiti odluku suda prvog stupnja primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

S obzirom na uspjeh tuženika u postupku, valjalo je primijeniti odredbu članka 154. stavka 1. i članka 155. , te važeću Tarifu za rad odvjetnika u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu:Tarifa) te obistiniti tuženiku trošak parničnog postupka. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio trošak za tuženika u pobijanoj odluci, pa je tako i ovaj žalbeni sud prihvatio trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 575 bodova, kao i zastupanja na dva ročišta od 19. rujna 2017. i 16. studenog 2017. u iznosu od 575 bodova. Tim troškovima nadodani su i troškovi zastupanja na ročištu 12. veljače 2018. i 3. travnja 208., za svaku radnju 334 boda (što je do smanjenja boda došlo uslijed povlačenja tužbenog zahtjeva tužitelja u jednom dijelu), to bi ukupan trošak tuženika bio 2.393 boda pomnoženo sa vrijednosti boda od 10,00 kuna, što daje iznos od 23.930,00 kuna te uvećane troškove PDV-a od 25% odnosno iznosa od 5.982,50 kuna, pa bi stoga ukupni trošak tuženika iznosio 29.912,50 kuna. Kako tuženik u žalbi nije popisao, a niti zatražio, to mu taj trošak i nije uračunat u sveukupni trošak.

 

Radi iznijetog odlučeno je kao u izreci odluke suda prvog stupnja pod točkom II. sukladno odredbi članka 166. točke 4. i članka 380. točke 3. ZPP-a.

 

Stoga, ukazuje se da je pravilno tuženik tijekom postupka isticao ništetnost odredbe članka 13. Ugovora što prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer isti nije u skladu ni s prisilnim propisima, a i sam zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme između stranaka od dana 15. srpnja 2016. se razmatra i u sklopu odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11).

 

U Splitu 15. travnja 2020.