Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1528/19-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Matee Miloloža, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ž. Š. iz K. G., kojeg zastupa opunomoćenik A. U., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Z., radi razrješenja stalnog sudskog vještaka, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 3 UsIrs-118/18-11 od 24. prosinca 2018., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2020.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 3 UsIrs-118/18-11 od 24. prosinca 2018. i sudi:
1. Usvaja se tužbeni zahtjev te poništava rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske klasa: UP/II-710-06/17-02/25, urbroj: 514-04-02-03-01-18-02 od 16. siječnja 2018. i rješenje Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika suda broj: 4 Su-943/2016 od 9. studenog 2017.
2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn dok se u preostalom dijelu u iznosu od 3.125,00 kn odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kn.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 3 UsIrs-118/18-11 od 24. prosinca 2018. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske klasa: UP/II-710-06/17-02/25, urbroj: 514-04-02-03-01-18-02 od 16. siječnja 2018. i rješenje Županijskog suda u Splitu, Ured predsjednika suda broj: 4 Su-943/2016 od 9. studenog 2017. te da se naloži tuženiku naknada troška upravnog spora (točka 1. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka 2. izreke).
Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja predsjednika Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-943/2016 od 9. studenog 2017., kojim se tužitelj, geometar, razrješava dužnosti stalnog sudskog vještaka za geodeziju (točka I. izreke) te se utvrđuje da se imenovani danom konačnosti rješenja briše iz Popisa stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu (točka II. izreke).
Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede postupovnih odredbi, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da u bitnome sud u obrazloženju presude navodi razloge koje je već naveo i tuženik te se poziva na zakonske odredbe i odredbe Pravilnika o stalnim sudskim vještacima, a na njegovo pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009. navodi da je na konkretni predmet spora neprimjenjiva. Navodi da se sud uopće ne osvrće na njegove navode iz podneska od 10. prosinca 2018. Ističe da je bit spora u ovoj, a i u drugim sličnim predmetnima, što je imovina i kada se ona može ograničavati i uz kakve uvjete. Ukazuje da je Republika Hrvatska ratificirala brojne Konvencije koja su sada sastavni dio pravnog poretka Republike Hrvatske te je prenijela dio svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud. Navodi da se na taj način osigurava izvršavanje međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska prihvatila ratifikacijom Konvencije, a čime je zapravo omogućeno da se sporovi na nacionalnoj razini riješe izravnom primjenom Konvencije i prakse Europskog suda u skladu s načelom supsidijarnosti konvencijsko nadzornog sustava. Ističe da rješenje kojim je imenovan vještakom postalo pravomoćno i prema praksi Europskog suda za ljudska prava predstavlja njegovu. Imovinu. Poziva se na predmet Europskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolang protiv Švedske u kojem je podnositelju zahtjeva priznato kao pravo na imovinu (licencu) točenje alkohola odnosno podnositelju je oduzeto odobrenje (licenca) za točenje alkohola, a Europski sud za ljudska prava je utvrdio povredu članka 1. Protokola 1. kojim se jamči pravo na mirno uživanje imovine. Naime, sud smatra da su ekonomski interesi vezani uz vođenje restorana Le Cardinal bili „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola 1. te je utvrdio da je održavanje odobrenja „licence“ bio jedan od glavnih uvjeta za obavljanje poslovanja društva podnositelja pa je povlačenje imalo negativne učinke na dobroj volji i vrijednosti restorana. Dakle, Europski sud za ljudska prava smatra da su ekonomski interes i održavanje odobrenja (licence) glavni razlozi za poslovanje podnositelja, koje štiti članak 1. Protokola broj 1., a identično je u ovom predmetu jer on isključivo živi od poslova stalnog sudskog vještaka, a koje obavlja kroz svoj obrt. Prema navedenom Protokolu se jamči pravo na mirno uživanje imovine te dopušta ograničavanje iste samo na temelju Zakona i isključivo u postupcima koji su u javnom interesu i u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Ističe da Zakon ne predviđa mogućnost da se razriješi dužnosti stalnog sudskog vještaka, te da u tome nema nikakvog javnog interesa koji bi bio značajan za Republiku Hrvatsku, a svakako nema niti načela međunarodnog prava koji bi spriječili da se ne imenuje stalnim sudskim vještakom. Nadalje ukazuje da ako se predmet sagleda i kroz primjenu testa razmjernosti isti ne ukazuje da je tuženik u pravu jer je teret koji pada na njega nerazmjeran sa ciljem koji se postiže jer cilja zapravo i nema. Konačno ističe da je u spis dostavljena i odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Konstatntin Stefanov protiv Bugarske u kojem izrijekom stoji da u primjeni prava valja primijeniti onu odredbu koja u hijerarhiji pravnih propisa ima jaču pravnu snagu. Smatra da Zakon svakako ima jaču pravnu snagu od Pravilnika pa se ne može desiti da se primijeni odredba Pravilnika koja je u suprotnosti sa Zakonom, odnosno da sud svojom odlukom derogira Zakon. Naglašava da sud uopće nije obrazložio njegove navode niti se osvrnuo na dostavljenu praksu Europskog suda za ljudska prava, a koje imaju za svrhu nadzor nad domicilnim postupcima. Stoga smatra da se presuda ne može ispitati jer sud ne navodi svoje razloge, a ne osvrće se na njegove navode pa je počinjena bitna povreda postupovnih odredbi, a pogrešno je primijenjeno i materijalno pravo. Predlaže da se pobijana presuda poništi uz naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn.
Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba tužitelja nije osnovana. U bitnome ostajući u cijelosti pri već danom očitovanju u odgovoru na tužbu, u odnosu na žalbene navode ponavlja da je odredbom članka 126. stavka 2. Zakona o sudovima propisano da se stalnim sudskim vještakom iznimno može imenovati fizička osoba sa završenom srednjom školskom spremom odgovarajuće struke, dok je odredbom članka 2. stavka 1. točke 2. podtočke 3. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima propisano da za stalnog sudskog vještaka može biti imenovana osoba koja je nakon završene odgovarajuće škole radila na poslovima u struci najmanje 12 godina, a za pojedinu struku nema odgovarajućeg preddiplomskog sveučilišnog studija ili preddiplomskog stručnog studija odnosno diplomskog sveučilišnog studija ili specijalističkog diplomskog stručnog studija. Ističe da iz navedenih odredbi jasno proizlazi kada se i pod kojim uvjetima osoba sa srednjim stručnom spremom može imenovati stalnim sudskim vještakom za određeno područje. U Republici Hrvatskoj organizirano je više odnosno visoko obrazovanje za područje geodezije, među inim i odgovarajući sveučilišni studij na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, slijedom čega nije dvojbeno da žalitelj u konkretnom slučaju ne ispunjava uvjete za stalnog sudskog vještaka kakve u vidu ima navedena odredba Pravilnika budući da je nesporno da žalitelj ima završenu isključivo srednju stručnu spremu za zvanje geometra, ali ne i odgovarajući studij. Budući da nisu postojali uvjeti za imenovanje stalnog sudskog vještaka to je prilikom donošenja rješenja o razrješenju pravilno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredba članka 13. stavka 1. točke 2. Pravilnika kada je žalitelj razriješen dužnosti stalnog sudskog vještaka. Također navodi da ukoliko je žalitelj govoreći o Zakonu imao na umu Zakon o sudovima, nije u pravu kada kaže da isti ne predviđa mogućnost razrješenja stalnih sudskih vještaka budući da je odredbom članka 126. stavka 4. Zakona o sudovima propisano da stalne sudske vještake imenuje i razrješava predsjednik županijskog ili trgovačkog suda za svoje područje, dok je stavkom 6. istog članka propisano da će ministar pravosuđa pravilnikom propisati uvjete i postupak imenovanja stalnih sudskih vještaka, njihova prava i dužnosti te visinu nagrade i naknade troškova za njihov rad. Normativno uređivanje „prava i dužnosti“ neovisno o čijim je pravima i dužnostima riječ, pa tako i prava i dužnosti stalnih sudskih vještaka, po samoj naravi stvari nužno podrazumijeva i pitanje pristupa, ograničenja i prestanka prava na obavljanje ovih poslova, a što je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-II-8057/2014 od 25. travnja 2017. Predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.
Žalba je osnovana.
Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama određenim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; dalje: ZUS) ovaj sud je utvrdio da su osnovani žalbeni razlozi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava na njegovu štetu.
Prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, koje žalbenim navodima tužitelj nije dovela u sumnju pa ih stoga i ovaj sud prihvaća u cijelosti.
Dakle, nije sporno da je tužitelj temeljem odredbe članka 126. stavaka 4. Zakona o sudovima (Narodne novine broj 28/13., 33/15. i 82/15)) i članka 12. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14., 123/15 i 29/16) rješenjem Županijskog suda u Splitu broj 4 Su-943/2016 od 21. prosinca 2016. ponovno imenovan stalnim sudskim vještakom za geodeziju za područje Županijskog suda u Splitu na vrijeme od četiri godine.
Međutim, tijekom tog mandata je rješenjem Županijskog suda u Splitu, Ureda predsjednika suda broj: 4 Su-943/2016 od 9. studenog 2017. tužitelj razriješen dužnosti stalnog sudskog vještaka za geodeziju te je utvrđeno da se s danom konačnosti navedenog rješenja imenovani briše sa popisa stalnih sudskih vještaka Županijskog suda u Splitu. Žalba protiv navedenog rješenja je odbijena kao neosnovana.
Prema ocjeni ovoga suda, osnovan je žalbeni razlog da je prvostupanjski upravni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužbeni navodi nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanih rješenja, odnosno da sud nije obrazložio njegove tužbene navode niti se osvrnuo na dostavljenu praksu Europskog suda za ljudska prava. Naime, prvostupanjski upravni sud nije vodio računa da je takvim rješenjima narušena pravna sigurnost tužitelja.
Odredbom članka 126. stavka 2. Zakona o sudovima propisano je da se za stalnog sudskog vještaka može imenovati fizička osoba sa završenim odgovarajućim stručni studijem, preddiplomski ili diplomski sveučilišni studijem. Stalnim sudskim vještakom iznimno se može imenovati i fizička osoba sa završenom srednjom školskom spremom odgovarajuće struke.
Odredbom članka 2. stavka 1. točke 2. podtočke 3. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima propisano je da za stalnog sudskog vještaka može biti imenovana osoba za koju se u postupku imenovanja utvrdi da ispunjava, među ostalim, i uvjet da je nakon završene odgovarajuće škole radila na poslovima u struci najmanje 12 godina, ako je završila odgovarajuću srednju školu, a za pojedinu struku nema odgovarajućeg preddiplomskog sveučilišnog studija ili preddiplomskog stručnog studija, odnosno diplomskog stručnog studija ili specijalističkog diplomskog stručnog studija.
Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja, a što prihvaća i tuženik i prvostupanjski upravni sud, proizlazi da na tužitelja nije moguće primijeniti navedenu odredbu Pravilnika jer na području Županijskog suda u Splitu postoji odgovarajući sveučilišni studij i to Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije Sveučilišta u Splitu.
Međutim, navedene zakonske odredbe bile su na snazi i u vrijeme kada je tužitelj rješenjem Ureda predsjednika Županijskog suda u Splitu od 21. prosinca 2016. ponovno imenovan stalnim sudskim vještakom za geodeziju pa tužitelj osnovano u tužbi ukazuje da je imao legitimna očekivanja na temelju stečenih prava sukladno propisima koji su bili tada na snazi.
Prema načelu pravne sigurnosti svatko mora biti siguran u svoju pravnu poziciju tako da se na konkretan spor trebaju primijeniti oni propisi koji su bili poznati i na snazi u vrijeme pokretanja postupka. Dio tog pravnog načela je i načelo stečenih prava koji se odnosi na subjektivna prava ostvarena upravnom ili nekom drugom odlukom na koja kasnija promjena propisa ne smije utjecati. Za razliku od navedenih načela pravno načelo legitimnih očekivanja se odnosi na još neriješene pravne situacije odnosno postupke u tijeku te promjena propisa tijekom postupka ne bi trebala isključiti primjenu propisa koji su vrijedili u trenutku pokretanja postupka. Pravno načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa je dio pravnih načela stečenih prava i legitimnih očekivanja, a popisan je u članku 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14). Eventualne iznimke od tog pravila mogu biti propisana zakonom ako je to u javnom interesu i tada treba primijeniti načelo razmjernosti odnosno utvrditi da li je primjena novog propisa opravdana i potrebna u zaštiti javnog interesa a na štetu privatnog interesa.
Dakle, načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja usmjerena su na daljnje korištenje stečenog prava u određenim upravnim odlukama odnosno opravdano očekivanje da će isto pravo moći koristiti sve do redovitog isteka važenja takve odluke te se protive tome da se uskrati takvo pravo s retroaktivnim učinkom. Ova očekivanja treba štititi i kod ukidanja pravomoćnih zakonitih upravnih odluka kojima je stranka stekla neka prava, kada ničim nije doprinijela stavljanju takve odluke izvan snage niti je to mogao predvidjeti. Iako se legitimna očekivanja zasnovana na nezakonitim upravnim odlukama načelno ne bi trebala štititi pravna sigurnost ipak uvjetuje određeno razmatranje u svakom konkretnom slučaju. Dakle, predmetno postupanje razrješenja ne treba razmatrati samo u odnosu na preispitivanje zakonitost postupanja u postupku ponovnog imenovanja stalnog sudskog vještaka glede ispunjavanja uvjeta već mora biti primjereno i legitimnim očekivanja stranke u konkretnom slučaju.
Iako načelo zaštite legitimnih očekivanja nije izričito normativno utvrđeno u hrvatskom pravu, ono se može implicitno pronaći u različitim odredbama Zakona o općem upravnom postupku, ali i nekih zakona koji uređuju postupanje u posebnim upravnim područjima. Njegovu primjenu u hrvatskom pravu potvrđuje i sudska praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji smatra kako su načelo pravne sigurnosti i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o pravima i obvezama, bitne sastavnice vladavine prava i poštivanja prava čovjeka kao temeljnih ustavnih vrednota. Napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. Zaštita legitimnih očekivanja opće je načelo prava Europske unije koje se razvilo kroz praksu Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava.
Osim toga, polazeći od pravomoćnosti kao temeljnog načela upravnog postupka upravna odluka protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanim zakonom. Stoga je sukladno odredbama Zakona o općem upravom postupku (Narodne novine broj 47/09, dalje: ZUP) dopuštena intervencija u takve upravne odluke jedino izvanrednim pravnim lijekovima koji se mogu koristiti samo u zakonom propisanim slučajevima.
Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga suda, stajalište prvostupanjskog upravnog suda, koji prihvaća razloge iz obrazloženja pobijanog rješenja, protivno je navedenim načelima upravnog postupka, odnosno razumnim i legitimnim očekivanjima tužitelja da će u njegovom slučaju imenovanje za stalnog sudskog vještaka ostati sve do isteka roka na koji je imenovan sukladno propisima koji su tada bili na snazi. Stoga se ne može prihvatiti pravno stajalište suda da je bilo osnove za predmetno zadiranja u pravomoćno riješene odnose, kojima se štite stečena prava, na način da se u predmetnom upravnom postupku temeljem odredbe članka 13. stavka 1. podstavka 2. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima tužitelj razriješi dužnosti stalnog sudskog vještaka jer se na osnovu istih propisa sada zaključuje da se na tužitelja zbog neispunjavanja uvjeta nije mogla primijeniti odredba članka 2. stavka 1. točke 2. podtočke 3. tog Pravilnika. Ovaj sud ne prihvaća takvo stajalište prvostupanjskog upravnog suda jer je protivno odredbi članka 13. ZUP-a kojim se uređuje načelo stečenih prava te protivno legitimnim očekivanjima tužiteljice koja je ostvarila pravo pravomoćnim rješenjem, koje obvezuje i tijelo koje ga je donijelo, a ono je odlučilo da se tužitelj temeljem tada važećih odredaba Zakona i Pravilnika ponovno imenuje stalnim sudskim vještakom za geodeziju na vrijeme od četiri godine za područje Županijskog suda u Splitu. Ponovno preispitivanje ispunjavanja uvjeta za imenovanje stalnim sudskim vještakom po istim propisima po kojima je već pravomoćno odlučeno ne može se tumačiti na štetu tužitelja i protivno je navedenim načelima te standardima postupanja u upravnom postupku, kao što je pravna sigurnost i vladavina prava.
Slijedom navedenog ovaj sud je na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a te odgovarajućom primjenom članka 58. stavka 1. ZUS-a tužiteljevu žalba ocijenio osnovanom, te je poništio prvostupanjsku presudu i presudom riješio stvar kao u točki I.1. izreke.
S obzirom da je donesenom presudom uvažen tužbeni zahtjev u cijelosti te je time tužitelj uspio u upravnom sporu, ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora pa mu je pravilnom promjenom odredbe članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a trebalo priznati kao opravdani i nužni trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) za sastavljanje tužbe u zatraženom iznosu od 3.125,00 kn (uključen i PDV) prema Tbr.23.t.1. i Tbr.42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa) i za zastupanje na raspravi 14. prosinca 2018. također u zatraženom iznosu od 3.125,00 kn (uključen PDV) prema Tbr.23.t.2. i Tbr. 42. Tarife, dakle, sveukupno u iznosu od 6.250,00 kn.
U preostalom je dijelu (za sastav podneska od 10. prosinca 2018.) zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Naime, kada se stranka, kao u konkretnom slučaju, o podnesku sa prilozima očituje na raspravi i ponovi sadržaj podneska ili se pozove na navode iz podneska nje opravdano priznati joj dvostruku naknadu jer je isti procesni učinak mogao biti postignut i usmenim izlaganjem navoda iz podneska na raspravi. Stoga je valjalo djelomično odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn. Stoga je odlučeno kao u točki 1.2. izreke ove presude.
Tužitelju pripada i pravo na troškove sastava žalbe prema Tbr. 23. t. 3. i Tbr. 42. Tarife u zatraženom iznosu od 3.125,00 kn (uključen i porez na dodanu vrijednost) pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Zagrebu, 29. travnja 2020.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.